1
Za nas život stoji. Samo nam se čini da se pomjeramo.
Kao kada sjedimo u parkiranom autobusu − vozilo pored našega polazi sa perona a nama se učini da se i mi krećemo. Ali ne, nigdje mi ne idemo. Vrijeme prolazi, život stoji. Sjedimo u parkiranom autobusu.
*
64
Autobus je zaglavljen u blatu.
Uz krajnji napor motora, točkovi nas povuku pedalj ili dva pa nas vrate nazad. U jarak pun prljave vode. Prestali smo da se ljutimo. Ljuljamo se u mjestu, čitamo jučerašnje novine, razgovaramo, drijemamo. Kao da blata nema, kao da negdje putujemo. Kao da ćemo negdje zaista stići.
*
2
Na zagrebačkom kolodvoru bunim se zato što vozilo koje sam dočekao više liči na porodični automobil nego na autobus. Tješi me zemljak, sezonski radnik: “Smiri se, vidjećeš kako je unutra lijepo, ima klimu i kožna sjedišta”.
Godinama se vozim autobusima. Izbjegao sam bezbroj nesreća, prespavao lijepe prizore, slušao svađe, ogovaranja, udvaranja, prijetnje, molbe, poljupce, šamare, šuškanja petinga i vrećica od kikirikija. Pročitao sam puno knjiga i novina. Satima razgovarao sa ljudima koje više nikada nisam sreo. Čekao. Jednom sam i ja vidio risa i jednom sam prisustvovao otvaranju svijeta.
Sprijateljio sam se s nekoliko vozača, častili su me bronhi bombonama i kafom u plastičnim čašama. Kada su pitali putnike koji film žele da gledaju − “akcioni ili ljubavni”, glasao sam za akcioni. Neki od njih vozili su bez prestanka 20 sati, mijenjali košulje na benzinskim pumpama i govorili: “Eto, sad sam ko nov”.
Neke sam ispratio u mirovinu. Sreo sam jednog. Nosio je plastičnu vrećicu s paradajzom i rekao mi: “Eh, kakva su to zlatna vremena bila. Ali, nije ni sada loše... Vidi, sad i ja mogu da nosim papuče”.
Klap, klap, otklapao je kao stari Man, vješto pretekao dječija kolica i skrenuo iza tezge sa sirom.
*
82
Vozovi imaju kolodvore i perone. Tu su drama i romansa.
Autobusi imaju stanice i stajališta. Tu se čeka, tu se stoji.
Vozovi voze u ritmu bluesa.
Autobusi stenju.
Vozovi imaju pjesme, njih ispraćaju muškarci u čuvenim, plavim, kišnim mantilima.
Autobusi imaju viceve, njih dočekuju ljudi u kineskim Nike vjetrovkama.
Vozovi otmjeno stare. Čak i dok ih ubijaju za njima plaču filmski partizani.
Autobusi trule. Rintaju od zore do jutra, kao balkanski bauštelci.
Kad lokomotive umirove pretvaraju ih u spomenike čitavim epohama.
Kad autobusi umru, nikoga ne zanima gdje odlaze.
Mogu se ovi redovi sažeti:
Vozovi su seksi, a autobuse niko ne jebe.
Ipak da dodam prije nego što uđem u autobus:
Ljudi koji umišljaju da su vozovi, često završavaju kao autobusi.
*
104
Vozač škilji kao Lee Van Cleef.
− Hoćeš li da vidiš milion maraka?
Pita me i izguruje iz kafane. Pokazuje veliki crni autobus.
− Milion maraka! Valjal?
− Ko lutka, kažem i vidim da je sretan.
Stojimo na peronu i zurimo u autobus. Novopečeni milioneri, molim lijepo.
*
Peroni
90
Žena sjedi na peronu i prodaje čarape i mlijeko.
Kaže mi:
− Pamuk sto posto. Tri za dvi marke.
− Mogu li jedne za jednu marku?
Razmišlja, pa nevoljko kaže:
− More.
Odlazim, a ona dobacuje:
− Dobro si pazario. Takve čarape za jednu marku.
Prolaznici me prezrivo gledaju.
*
92
Pitam konobara, ljubazno:
− Imate li možda neki jazz s trubom, malo mutnijom? Da slušam dok pijem pelinkovac.
Odgovara, najljubaznije:
− Na žalost nemamo, posljednji smo potrošili sinoć oko 22 sata.
− Ništa onda, jednu kafu. Kraću.
− Stiže.
*
105
Pobuna rudara u staničnom bifeu. Kasni autobus. Brkovi skaču ispod noseva. Kažiprsti lupaju po stolovima.
− Ne nosi rakiju, sve ću polupat!
− Vi izvinite gospođo, al ovo je bezobrazluk!
Tresnu kesica šećera o pod. Za njom druga.
− Glave će letit!
− Ni kamen na kamenu neće ostat!
Kažiprsti dobuju. Škripe stolice i zubi. Mali bife baš je tijesan.
Autobus dolazi i sve se smiruje. Rudari staju u red.
…
I dalje je mirno. Konobarica se žali na pjegice od sunca. Niko je ne shvata ozbiljno.
*
123
Autobus kasni. Već sat vremena zurim kroz staklo staničnog bifea. Dispečer javlja da ću čekati još sat.
Da li sam život mogao korisnije potrošiti?
Heigo Kurosawa, brat reditelja Akire, za život je zarađivao kao komentator nijemih filmova. Kada su u Japan stigli prvi zvučni filmovi njegov posao je postao beskoristan. Nije mogao podnijeti toliku povredu časti. Počinio je harakiri.
Porodica Avdić, na svu sreću, nema korijenje u samurajskoj tradiciji.
*
Saputnici
17
U vrijeme praznika autobusi su puni bivših zemljaka. Lako ih je razlikovati, veseliji su od ostalih putnika i neprestano nekome nešto pokazuju kroz prozor. Uživam u njihovoj radosti.
Očekuju da sve bude isto u gradovima koje su ostavili. Stare prijatelje doživljavaju kao čuvare muzeja. Razočaraju se kada vide da ništa nije isto, da su eksponati izblijedili, oštećeni ili ukradeni, da prijatelji stare, postaju zaboravni i mrzovoljni.
U povratku se ljute na vozače autobusa:
“Kakva je ovo seljačka muzika?”
*
34
− Znaš li koliko u autobusu ima lijepih žena?
− Ne znam.
− Osam.
Onda kaže tiše, za sebe više:
− A, tek smo krenuli...
*
93
Beba plače u autobusu.
Moj saputnik se meškolji, kaže mi da ne podnosi dječji plač.
“Ne mogu da mislim, ne mogu da radim”.
Zbog toga se razveo. Ponekad, uglavnom subotom, viđa dijete i toliko mu je sasvim dovoljno.
“Sladoled, igralište i razlaz...”
Beba i dalje plače.
Grče mu se mekane ruke, krive se mokra, mala usta, cvili, drhte mu noge, salo se ljulja, diše sve brže... Svaki čas će eksplodirati pa će, evo samo što nije, čitav autobus poškropiti sipino crnilo.
*
Migranti
49
Pričao nam je da su Francuzi iz njegovih gustih obrva čitali mračne namjere.
Rekao nam je da mu Šveđani nisu iznajmili stan jer je previše preplanuo na gradilištu.
Govorio nam je da Nijemci Nijemcima daju veće nadnice.
Žalio nam se da ga Danci nikada nisu uveli u svoje kuće.
“Rekosmo mu:
Mi bismo ti kod kuće zadali dublje
Rane.”
*
51
Tamnoputi muškarac s bradom žurno je izašao iz autobusa. Saputnica mi šapuće:
“Imao je kesu.
Gdje je kesa?
Zašto ju je ostavio?
Šta je u njoj?”
Autobus kreće. Ona se osvrće, meškolji, steže ceker na grudima i kaže:
“Biće kako Allah odredi...”
Naoružana čvrstom vilicom i uspravnom kičmom bdije nad našim životima.
(Umorila se nadomak Mila, prijestolnice bosanskih vladara, ako znate gdje je to. Ruke su joj klonule nad cekerom, brada pala na grudi i ona je zaspala. Autobus nije eksplodirao. Možda neki drugi put.)
*
108
Sunce grije obje strane granice. Zastave miruju. Policajac je lijep i mlad. Palčeve drži u opasaču. Muškarac ispred njega znoji se u debeloj košulji.
− Koliko novca imate kod sebe?
− Dvjesto eura…
− Pokažite!
Vadi novčanik. Dok ga otvara, ostali putnici skreću pogled. Kao da skida pantalone.
*
Putnici
44
Epikur nas pokušava naučiti da se smrt ne tiče ni živih ni mrtvih, jer se na prve ne odnosi, a onih drugih više nema. Možemo danima sricati, a da nikada ne usvojimo ovaj savjet.
Ne možemo od straha.
*
129
Božo Koprivica telefonirao je Daši Drndić i zamolio je da napiše tekst za zbornik o Mirku Kovaču.
− Božo, ti ne znaš, imam rak na plućima.
− Znam… Jesi li još lijepa?
− Jesam, odgovorila je Daša i nasmijala se.
Preminula je sedam dana nakon razgovora.
Pitanje i smijeh nisu uspjeli pobijediti smrt. Da li su joj barem malo naškodili?
− Jesi li još lijepa?
− Jesam.
Božo i Daša, kako samo umirujuće šuškaju imena.
*
Kroz prozor
40
Ljudi hodaju kao pod teretom, ne vidim im lica. Zavjese su navučene na prozore, baštenske stolice oborene na leđa, velika reklama sakrila je brdo.
Rukavom brišem staklo. Ne vrijedi. I mrak će pasti a ja ništa lijepo vidjeti neću.
*
7
Cendrars u ostrvima može vidjeti zgurene jaguare. Tražim ih kroz isparenja termoelektrane. Glasaju se iz magle.
Kaže mi čovjek da je vidio risa kako pije vodu ispod Lašvanske petlje. Kad je podigao glavu, kune mi se očevidac, očnjaci mu deset centi dugački. “Grabi uzbrdo po ledu ko srndać”, još mi je rekao.
Ja sam njemu ispričao da imam džemper star 30 godina, a još grije ko mladić.
*
24
Kuće pored kojih prolazimo nemaju fasade. Nemaju ni ljuljaške ni gipsane patuljke. Zato što su one skloništa za predah tokom potrage za srećom.
Možda nije zato. Prije će biti da je ukućane pritisla neimaština.
A možda nije tako. Možda je umro posljednji moler u selu.
Možda nije ni to. Možda su kolektivno odustali od ljepote.
Kako god, nema veselog odgovora.
Knjige i novine
60
Ljepše je biti čitalac nego pisac.
Čitaoci znaju da u književnosti nema takmičarskoga metra, da nije važno ko je više ili brže pročitao, da je važno samo ono što se dešava između čovjeka i knjige, da je taj međuprostor jedino pravo poprište.
Čitalac je uvijek dostojanstven.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Tako duboko, slatkobolno i nježno. Glasam za Selvedina.