Upozorenje na reprizu srednjovjekovnog mraka

Nasuprot dosadašnjim kritičkim opaskama na drugi roman Emine Smailbegović (Sarajevo, 1996.), autorice vrlo hvaljenog prvijenca “Via Appia” (2019.), a sukladno društvenim aktualnostima koje podjednako opravdavaju književni i izvanknjiževni angažman, upućujem na kritičke konotacije ovog kratkog romana-eseja kojih ne manjka. Djelo strukturirano u deset dijelova (“Prolog”, zatim za kanonsko-filozofsku literaturu uobičajeno naslovljena poglavlja kao “O mišljenju i plesanju” ili “O važnosti snova”) vrlo kompleksnom, profanom naracijom “prati” život islamskog filozofa Ibn Rušda (lat. Averroes) i sedamnaest godina mlađe posvojene sestre Akse bint Rušd te, s distancom od oko 850 godina, profesora Jordija Corriàsa i arheologinju Celiju Molinu, nekoć bračni par koji je sačuvao razmjerno prisan odnos dvoje vrsnih intelektualaca. Jordi je sveučilišni profesor filozofije i veliki poznavatelj onoga što je od Averroesova djela ostalo, Celia nadaleko cijenjena arheologinja suočena s frankističkom poviješću svoje obitelji, napose oca Estebana čija smrt, usprkos pretpostavci, nije rezultirala željenim rasterećenjem. Kao jedina relaksacija, pokazat će se, moguća je smrt i od tuda potreba za ublažavanjem fokusa na historijsko-filozofskoj komponenti romana koja neupitno potvrđuje autoričinu iznimnu elokvenciju, zapanjujuće literarne mogućnosti, ali i tendencioznost koja, ne trebam napominjati, sadrži izvedbene opasnosti.