Urušavanje civilizacije je nemoguće zaustaviti

Znanstvenik rodom iz SSSR-a, doktor biokemijskih znanosti i nesuđeni liječnik u ranim srednjim godinama, uzlaznu akademsku karijeru napušta zbog pisanja. Rizik nekonvencionalnosti takvog profesionalnog izbora Isaacu Asimovu itekako će se isplatiti jer ovaj je bard znanstvene fantastike do smrti u 73. godini objavio impozantnih pet stotina knjiga, uključujući sveučilišni udžbenik, detektivske romane i autobiografiju, čemu treba pridodati niz znanstvenih članaka i popularno-znanstvenih eseja. Asimovljeva opulentna bibliografija mogla bi se podijeliti na popularizacijske te čisto fikcionalne naslove, a fikcija opet na tri velika serijala: o robotima, Galaktičkom carstvu i Fondaciji. O posljednjem ćemo ponešto reći u tekstu koji bi primarno trebalo shvatiti kao nepretenciozan informativno motivacijski poziv na čitanje za žanrovske skeptike i neznalice, kategoriju kojoj, priznajem, i sama pripadam. Možda ste i vi od onih koji su kao klinci zaobilazili knjižnične police sa ZF-om jer su im naslovnice takvih romana djelovale neprivlačno, prijevodi kvrgavo, a tematika apstraktno, ipak, Asimovu bi sad, u odrasloj dobi, imalo smisla pružiti šansu. Ako ste za, ne bi bilo loše početi s kultnim serijalom o Fondaciji (ili - ovisno o prijevodnom rješenju - Zakladi, tj. Zadužbini).

Koncept izdavaštvo

Zaigrani erudit Asimov u ovoj romanesknoj seriji ne bavi se robotima, nego životom, kako je stvar sažeo moj urednik nastojeći me potaknuti na nadoknađivanje čitateljskog i spoznajnog iskustva ovoga klasika koje sam u formativnoj fazi vjerojatno namjerno propustila. Jest da je radnja smještena u daleku budućnost i da se između ostalog vrti oko međuzvjezdanih putovanja, ali fokus je tu na ljudima i društvu, na sociologiji pa i psihologiji, matematici i povijesti, nikako na akciji i gadgetima. Mogli bismo reći da je u pitanju neformalna, ali intelektualistička, čak filozofska rasprava o vječnoj problematici determiniranosti i slobodne volje, a bazirana na znanstvenim činjenicama. Asimovljeve proze teoretičari klasificiraju kao tvrdu znanstvenu fantastiku (hard science fiction), jer on svoja fabuliranja gradi na prirodnjačkom obrazovanju i znanstvenim spoznajama, za razliku od predstavnika mekog ZF-a koji egzaktnost podataka tretiraju ležernije. Iz zbirke priča koje je ispisivao 1940-ih Asimov je razvio tri hvaljena i masovno citirana romana naslovljena “Fondacija” (1951.), “Fondacija i Carstvo” (1952.) i “Druga Fondacija” (1953.), a njima je u 1980-ima i kasnije na inzistiranje čitatelja pridodao dva prequela - “Preludij u Fondaciju” i “Ususret Fondaciji” te isto toliko sequela - “Na rubu Fondacije” i “Fondacija i Zemlja”.

Koncept izdavaštvo

No zašto smo se te trilogije iz 1950-ih sjetili baš sad? Razloga su dva: za ovu je godinu najavljena premijera dugoočekivane desetodijelne ekranizacije. Također, nakon prvog hrvatskog izdanja ovog troknjižja - objavljivanog u nizu od sedam knjiga s poslije dopisanim naslovima, a koje je tijekom 1990-ih i nultih godina za nakladu Izvori prevodila Nada Mihelčić - krajem prošle godine (u kojoj se obilježavala Asimovljeva stogodišnjica rođenja) i početkom ove dobili smo zahvaljujući Koncept izdavaštvu novo izdanje prvih dvaju nastavka, dok je treći u pripremi. Isaac Asimov, koji je uz Arthura C. Clarkea i Roberta Heinleina, pionir žanra čije zlatno doba možemo locirati u sredinu prošlog stoljeća, svojim će kreativno znanstvenim promišljanjima, u isti mah ozbiljnim i ludičkim, snažno utjecati na brojne stručne i publicističke knjige, ali iznad svega na “Ratove zvijezda” i “Zvjezdane staze”, na “Vodič za autostopere kroz galaksiju”, kao i, recimo, na atmosferičnu mini seriju “Devs” s potpisom Alexa Garlanda - više triler temeljen na znanosti, nego ZF - kako je autor objasnio svoje umjetničke namjere, a koju smo u ovo doba prošle godine gledali, zatim zbog zanimljive zvučne vrpce i samo slušali. A sad malo o sadržajnom punjenju, što uopće očekivati od trotomnog kompleta o Fondaciji? Reći ću odmah da je karakterizacija ovdje praktički nepostojeća, no unatoč papirnatosti likova izbjegla se iritantna binarna podjela na ekskluzivno pozitivne i negativne karaktere. Akcijske scene u pravilu izostaju, fabula se zato usredotočuje na mehanizam društvenih odnosa. Osim toga, iz teksta izviru mnoge apsolutne istine poput ove: “Nasilje je posljednje pribježište nesposobnih”. Postav čine muški protagonisti, u drugom nastavku situacija se ukazanjem junakinje Bayte Darell ipak mijenja. Ukratko, Asimov uspostavlja fikcionalna društvena uređenja po uzoru na stvarno postojeća ili pak na povijesne modele.

Isaac Asimov Dreamstime

Psihohistorija, na kojoj počiva premisa sva tri romana, društvena je znanstvena disciplina, zapravo matematička sociologija, pomoću čije je metodologije moguće razumjeti društvene procese, predvidjeti promjene te po potrebi njima ravnati. Tako u prvom dijelu matematičar Hari Seldon služeći se s najužim krugom probranih kolega zakonima statistike, povijesti i sociologije predviđa pad Galaktičkog carstva. Urušavanje moćne civilizacije nemoguće je zaustaviti, no procijenjenih 30.000 mračnih godina koje bi trebale uslijediti može se smanjiti na tisućljetno razdoblje, pod uvjetom da se poštuje Seldonov Plan, koji će pak pokušati ugroziti Mula, superiorni mutant koji je u stanju kontrolirati ljudske emocije. Sporadično će tijekom godina Fondaciju bezuspješno ugrožavati i barbarski vladari. Tajna njezina trijumfa, međutim, nije u specijalnim sposobnostima njezina ljudstva, nego u determiniranosti - te uzastopne pobjede psihohistorici su već predvidjeli. Seldon, dakle, nastoji očuvati ljudsku vrstu izučavajući matematiku kolektivnog ponašanja, pa serijalom dominira plemenita ideja kako će društvena znanost spasiti svijet. S obzirom na postavku da nas od prijeteće propasti može sačuvati samo prosvijećenost, Seldon će na planetu na rubu Galaksije oformiti zajednicu egzilanata, učenjaka, tzv. enciklopedista, kojima će naizgledna zadaća biti rad na kompendiju ljudskog znanja, a ustvari stvaranje novog svijeta u skladu s dosezima civilizacije na zalazu. Na drugom kraju Galaksije okupit će Seldon još jednu takvu tajnu zajednicu, o čemu se pripovijeda u završnom dijelu trilogije. I tu ću stati jer nema besmislenijeg od prepričavanja radnje, a intencije ove trilogije prekompleksne su za prostor od nekoliko kartica, što nas dovodi do pitanja kako je koloplet Asimovljevih podzapleta moguće sabiti u tek deset epizoda TV serije koja nam slijedi. Jedno je sigurno: Asimov je zastrašujuće jasno vidio ovo što nam se upravo događa, uzmimo samo sustave koji o nama prikupljaju podatke radi predviđanja naših reakcija ili pak komunikaciju preko Skypea i Zooma kojoj pribjegavamo u strahu od izravnog kontakta, a oni podsjećaju na hologramske projekcije o kojima čitamo u njegovim prozama. Znanstveno-fantastičnih detalja s kojima se danas lako identificiramo u literarnom univerzumu Isaaca Asimova ima još, stoga na kraju možemo zabrinuto ustvrditi da su klasici o Fondaciji u ovom trenu aktualniji nego prije sedam desetljeća.