Luda Sava
U fabričkim zgradama nema telefona, ima neki interni koji zvoni na portirnici, njim se zovu policija i vatrogasci; fabrički radnici izlaze na pauzu do portirnice i sporedne fabričke kapije, odatle dozivaju članove svojih porodica da izađu na prozore i preuzmu nešto na kapiji ili zatraže da im se nešto donese; nose plave mantile uprašene zlatnom duhanskom prašinom, zavukla se i u gaće, kosu, među nožne prste, češu se, to ih svrbi; iz džepa na prsima vire dvije‑tri škartirane cigarete i oni će tu na kapiji da ih ispuše.
Jedno su vrijeme izlazili na rupu u zidu fabričke hale; probijana je danima, iz Drinske ulice, specijalnom bušilicom dovezenom na gusjenicama kao da je tenk, da na tu zidnu rupu uđe nova mašina za rezanje papira i kartona u hali Polet; ostali fabrički otvori bili su premali za gabarit nove mašine. Jedno vrijeme je na nju ulazio i izlazio Pero Rolšula, Dankin otac, muž raskošne Dankine majke. Kuća mu je tu, odmah preko ceste; kroz kapiju u ogradnom zidu i svana se nije moglo doznati kako izgleda dvorište te kuće. Jednom sam ušao; u vrhu dvorišta, odmah do ulaza u lijepu kuću, pršće fontana usred bazenčića sa zlatnim ribicama, a po vodi plutaju opale latice crvenih ruža i brazilskog jasmina. Činilo se da plitke stepenice od sitne kaldrme idu ravno u sobe Dankine majke. Njena tajnovitost i fontana sa zlatnim ribicama, odakle sitne kapi pršću po licu, dio je jedne te iste, sjetne ili bolje reći odsutne prirode koja se preko noći uvukla u moje fantazije – Dankina majka ispunjavala je ključno pravilo da objekt posmatranja ne smije biti svjestan bilo kakvog subjekta koji ga posmatra sa skrovitog mjesta. Pero Rolšula nije gubio vrijeme – vozio se na rolšulama po fabričkom pogonu, od mašine do mašine promičući brzo i nestvarno, bilo je komično kada izađe iz te rupe, preskoči ogradu i prijeđe cestu na rolšuama. Rupa je zazidana, može se i danas poznati po nepravilnom obliku i drugoj boji maltera.
Ludoj Savi nova mašina iz Poleta odsjekla je tri prsta. Nije više dolazila na fabričku kapiju; s kapije ionako nije imala koga dozvati, živjela je sama, godilo joj je da tu na ogradi ispuši dvije‑tri škartirane cigarete i vrati se na posao prije isteka pauze. Otpuštena je u invalidsku penziju, život joj se ograničio na jednosobni stan na prvom spratu, sa dva prozora i balkonom odmah iznad obdaništa, odakle se kroz plafon, a njen pod, probijala dječija galama; tada je nekim predmetom znala odozgo jako da zalupa. Sa Sadetinog prozora na kojem stoji jastuk, da se Sadeta može nalaktiti bez žuljanja, na Savin balkon preskakale su mačke; bacala ih je s balkona dole na travnjak i to je bio jedini način da se te atrofirane mačke konačno nađu napolju i u prirodi.
S jednog prozora ona vidi cestu do fabričke kapije, orah i prugu, a s drugog, povučena metar iza prljave zavjese, misleći da je ne vidimo, osmatra Drinsku ulicu. Kad izađe na prozor, stoji satima, ne pomjera glavu za bilo čim što se ulicom kreće ili odmiče;
ne pomišlja da sjedne, kao da to nije stan već ludnica. Ne pere kosu, ne raspušta konjski rep, žuta u licu, s borama gdje ih obično na licu nema (na obrazima, nosu, nad obrvama i ušima), kad puhne jugo naglo joj poraste anksioznost, ima sporadične napade i vrišti na svakoga ko prođe ispod prozora.
Prestala je čistiti svoj stan. Na pobunu stanara kako je smrad koji dolazi ispod vrata nesnosan, rekla je – Ne mogu čistiti sa dva prsta! Isključila je zvono, nije više otvarala vrata, samo se mijenjao intenzitet svjetla na njenoj špijunki kada se prođe pokraj – siguran znak da iznutra promatra velikim okom. Na našim vratima nije bilo špijunki, zgrada je napravljena pet godina ranije, tada se na ulazna vrata još nije ugrađivala ta nova voajerska tehnologija pravljena u fabrici Zrak iz Buča Potoka. Na dva metra od njenih vrata osjećao se oštar i uporan miris na mokraću i leš; da cijeli dan ne prestoji na prozoru, bilo bi posve jasno da je Sava odavno umrla.
Po Savinom pozivu često je pred zgradu dolazilo policijsko vozilo na uviđaj. Jednom je Savi neko otkucao, vjerovatno vještica Hamida iz garsonijere s drugog sprata (tu je živjela sa sinom Hombom i žutim kanarincem), da je ledenim grudvama, gađajući s trotoara, Savine prozore razbio lično Sima Sipa. Zaista, bio sam svjedok, prozore je razbio Sima Sipa, više od dosade nego pakosti; odbijao je priznati. Tresla me je strašna moralna dilema, reći istinu ili stati na Sipinu stranu. Sava je s policajcem došla na moja vrata. Rekao sam policajcu da je prozore razbio Sima Sipa. Kako je vrijeme prolazilo, Sima Sipa je bio fasciniran činjenicom da istina ništa ne košta, da nema kazne; policajac mu je samo rekao – Nemoj da se ovo više ponovi!
Sava je kod staklara u Pofalićima sama ustaklila i zamijenila prozore, nosila je prozore na leđima Drinskom i nikome nije bilo do toga da priđe i pomogne – Savin je teret samo njen; nas dvojica nastavili smo da se igramo kao i prije, nju je to savezništvo jako razočaralo i za jedno duže vrijeme sklonilo s prozora.
Pregled svih kandidata za nagradu Fric pogledajte ovdje:
