Matoš je jednom negdje rekao kako ga vrlo malo zanima u kazalištu pravo kazalište. Za nepredvidljiva, britka, slobodna boema ono je uostalom bilo samo još jedan način izražavanja sebe – vlastitih sklonosti i nesklonosti. Nije bio isključivo maštovit pisac i pjesnik širokih obzora. Bio je polemičar, ali i kazališni kritičar kojem Nikola Batušić posvećuje cijelo poglavlje u “Hrvatskoj kazališnoj kritici”, iako ni sam nije na čistu kako vrednovati pisanje o kazalištu koje više zahvaća njegovu društvenost (stalež i publiku) te osobne animozitete, nego li sam čin. Eurokazove “Umorne priče” u produkciji s Empiria Teatrom te režiji Ive Srnec Hamer i preradbi Dine Vukelić ne istražuju slojeve nezadovoljstva i otpora jer način na koji slažu predstavu nastalu prema njegovim rasutim pričama iz 1909. sugerira da ih ne zanima onaj, uvjetno rečeno, manje poznati Matoš. Za njih je pisac u čvrstoj domeni pomalo kafkijanskog lektirnog kompendija kojem će uz nekolicinu priča pribrojiti još i svima znanu “Utjehu kose”. Neuvjerljiv je on i nezanimljiv kao što je i svakom školarcu koji ga se dohvati protiv vlastite volje.
207
prikaza
Umorne priče: umorni A.G. Matoš u predstavi bez glave
1/5
Eurokazove ‘Umorne priče’ ne istražuju slojeve nezadovoljstva i otpora jer način na koji slažu predstavu nastalu prema njegovim rasutim pričama iz 1909. sugerira da ih ne zanima taj manje poznati Matoš
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
