I.
KUĆICA ZA PTICE
(Jean)
NAVIJALICA
Moja majka se gasi samo noću.
U sebi ima nevidljivi mehanizam koji netko navija dok ona spava. Kad se probudi, kaže da nije ništa sanjala. Ili da se ne sjeća. I odmah se hvata posla. U njenoj glavi živi daleka brežuljkasta zemlja o kojoj nikad ne priča. Ne znam kako je hodati svijetom noseći cijelu zemlju u glavi, a da ti nikad ne ispadne nijedno selo, grad ili planina. Kad je pitam, kaže mi:
– Sve što imam je ovdje. Sve.
Ja sam jedno od ta dva sve koje ponavlja.
Drugo je otac.
Zajedno su otvorili ovaj lokal kad sam bio dječak. Mon sauveur, tako ga je zvala i gledala s udivljenjem dok je još bio uspravan. A i kasnije, kada se savio, ljubila mu je ukočene prste i lice i brisala vlažnom krpom krajeve opuštenih usana. Sve do kraja, mon cœur!
Ona ujutro opere podove i složi stolice. Zatim ide u trgovinu preko puta i donosi nam pecivo. Gleda me dok jedem i smije se. Onda opet odlazi, vraća se, odlazi, vraća se i priča mi o ljudima koje ne poznajem. Kaže mi:
– Mon cœur, svatko je važan.
Moja majka Yordana.
Navijalica.
Samo sam je jednom vidio da plače. Niz obraze su joj se slijevale dvije bugarske rijeke.
Niz lijevi Dunav.
Niz desni Marica.
***
– Ja sam zemlja, a on je nebo. Zrak.
Tako Yordana započinje i završava svaku priču o mom ocu. Prije susreta s njim kao da nije ni postojala.
Uvijek me čudio otpor koji je imala prema mom dječjem zanimanju za dalekom zemljom koju je napustila.
– Gdje si se ti rodila?
– Je li tamo sad mrak?
– Kako se zove tvoja mama?
– Jesam li ja bio tamo kad sam bio mali?
– A otac?
Na sva moja pitanja samo bi odmahnula rukom i rekla:
– Pusti to sad, Jean.
Ili:
– Bilo je to davno. Sve sam zaboravila.
S vremenom sam sve rjeđe postavljao takva pitanja, a ona sama nikad ništa nije spomenula.
Ni riječi. Pedeset godina.
***
– Bulgarie! Bulgarie! Bulgarie!
Znao sam kao dijete vikati po kući kad bi me naljutila.
Ona nikad ne bi odgovorila. Samo bi me pogledala podignutih obrva.
Ako bi me čuo otac, dlanovima bi mi pritisnuo uši i rekao:
– Želiš li vidjeti gdje je Bugarska?
– Oui! Bulgarie! – naivno sam mu odgovarao prije nego što bi me podigao visoko u zrak.
– Bulgarie! Spusti me! Bulgarie! – vikao sam i dalje lamatajući nogama po zraku.
Otac me nikad nije kažnjavao. Bio je prema meni jednako nježan kao i prema majci. Zato sam ovo podizanje u zrak s očevim dlanovima na ušima doživljavao još bolnijim, a Bugarsku sam zamišljao kao šiljati dvorac na nekoj visokoj planini u kojem žive ljudi dugih vratova i još dužih ušiju. U tom dvorcu je uvijek bio mrkli mrak i zato se majka ničega nije sjećala.
Baš ničega.
***
Bulgarie.
Tamo se nisu upoznali.
Upoznali su se u Beogradu.
Tako kaže Yordana.
Otac je radio u cirkusu. Bio je akrobat. Hodao je po tankoj žici sigurno kao da hoda po tlu. Ja se toga ne sjećam. Znam samo po njenim pričama i po slikama na kojima je odjeven u sjajni plavi triko. Jedna njegova fotografija i danas visi na zidu u lokalu. Gledam je svaki dan. Mlad je i uspravan.
Preko očiju mu je crni povez, u rukama mu je dugi drveni štap, jedna noga je na žici, a druga u koraku.
U zraku.
***
– Pao je samo jednom – kaže Yordana i smije se – samo jednom, mon cœur. Da nije, nikad ga ne bih upoznala.
***
O ocu uvijek priča ushićeno.
Kao da ne govori o stvarnom čovjeku koji je bio njezin muž, nego o nekom uzvišenom biću koje još uvijek hoda visoko gore po sunčevim zrakama. Ja ga zamišljam bliže zemlji, kako čuči s golubovima na tankim granama ili kako šeće rubom čaše koju prinosim ustima. Otkako ga nema, otac je stalno prisutan.
Danju i noću hoda po tankim žicama našeg sjećanja i pada.
Blago.
Kao svjetlost ili prašina.
Tako pada po nama.
Bolest ga je bila potpuno izmijenila. Tijelo kojim se toliko ponosio i koje mu je bilo poslušno i vjerno, točno kao sat, nakon moždanog udara klonulo je i ugasilo se. Kao kad pritisneš prekidač.
Klak!
I sve je postalo Bulgarie.
Mrkli mrak.
***
Nikada ne prođe ni dan da ga Yordana ne spomene.
Makar samo krpom prošla preko njegove fotografije.
– Mon sauveur! Moje sve – zagnjuri lice u čisti plavi pamuk, u nevidljive mrvice prašine i duboko uzdahne.
– Mama, pretjeruješ, nije bio baš tako svet.
– Drugima nije, ali meni je.
***
Zbog okruglog prozora, soba u potkrovlju za mene je prije bila podmornica.
Za Yordanu kućica za ptice.
Kad bismo se penjali gore, otac se uvijek smijao i vikao za nama: – Gdje ste onda danas, gore ili dolje? Letite ili ronite? Ima li tu mjesta za još jednoga?
Bila je to soba za odmor i igru. Dok je Yordana čitala, ja sam bio kapetan Nemo koji se borio protiv sjena i čudovišta. Kasnije je gore odlazila samo ona, da se odmori i naspava.
Vještina koju je donijela iz Bugarske ovdje nije legalna. Zato kosti namješta potajno u kućici za ptice ili u spremištu lokala. Da nije nje, toliko bi ljudi hodalo na štakama.
Ljudi je vole i zaustavljaju je na ulici.
Mon cœur, Yordana!
***
– Svatko bi trebao raditi ono za što je stvoren i što najbolje zna – kaže dok briše čaše i vraća ih na me talnu policu za leđima. Otkad je otac umro, lokal vodim ja, ali Yordana ne može izdržati da sve ne dotakne, ne pregleda.
Ona pomaže svima. Potpuno nepoznatim ljudima koji dolaze jedan po jedan u lokal kao u ordinaciju kod liječnika: žene s djecom u naručju, starci, sportaši, uredni i lijepo odjeveni, izudarani i u suzama. Nekad ih bude toliko mnogo da zauzmu sve stolove i strpljivo čekaju svoj red, njen dodir i riječ koja zacjeljuje. Yordana namješta njihove udove brzo i precizno, ne tražeći ništa zauzvrat. I sa svakim porazgovara. A onda mi priča o njima, kao da su dio našeg života, neka daleka izgubljena rodbina o kojoj je red da nešto znam.
Neki se od njih vraćaju, zahvale joj, daju joj novac ili maleni dar.
Mon cœur, Yordana!
Ona se smije i maše im s vrata.
Ili s okruglog prozora.
***
Svakodnevna prisutnost ozlijeđenih ljudi u našoj kući i lokalu ponekad me ljutila i znao sam prigovarati Yordani zbog toga što ih okuplja. Međutim, upravo je ta slomljena povorka bila razlog zbog kojeg sam počeo fotografirati. Neobične fizionomije, izrazi lica, frizure i odjeća polako su počele zauzimati prostor moga objektiva, naravno kod onih koji su dopuštali da ih se fotografira. Kada bi Yordana gledala fotografije, sjećala se svakog lica, svakog imena i ozljede koju je liječila.
– Dva Eura! Sjećaš li se njega, Jean?
Dva Eura je bio tamnoputi dječak koji je neko vrijeme prosio u obližnjoj ulici. Savio bi dugačke tanke noge i ruke tako da je izgledao deformiran. Sjedio bi na pločniku cijeli dan kao gumena skulptura i pred sobom držao kartonsku kutiju na kojoj je crvenim slovima pisalo: 2€ – jedan za mene, jedan za Isusa.
Izvrnutih očiju gledao je u vrhove topola ili u plavi kvadrat neba koji su zatvarale susjedne zgrade. Iako se činio potpuno odsutnim, svaki put kad bi nova kovanica zazvonila u kutiji, spustio bi pogled, kimao i zahvaljivao darovateljima. Nije mi bilo jasno kako može sjediti nepomično u tom neprirodnom položaju cijeli dan. Pored njega je mirno ležao bijeli duguljasti pas otvorenih usta, izgledao je kao čovjek, samo vječno nasmijan. Navečer bi Dva Eura pokupio novac, ustao, vratio sve udove u prvobitni položaj i dugim koracima ušao u mrak. Pas je pokorno išao za njim lelujajući kao duh na mršavim nogama. Dva Eura je bio profesionalni prosjak kakvih je pun grad.
Kad ga je prvi put vidjela, Yordana je odmah znala da glumi. Prišla mu je i dugo ga gledala. Onda je spustila dva eura u njegovu kutiju i uzdahnula:
– Evo i neka te dragi Isus pogleda!
Dječak se nije pojavljivao u uličici nekoliko tjedana, a onda je jedno jutro došao do našeg lokala posve uspravan. Yordana ga je prva ugledala:
– Čudo! Tako mi svega! Dva Eura!
Nasmijao se i počešao po glavi:
– Gospođo, smijem li uvesti Isusa?
Prije toga Yordana nije pomagala životinjama, samo ljudima, ali on je bio toliko uporan da je odlučila pokušati. I uspjela. Pas je imao povrijeđenu zadnju nogu koju je namjestila i zamotala. (…)
