Kultura
849 prikaza

Upozorenje na reprizu srednjovjekovnog mraka

Facebook/Buybook Doo
Ako je radni stol s knjigama vaš oltar zdravog razuma, samim tim i vaš oltar slobode, pobrinite se da se na njemu nađe i drugi roman Emine Smailbegović 'Strašna djeca Averroesova'

Nasuprot dosadašnjim kritičkim opaskama na drugi roman Emine Smailbegović (Sarajevo, 1996.), autorice vrlo hvaljenog prvijenca “Via Appia” (2019.), a sukladno društvenim aktualnostima koje podjednako opravdavaju književni i izvanknjiževni angažman, upućujem na kritičke konotacije ovog kratkog romana-eseja kojih ne manjka. Djelo strukturirano u deset dijelova (“Prolog”, zatim za kanonsko-filozofsku literaturu uobičajeno naslovljena poglavlja kao “O mišljenju i plesanju” ili “O važnosti snova”) vrlo kompleksnom, profanom naracijom “prati” život islamskog filozofa Ibn Rušda (lat. Averroes) i sedamnaest godina mlađe posvojene sestre Akse bint Rušd te, s distancom od oko 850 godina, profesora Jordija Corriàsa i arheologinju Celiju Molinu, nekoć bračni par koji je sačuvao razmjerno prisan odnos dvoje vrsnih intelektualaca. Jordi je sveučilišni profesor filozofije i veliki poznavatelj onoga što je od Averroesova djela ostalo, Celia nadaleko cijenjena arheologinja suočena s frankističkom poviješću svoje obitelji, napose oca Estebana čija smrt, usprkos pretpostavci, nije rezultirala željenim rasterećenjem. Kao jedina relaksacija, pokazat će se, moguća je smrt i od tuda potreba za ublažavanjem fokusa na historijsko-filozofskoj komponenti romana koja neupitno potvrđuje autoričinu iznimnu elokvenciju, zapanjujuće literarne mogućnosti, ali i tendencioznost koja, ne trebam napominjati, sadrži izvedbene opasnosti.

Jedna je od mogućih donekle labilna fabularna linija koja će, osobito sljedbenike motivacijskih poruka book-influencera, izvjesno zbuniti, zahvaljujući esejističkom sloju teksta zatim i nagnati na odustajanje. Doduše, pretpostavka je da intencija i nije bila “zadovoljenje širokih masa”, pri čemu navodnici sugeriraju karikiranje svake pomisli na revitaliziranu književnu popularnost postjugoslavenskog dominantno analfabetskog prostora. Kao što je pretpostavka da ste registrirali štos: ljubitelji izmišljenih citata Ive Andrića teško da će posegnuti za ovom knjigom. Praćenje fabule osobito otežavaju tri poglavlja koja predstavljaju tri dijela Jordijeva predavanja doktorandima, kao i Jordijevi i Celijini mailovi upućeni medijskim redakcijama, tek s opaskom da ti trenuci upućuju i na detekciju te negativnu valorizaciju medijskog mainstreama koji se sam obično suspreže od valorizacije onoga čega se sadržajno dotiče. Dakako da pritom s uma ne možemo smetnuti kancerogenu prirodu tzv. političke korektnosti, kao i konzumerizam osobito primjetan u području humanistike, a na što upućuje i profesor Corriàs, ne samo proučavatelj, nego i, usudio bih se reći, sljedbenik Averroesov, racionalist koji odbija imperativ doprinošenja društvu ili, tragičnije rečeno, naciji.

 | Author: Facebook/Buybook Doo Facebook/Buybook Doo

I upravo se tu otvara jedno od onih pitanja koje, kad je valorizacija romana posrijedi, kritički do sada nije razmotreno: podložnost pojedinca nacionalnom aspektu, kao i susprezanje od otpora prema onom što nacionalni aspekt nudi, napose kroz prizmu krajnosti registra koji ga određuje. Polemika o kojoj progovara Jordi, s onima kojima je filozofija beskorisnija od potpisivanja online peticija, pritom navodi na zaključak koji obeshrabruje. Dana je borba uzaludna, ona odstupa od racionalizacije zbilje i podrazumijeva izuzimanje iz uvjetnih svjetonazorskih tabora. Rekao bih da je upravo to jedan od razloga razlaza Jordija i Celije: vrsna je arheologinja u najmlađem članu Španjolske akademije nauka i umjetnosti priželjkivala antipoda nekoć režimskom, fašistoidnom ocu, no do željene konfrontacije, a u korist ne nužno intelektualnog konformizma, nije došlo. Dopustimo li si opušteniju interpretaciju, lako ćemo zaključiti da je posrijedi uputnica na ovdašnji (pseudo)intelektualni konformizam, nerijetko i kukavičluk, akademsko držanje po strani u korist karijernih korisnika nacionalizma čiji diskurs tako, našalit ću se, korespondira sa štokholmskom šutnjom potlačenih. Regresivno držanje prema jednako regresivnom društvu podrazumijeva ravnodušnost i skepticizam, posljedično i konstatacije poput one, iz poglavlja naslovljenog “O važnosti snova”, da neuništivo/vječno implicira zlo/loše. Pojmu “duša” dopisan je pojam “neznanje”. Ne treba dvojiti da je utoliko, usprkos djelatnoj distanciranosti jedno od protagonista romana, posrijedi upozorenje na reprizu srednjovjekovnog mraka, “neomedijevalizam” u najopskurnijem mogućem značenju tog pojma. Slučajevi kojima se suprotstavljamo besmislenim online peticijama, a sve ih je više i institucionalno su sve podržaniji, upućuju na razložnost upozorenja i na djelatno kašnjenje društva u smjeru organizacijski agilnog otpora koji podrazumijeva neizostavnu građansku hrabrost.

Na tom tragu treba spomenuti i poglavlje “O kultu mrtvih i sjenama živih”, o suštinskoj promjeni čovjeka mogućoj, kako piše, samo u romanima, o potrebi za “novim početkom arheologije” koji bi se, umjesto rekonstruiranja života, bavio proučavanjem odnosa civilizacije prema smrti. Celia konstatira da se kult mrtvih ispostavio kao anakronijska civilizacijska konstanta i da ljudi robuju spomenicima. Taj stav iznova možemo oprimjeriti ovdašnjom zbiljom: dovoljno je bilo opsovati “spomeničku” sudbinu Vukovara, grada-kosturnice, pa da se sva sila kondicioniranih “domoljubnih” mozgova okomi na racionalizmom uvjetovani usud. Smailbegović umjesto Vukovara spominje Srebrenicu, što ne mijenja na utvrđenoj civilizacijskoj posvećenosti umrlima, a što je jednako činjeno i u samim civilizacijskim začecima. U navedenom se poglavlju tako spominju egipatski i etruščanski primjeri.

Završno poglavlje (“O apologiji rascjepa”), dijelom treći dio Jordijeva doktorskog predavanja, ujedno razotkriva Celijinu neizlječivu bolest koja je okončana samoubojstvom. Okolnosti nalažu osvrnuti se na ovdašnje društveno zaziranje od pomisli na pretpostavljenost smrti egzistenciji lišenoj dostojanstva. Celia je, pokazalo se, bolovala od tumora, a ustrajnost u patnji da bi se, eto, tek bilo živim, ocijenila je besmislicom. Posrijedi je, parafrazirat ću, humanost kao produljenje života nauštrb umnog, teokratski koncept kojem se imaju suprotstaviti “strašna djeca Averroesova”: generacija koja je, umjesto za pitanjima, u potrazi za odgovorima. Premda je ljudska volja, vratit ću se na poglavlje “O putevima zatočenih”, određena neophodnim poretkom svijeta i stvari. I premda kult smrti, uvjetovan kukavičlukom pred ništavilom, dokazano milenijima sprečava potpunu civilizacijsku predanost životu. Stoga, ako je radni stol s knjigama vaš oltar zdravog razuma, samim tim i vaš oltar slobode, pobrinite se da se na njemu nađe i drugi roman Emine Smailbegović, autorice čiji dometi izvjesno premašuju regionalne recepcijske okvire.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.