Matoš je jednom negdje rekao kako ga vrlo malo zanima u kazalištu pravo kazalište. Za nepredvidljiva, britka, slobodna boema ono je uostalom bilo samo još jedan način izražavanja sebe – vlastitih sklonosti i nesklonosti. Nije bio isključivo maštovit pisac i pjesnik širokih obzora. Bio je polemičar, ali i kazališni kritičar kojem Nikola Batušić posvećuje cijelo poglavlje u “Hrvatskoj kazališnoj kritici”, iako ni sam nije na čistu kako vrednovati pisanje o kazalištu koje više zahvaća njegovu društvenost (stalež i publiku) te osobne animozitete, nego li sam čin. Eurokazove “Umorne priče” u produkciji s Empiria Teatrom te režiji Ive Srnec Hamer i preradbi Dine Vukelić ne istražuju slojeve nezadovoljstva i otpora jer način na koji slažu predstavu nastalu prema njegovim rasutim pričama iz 1909. sugerira da ih ne zanima onaj, uvjetno rečeno, manje poznati Matoš. Za njih je pisac u čvrstoj domeni pomalo kafkijanskog lektirnog kompendija kojem će uz nekolicinu priča pribrojiti još i svima znanu “Utjehu kose”. Neuvjerljiv je on i nezanimljiv kao što je i svakom školarcu koji ga se dohvati protiv vlastite volje.
U tvornici nas Jedinstvo tako među pravilno smještenim stolcima očekuje maleno Zoom platno na kojem će se paralelno s glumcima vrtjeti uživo geste nama nepoznatih sudionika i same redateljice. Tehnologija nije produžena ruka predstave. Ona kao da je stavljena da popuni prazninu i zadovolji pokoju kućicu jednako poput dojmljivih, ali upitno svrhovitih 3D projekcija Vitra Drinkovića. Između tehnologije i geometrijski propusne scenografije (također Drinković) odvija se pomalo staromodno prepričavanje svega ono što nalazimo u odabranim pričama: “O tebi i o meni, kao predgovor’’, “Moć štampe’’, “Duševni čovjek’’, “Lijepa Jelena’’ i “Cvijet sa raskršća’’. Četvero mladih glumaca - Rok Juričić, Katarina Madirazza, Matej Đurđević i Laura Bošnjak - u jednostavnim crno-sivim odijelima (kostimi Suzane Brezovac) mehanički prelaze iz jedne u drugu scenu i zajedno postaju, kao što će jedna od njih u jednom trenutku i izgovoriti, “predstava bez glave’’. Bez imalo ritma, dinamike, fiksirani oko geometrijskih oblika brzo upadaju u zamorne, intonacijski ravne recitale pritom zanemarujući glas kao jedan od najvažnijih alata.
Najavljeno pitanje o dinamici odnosa između pojedinca i društva Srnec Hamer i Vukelić ni ne načinju gubeći se u preslagivanju građe te njezinu usklađivanju s tehnologijom, pritom postavljajući ljestvicu odviše nisko za neki suvisliji angažman publike. S obzirom na to da je nedavno predstavljena monografija “Eurokaz: Trošenje vremena’’ podsjetila na sve rizike, bilo političke ili estetske naravi, koji su od 1987. dolazili s festivalom, “Umorne priče’’ još su čudniji odabir u ovim čudnim vremenima. Matoš nije redovito ni sustavno izvještavao o kazališnom životu nekog grada ili kulturne sredine. No da je kojim slučajem ipak zalutao na trnjanski nasip, sigurno bi bio i ostao vječno nezadovoljan. Problemi hvatanja u koštac sa starijom ili novijom hrvatskom književnosti u gotovo svim kazališnim elementima nisu toliko sitni da ih propusti sito za brašno. Ukazuju na pukotine ne samo u razmišljanjima o kazalištu, nego i u obrazovnim procesima koji sve više mirišu na industriju, a sve manje na strast.
