Kultura
135 prikaza

Umorne priče: umorni A.G. Matoš u predstavi bez glave

1/5
Eurokaz
Eurokazove ‘Umorne priče’ ne istražuju slojeve nezadovoljstva i otpora jer način na koji slažu predstavu nastalu prema njegovim rasutim pričama iz 1909. sugerira da ih ne zanima taj manje poznati Matoš

Matoš je jednom negdje rekao kako ga vrlo malo zanima u kazalištu pravo kazalište. Za nepredvidljiva, britka, slobodna boema ono je uostalom bilo samo još jedan način izražavanja sebe – vlastitih sklonosti i nesklonosti. Nije bio isključivo maštovit pisac i pjesnik širokih obzora. Bio je polemičar, ali i kazališni kritičar kojem Nikola Batušić posvećuje cijelo poglavlje u “Hrvatskoj kazališnoj kritici”, iako ni sam nije na čistu kako vrednovati pisanje o kazalištu koje više zahvaća njegovu društvenost (stalež i publiku) te osobne animozitete, nego li sam čin. Eurokazove “Umorne priče” u produkciji s Empiria Teatrom te režiji Ive Srnec Hamer i preradbi Dine Vukelić ne istražuju slojeve nezadovoljstva i otpora jer način na koji slažu predstavu nastalu prema njegovim rasutim pričama iz 1909. sugerira da ih ne zanima onaj, uvjetno rečeno, manje poznati Matoš. Za njih je pisac u čvrstoj domeni pomalo kafkijanskog lektirnog kompendija kojem će uz nekolicinu priča pribrojiti još i svima znanu “Utjehu kose”. Neuvjerljiv je on i nezanimljiv kao što je i svakom školarcu koji ga se dohvati protiv vlastite volje.

 | Author: Eurokaz Eurokaz

U tvornici nas Jedinstvo tako među pravilno smještenim stolcima očekuje maleno Zoom platno na kojem će se paralelno s glumcima vrtjeti uživo geste nama nepoznatih sudionika i same redateljice. Tehnologija nije produžena ruka predstave. Ona kao da je stavljena da popuni prazninu i zadovolji pokoju kućicu jednako poput dojmljivih, ali upitno svrhovitih 3D projekcija Vitra Drinkovića. Između tehnologije i geometrijski propusne scenografije (također Drinković) odvija se pomalo staromodno prepričavanje svega ono što nalazimo u odabranim pričama: “O tebi i o meni, kao predgovor’’, “Moć štampe’’, “Duševni čovjek’’, “Lijepa Jelena’’ i “Cvijet sa raskršća’’. Četvero mladih glumaca - Rok Juričić, Katarina Madirazza, Matej Đurđević i Laura Bošnjak - u jednostavnim crno-sivim odijelima (kostimi Suzane Brezovac) mehanički prelaze iz jedne u drugu scenu i zajedno postaju, kao što će jedna od njih u jednom trenutku i izgovoriti, “predstava bez glave’’. Bez imalo ritma, dinamike, fiksirani oko geometrijskih oblika brzo upadaju u zamorne, intonacijski ravne recitale pritom zanemarujući glas kao jedan od najvažnijih alata.

 | Author: Eurokaz Eurokaz

Najavljeno pitanje o dinamici odnosa između pojedinca i društva Srnec Hamer i Vukelić ni ne načinju gubeći se u preslagivanju građe te njezinu usklađivanju s tehnologijom, pritom postavljajući ljestvicu odviše nisko za neki suvisliji angažman publike. S obzirom na to da je nedavno predstavljena monografija “Eurokaz: Trošenje vremena’’ podsjetila na sve rizike, bilo političke ili estetske naravi, koji su od 1987. dolazili s festivalom, “Umorne priče’’ još su čudniji odabir u ovim čudnim vremenima. Matoš nije redovito ni sustavno izvještavao o kazališnom životu nekog grada ili kulturne sredine. No da je kojim slučajem ipak zalutao na trnjanski nasip, sigurno bi bio i ostao vječno nezadovoljan. Problemi hvatanja u koštac sa starijom ili novijom hrvatskom književnosti u gotovo svim kazališnim elementima nisu toliko sitni da ih propusti sito za brašno. Ukazuju na pukotine ne samo u razmišljanjima o kazalištu, nego i u obrazovnim procesima koji sve više mirišu na industriju, a sve manje na strast.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.