Kultura
82 prikaza

Ulomak iz knjige polufinalistkinje Frica: Korana Serdarević - 'Gušterov rep'

1/3
Sandra Šimunović/PIXSELL
PRESTIŽNA NAGRADA Nagradu Fric organizira tjednik Express, a pokrovitelj je Barcaffe. Pobjednik će, osim žiroskopa, dobiti 75.000 kn bruto. Svaki dan donosimo ulomak iz knjige koja kandidira za nagradu
Ovogodišnja Nagrada Fric, kojom se bira najbolje prozno djelo objavljeno od srpnja 2020. do srpnja 2021., prvotno objavljeno kod hrvatskog nakladnika, na jeziku za koji nije potreban prijevod, zbog čega nagrada nije usko nacionalno, nego i regionalno usmjerena, prva je njezina svečana obljetnica - petogodišnjica. Dakako, to je prigoda da se nagradi i njezinim dosadašnjim dobitnicima stvori nekakav ozbiljniji kontekst - značenja, utjecaja, pogrešaka i pogodaka, za što će svakako biti prigode nakon što početkom sljedeće godine saznamo tko će među 14 za sada odabranih autora i njihovih djela biti peti dobitnik Nagrade Fric, vlasnik Žiroskopa, novčanog iznosa od 75.000 kuna i titule laureata. Odnosno, tko će zaokružiti petorku u kojoj već čekaju Damir Karakaš, Jurica Pavičić, Darko Cvijetić i Marko Gregur.  Proglašenje finalista užeg izbora Nagrade Fric bit će u četvrtak 25. studenog na Pulskom sajmu knjige, a do tad mi donosimo ulomke iz knjiga polufinalista.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

 

Molim vas, pričekajte


U bolničkoj čekaonici, smrdljivoj od ljudi, njihovih znojnih pazuha i primjereno zatomljenih strahova, sjede dva čovjeka i razgovaraju. Zapravo, samo onaj s brkovima govori, sav se unio u priču, ne dozvoljava si stanku, naginje se naprijed i zuri u mršavog čovjeka kraj sebe.
“A valjda sam danas naručen. Kažem ti, lakše je mom bratu, koji nikad nije naučio čitat ni pisat. Taj ti sve upamti, sve čuva u glavi. A ja napišem na papirić, a papirić izgubim. I sad ja ne znam, on zna.”
“Je, je”, drugi čovjek meškolji se na plastičnom stolcu, uvlači se u sebe, u svoje kosti i hrskavice.
“A i sve pjesme i priče koje su ga baba i mater učile, sve ti on zna napamet. Pitaj mene znam li koju od onih knjiga što sam moro pročitat. Ništa. I ko je onda pametniji?!” uzvikne, i nekoliko se glava okrene prema njemu.
Drugi tek da će zinuti, kad izađe liječnik i požuri uz red očiju zapiljenih u njega. A brko najviše bulji i fiksira, sav se ukipio od divljenja i poštovanja, zaboravio svoju logiku i još jednom krenuo presložiti papire u crnom fasciklu.
Liječnik izbjegava poglede i grabi naprijed. Pacijenti sjede na plavim rasklopnim stolcima s obje strane zida i svaki bi ga nešto pitao, na nešto podsjetio, usmjerio pažnju na sebe. Netko je već i ustao, ali liječnik je oštar.
“Molim vas, pričekajte”, sreže. Oči i dalje govore dok prate liječnikova leđa. Njegov se raskopčani bijeli ogrtač vijori.
“Mama, vidi, ima plašt ko Superman”, kaže dječak na kraju hodnika. Smijeh nakratko omekša prostoriju.
“Miš mali, koliko ima godina?” upita gospođa preko puta. Oči će joj svakog trena kliznuti u plave podočnjake koji se razlijevaju po čitavom licu.
“Četiri”, odgovori majka. “Stalno nešto valja.”
“Joj, tada su najslađi. Sjećam se kakav je moj bio, a vidi ga sada”, reče gospođa i pokaže glavom na mladića koji sjedi dva prazna sjedala dalje. On i ne podigne glavu, i dalje bulji u svoj mobitel, a prsti mu šibaju po ekranu.
“Pao je s motora i, izgleda, dobio potres mozga. Ne znam više... Što ćete, ne možete ih zatvoriti u kuću...” Ton njezina glasa se promijenio, kao da je u međuvremenu vodila neki drugi razgovor. “Čekamo već dva sata, što god pitamo, kažu nam da pričekamo”, uzdahne i pogleda ženu s djetetom. A ona samo kimne pa počne iz torbice vaditi papire i premetati razne sitnice. Zaposlena, više ne diže oči.
U širokom dijelu hodnika, tamo gdje se račvaju kardiologija, neurologija i krvne pretrage, liječnik skreće. Još se boji da će se netko zatrčati za njim, uhvatiti ga za rame, pozvati ga titulom.
Sestre su upravo izgurale iz dizala staricu na pokretnom krevetu i ostavile je uredno složenu uza zid. S njom je prištavi mladić, jedva punoljetan. Mota se oko kreveta, prčka po džepovima, popravlja majicu. Čini se da mu je neugodno što je izložen uz bolesno, staro tijelo.
“Sedi, milo, sedi tu”, pokaže mu baka rub svoga kreveta. “Ma di, kaj si luda?” zarežao je.
“Pa tu na krevet, ima mesta...” reče ona opet i pokuša se malo pomaknuti ustranu. No tijelo ostane prikovano u metalnom okviru. Odustane.
“Daj sad još padni s jebenog kreveta...”
Unuk se okrene od nje i nasloni leđa na hladni rub ležaja. Kao da iza njega nema nikoga; samo taj masni zid za koji se pridržavaju zabrinuti, prestrašeni i ranjeni.
Baka gleda ravno preda se. U tajnosti, stišće dlanove ispod pečatirane plahte. Treba samo malo pričekati i on će moći otići kamo god želi. Samo malo pričekati.
U jednom kutu, tamo iza leđa njezina unuka, zaleprša liječnikov bijeli ogrtač. Usne joj se pomaknu u tihoj molitvi. “Daj me nemoj sramotiti, u pičku materinu...” procijedi dečko i okrzne je prezirom. “Nije ti on Bog da mu se moliš.” Hodnik ispred liječnika uvijek je dugačak i bijel. Do kojih god vrata ide, ostavit će putem iza sebe na desetke ljudi. Samo neka čekaju, mislio je i nervozno išao dalje. Smirio se tek kad je za sobom zatvorio vrata male prazne kuhinje. U ovo doba nitko neće ući ovamo. Izvadio je mobitel i birao broj. Zvonilo je dugo, ali nitko se nije javio. Neko je vrijeme stajao ispred prozora i gledao automobile parkirane ispred bolnice. Danas rijetko tko kupuje auto u živoj boji, pomislio je. Prokleta praktičnost, sve ubija.

 | Author: Fraktura Fraktura

Mobitel je konačno odgovorio ljudskim glasom. Liječnik je stisnuo praznu šaku u džepu bijelog ogrtača.
“Kako je?” pitao je. “Tek sad sam uhvatio par minuta mira...”
“Isto”, rekao je glas.
“Još par sati pa dolazim. Molim vas, nemojte ga previše nutkati hranom ili pićem.”
Kad se vratio u ordinaciju, sestra koja radi s njim već punih devetnaest godina pogledala ga je, ali nije rekla ništa. Sjeo je za stol i uzdahnuo. Nekada je mislio da je lijepa, znao se predvečer sjetiti njezinih ruku koje slažu nalaze po stolu i podižu telefonsku slušalicu. Možda je jednom davno trebao više razgovarati s njom, upoznati je. Ali kako je vrijeme prolazilo, dani su se kratili i sve su se mogućnosti ugušile.
“Može dalje”, rekao je i umorno se zabuljio u vrata.
Kroz rolete je ulazilo sunce i slagalo bijele trake po plahti na bolničkom krevetu.
Poslijepodne se čekaonica konačno ispraznila i liječnik je skinuo ogrtač i objesio ga na vješalicu. Sestra ga je pozdravila i otišla, kuckajući bijelim klompama po sivim pločicama.
“Kako je?” pitao je s vrata svog stana.
Gospođa sijede kose pogledala ga je sućutno i odmaknula se ustranu. Na kauču ispred televizora ležao je veliki smeđi pas.
“Nije se ni pomaknuo”, šapnula je kao da u sobi spava dijete. “Doduše, prestao je cviliti tek prije sat-dva.”
“Hvala vam, gospođo Lidija. Sad ću ja preuzeti”, rekao je liječnik i pogledao ženu.

“U frižideru ima gulaša od jučer, ne znam jeste li danas...” “Čujemo se sutra, hvala.”
Pas ga je pogledom pratio po sobi, ali nije se micao. Čovjek je sjeo kraj njega i gladio mu dlaku dugim pokretima: od vrha glave do repa koji je mrtvo visio s ruba. Čekao je da bar jednom zamahne, a onda ga je nježno položio uz njih dvojicu, kao zgužvanu zastavu.
“Moramo ići, prijatelju”, rekao je. Obukao je jaknu i sjetio se da ne zna kako da ga odnese. Zaglavio je stubišna vrata i širom otvorio vrata stana. Zalupit će nogom, neće zaključavati. Pas je zacvilio dok ga je podizao. Tijelo mu je potpuno opušteno. Samo su oči žive.
Najbolje da ga nosi tako, dok mu noge vise sa strane, uz njegove bokove. Ipak, životinja je teška, i čovjek je zateturao. Možda da pozove pomoć? Zamislio je kako ga iznosi s nekim, držeći ga za noge. Ne, ne, uspjet će ovako, odnijet će ga iz stana kao čovjeka. Kao ženu ili dijete.
Konačno ga je smjestio na stražnje sjedalo i pomislio: pati li što više neće gurati glavu kroz prozor? Automobil je zarežao.
Cijelim putem pas je šutio, nepomičan. Čovjek se okretao i mazio ga po trbuhu. Vozio je stisnutih usana, s naočalama nabijenim na korijen nosa.
U ambulantu je ušao mirno noseći pseće tijelo na rukama. Sad je već bio naučio kako. Veterinar ga je pozdravio nijemim kimanjem i pokazao rukom na bijela vrata.
Spustio je životinju na stol. Osjetio je da mu se u prsima taloži težak teret, a grlo se stišće i podrhtava. Gleda životinju pred sobom: tijelo koje je godinama upijalo sve nepoklonjene nježnosti, zatomljene po bolničkim sobama i ordinacijama, koje je bilo njegova lijeva strana postelje, meka glava u krilu, mir nedjeljnih poslijepodneva, pogled veselja i iščekivanja. Ispod psećih očiju sada su visjele sjene.
Vani se već bilo sasvim smračilo i dan se opuštao od ljudskih nemira.
“Molim vas, pričekajte vani”, rekao je veterinar i zatvorio vrata.
 

Pregled svioh kandidata za nagradu Fric pročitajte ovdje. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.