Kultura
224 prikaza

Ulomak iz neobjavljenog romana “Mater dolorosa” Jurice Pavičića

Marko Lukunić/PIXSELL
Za rođendan Expressa poklanjamo vam ulomak iz romana “Mater dolorosa” Jurice Pavičića, koji izlazi u rujnu u izdanju Stilus knjige

Vozila je prigradskom cestom za Trogir sve dok je znak uz cestu nije upozorio da treba skrenuti. Kad je skrenula, ravni se i održavani asfalt pretvorio u krš pun rupa.

Nakon skretanja vozila se još nepuni kilometar. Svuda uokolo prostirao se tmurni, kataklizmički pejzaž. Promatrala je ruševne relikte sve nečeg bivšeg: bivšeg rezališta, bivše željezare, bivše cementare, bivšeg navoza male brodogradnje. Nije mogla ni zamisliti kako je taj dio svijeta izgledao jednom, kad se tu radilo i proizvodilo, kad je tu moralo hučati i brujati, a iz sad iščezlih dimnjaka kuljao je dim. O tim je drevnim vremenima Ines imala tek nejasnu, mitološku sliku. No zato je imala jasnu sliku kako bivša industrijska zona izgleda sad. Izgledala je kao da će iz nje za koji čas izmiljeti zombiji.

Ruševine su bile posvuda. A usred tog krajobraza hrđe i skrhane cigle nalazilo se mjesto koje traži: bivša tvornica polivinil-klorida.

Dovezla se do nje. Spazila je negdašnju portu tvornice - toranj ovalnih, bauhausovskih linija. Parkirala je Volkswagen podalje od porte, iza podivljala grma smokve. U stražarnici je bio čuvar koji je drijemao uz upaljeni radio. Ines je bilo jasno da je neće tek tako pustiti u tvornički krug. Morala se prikriti i ući krišom. Ispostavilo se da to i nije osobit problem. Pogledala je put stražarske izbe. S radija se čulo kako svira Magazin, a stražar je prebacio nogu preko noge piljeći u prazno. Ines je prišla ogradi, pronašla dovoljno veliku rupu i neopazice ugazila u tvornički krug.

Ines je hodala osupnuta. Znala je da bageri godinama ruše kompleks. Stoga ju je zapanjilo kad je shvatila da posao nije dovršen ni dopola. Lijevo i desno od nje protezali su se unedogled ostaci nekadašnjih hala: njih šest, sedam, deset. A sve ih je ustrajno i nepovratno izjedao korov. Bršljan i povijuše neumitno su osvajali sve, gutajući redom metalno, cementno, stakleno i cigleno. Još nekoliko godina, pomislila je Ines, i ništa se tu više neće vidjeti, sve će to izgledati kao industrijski Angkor Wat izjeden džunglom bršljana, žuke i smokve.

Hodala je tim zaumnim prostorom koji ju je zbunjivao i plašio. Okretala se oko svaki put novih kantuna, zalazila u nove, nepoznate traktove i dvorišta, vrteći se u krugu s jednim ciljem. Htjela je naći halu koju zna samo po izgledu. Halu koju je upamtila s fotografije u novinama.

Na koncu ju je pronašla. Okrenula se oko jednog ugla za koji je mislila da ga je već obišla, a hala se neočekivano našla pred njom. Prepoznala je ostatke bijelo krečane fasade, polupana stakla i veliki ulaz s kamionskim vratima. Hala se činila nešto novijom od ostalih. Bila je i manje srušena: dok su ostale pogone bageri izjeli do prizemlja, taj je još bio pod krovom i očuvanih zidova.

To je bilo to mjesto. Ines ga je prepoznala. Prepoznala je i natpis: Elektroliza.

Oko pogona su se još vidjeli ostaci pobacane policijske trake. Ines ih je razmaknula i krenula dalje. Pod nogama je osjetila pucketanje stakla na podu. Gazeći oprezno da se ne poreže, zakoračila je unutra. Ušla je u elektrolizu - na mjesto gdje se dogodilo to što se dogodilo.

Unutrašnjost je imala nešto jezivo. Umjesto ravne betonske plohe, hala je imala pod pun udubina. Te su jame - naslućivala je - jednom morale biti ležišta za niz istovjetnih strojeva. No ovako - bez strojeva - nalikovale su nizu grobnih raka, masovnoj grobnici koja čeka da netko dostavi mrtve za ukapanje.

Prišla je točki na kojoj je pronađeno tijelo. Nije ju bilo teško naći jer ju je policija označila i dodatno ogradila vrpcama. Taj put nije prekoračila traku: činilo joj se kao da bi time Zebu još jednom napastovala. Stala je uz rub vrpce i promatrala mjesto gdje se to dogodilo. Promatrala, obuzeta novim, naglim i neočekivanim gađenjem.

U ionako prljavom i derutnom pogonu to je mjesto bilo najprljavije, najturobnije. U kutu su ležali neki davni, besmisleni namoti bakra. Netko je davno, u nekom pokušaju uspostave reda, u kut pomeo ostatke lomljene cigle. Pod nogama je osjećala smrvljeno staklo i opalu žbuku. Gledala je pred sobom prizor nepojmljive prljavštine: gole opruge štramaca na kojima su spavali beskućnici, ruzinave konzerve koje su ostavili za sobom, igle zaostale od neke heroinske seanse.

Mjesto nije moglo biti bjednije i prljavije. Nije mogla zamisliti tužnije mjesto da se na njemu skonča nečiji život.

Dok je gledala taj prizor šporkice i rasapa, Ines se stezalo u grlu. Pogledom je pretraživala lomljenu šutu, žicu i staklo pokušavajući zamisliti prizor. Zamišljala je beživotno tijelo kako tu leži, komad pokidana ruksaka, odbačenu trenirku, a u glavi joj se vrtjela samo jedna, razoružavajuća misao: Jesi bio tu, Mario? Što si tu radio? I - zašto od svih mjesta baš to? Zašto najodbojnije, najturobnije koje se može odabrati?

Stajala je, paralizirana od tih misli, a onda najednom više nije mogla izdržati. Osjetila je navalu neizdrživa gušenja, gađenja koje je prodiralo duboko iz utrobe. Izjurila je iz hale. Kad je izišla, savila se u struku i pokušala duboko disati. Ali friški vanjski zrak nije joj godio. I zrak je zaudarao na trulež, zagorjelo i plijesan. Kao da je i u zraku mirisala smrt.

Kad se pribrala, krenula je put auta. I putem natrag uspjela se zagubiti glavinjajući dezorijentirano između pogona, skladišta i garaža. Naposljetku je pronašla bužu u ogradi kroz koju se u dolasku provukla. Izmigoljila je kroz nju van i došla do vozila.

Otključala je auto, a onda iza leđa začula dozivanje. Okrenula se. Bio je to čuvar. Hodao je prema njoj, s pištoljem o boku, u smiješnoj kitnjastoj uniformi neke zaštitarske tvrtke. Mahao joj je da stane. - Ej, ej! - vikao je. - Šta vam triba? Šta radite ovdi?

Nije mu odgovorila. Samo je sjela u auto, upalila motor i izvezla se iz zaklona u grmu smokve. Okrenula je auto i povezla ga što brže put magistrale. U retrovizoru je vidjela zaštitara kako gleda za njom. I dalje je mahao rukom. Ako je što dovikivao, nije ga više čula.

Dovezla se do ceste. A onda se sjetila. Sjetila se da vozi auto iste boje i tipa kao onaj koji policija traži. I da je zaštitar vidio auto.

Ono što nije mogla znati jest je li vidio i broj registracijskih pločica. I hoće li biti toliko savjestan da nazove policiju da ih o tome izvijesti.

U rano popodne promet prema Splitu već je bio gust. Ines je vozila u dugoj, bučnoj koloni razmišljajući. Razmišljala je o čuvaru koji je možda zapisao broj, koji sad možda naziva policijsku upravu i izvješćuje o sumnjivom incidentu. O policiji koja sad možda upotpunjuje zadnji kamenčić koji im fali: broj traženog auta.

Razmišljala je o tome. Ali pomisao na to nije ju ispunjavala stravom. Sama se sebi čudila shvaćajući da joj ta pomisao pobuđuje neočekivano olakšanje.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Nikica 14:19 31.Srpanj 2022.

    Ovaj ulomak opet samo pokazuje da se radi o najobičnijem kretenu !