Kultura
321 prikaza

Uskoro bi moj glazbeni brod trebao isploviti iz Dalmacije put Carigrada

Vladimir Mićković
1/9
Sanjin Strukić/PIXSELL
Svemu čime se bavi pristupa posvećeno i bez predrasuda, što ga čini jednim od izuzetaka na regionalnoj sceni. Razgovarali smo s umjetnikom o njegovu razvojnom putu, ostvarenjima i planovima za budućnost

Vladimir Mićković je akademski kipar, uz to i slikar te glazbenik. Rođen je u Mostaru 1979. godine, gdje je odrastao u umjetničkoj obitelji - otac Florijan također je bio kipar, u mladosti je svirao flautu, majka Zrinka bila je arhitektica, pisala je i jedno vrijeme objavljivala kratke priče, a i obojica su mu braće također likovni umjetnici, čiji se radovi nalaze na omotima Vladimirovih albuma. U djetinjstvu je vrijeme provodio uz oca u ateljeu ili uz majku u uredu, uz apstraktne skulpture i arhitektonske nacrte. Uz majku koja se u mladosti natjecala u pjevanju uz Mostarske orkestre, Vladimir je također otkrio i ljubav prema glazbi. No to su bili tek njegovi početci.

Istraživanjem svih umjetničkih područja u kojima djeluje stvorio je prepoznatljivi izričaj. Stvaranje, putovanja svijetom i upoznavanje drugih umjetnika usmjerili su ga prema tradicionalnoj glazbi, najistaknutije sefardskim pjesmama, glazbi Židova podrijetlom iz Španjolske koji su se u velikim migracijama raselili po svijetu, između ostalog, i na područje Bosne, Hercegovine i Dalmacije. No svojim radom, kako glazbenim, tako i likovnim, istražuje glazbene i kulturne poveznice svih naroda Mediterana. Sa sastavom Kalafat snimio je albume “Riva degli Schiavoni” i “El Shatt”, a s Jadrankom Kerekovićem i Nikom Radasom u sastavu Haver album “Kortižo, čaršija, škoj”. U prosincu mu je u Knjižari “Ivo Andrić” u Mostaru otvorena samostalna izložba pod nazivom “Ples trgovaca slasticama, začinima i amajlijama”, nastala također tijekom njegovih putovanja Mediteranom. Svemu čime se bavi, Vladimir Mićković pristupa eruditski, posvećeno i bez predrasuda, što ga čini jednim od onih divnih izuzetaka na regionalnoj sceni. Razgovarali smo s umjetnikom o njegovu razvojnom putu, recentnim ostvarenjima i planovima za budućnost.

Vladimir Mićković | Author: Sanjin Strukić/PIXSELL Sanjin Strukić/PIXSELL

Express: U mladosti ste nastupali s punk bendom Radikalna promjena. Kasnije ste se okrenuli etno zvuku. Kad ste se počeli ozbiljno baviti glazbom? I otkud taj zaokret, interes za tradicionalnu glazbu?

Počeo sam svirati bubnjeve krajem osnovne škole. Tad sam s prijateljima u Zagrebu osnovao bend. Bili smo zaneseni i uronili smo u taj svijet punk muzike i anarho literature. Snimili smo dva albuma koji su nam omogućili da putujemo. Sjećam se da smo 1998. imali dvadesetak koncerata diljem Europe. Divna druženja po skvotovima i klubovima u Amsterdamu, Zürichu, Milanu, Torinu, Düsseldorfu.. Tradicionalna muzika je sastavni dio i zvučna kulisa većine naših djetinjstava. Sastav Ladino iz Sarajeva, Himzo Polovina, Klape Ošjak i Vela Luka, s njima je sve poteklo. Imao sam priliku da u sklopu manifestacije Mediterranean Social Forum u Barceloni 2004. izložim svoje grafike i crteže. U zanesenim lutanjima gradom, zastao sam ispred jedne divne gospođe koja je pjevala na ulici i tu proveo cijeli dan. Sjećam se njezina imena, Pilar Rodriguez. U mladosti je bila operna pjevačica u Andaluziji, no spletom okolnosti završila je pjevajući prolaznicima iza Catedral de la Santa Creu y Santa Eulalia. Na kraju sam joj prišao, sa željom da na isti način uzvratim, otpjevao sam sefardsku pjesmu ‘Anderleto’ iz 11. stoljeća. To me je usmjerilo prema tradiciji i ohrabrilo da počnem pjevati drugima.

 | Author:

Express: No za vas to nije samo pjevanje kao takvo. Izvodite tradicionalnu glazbu više kultura s bliskih područja, iako vas za njih nužno ne veže neposredno podrijetlo. Znam da dugo i detaljno istražujete ne samo glazbu kao takvu, nego i okolnosti u kojima je ona nastala...

Uzori mi nisu nužno samo drugi muzičari. Nedavno sam uživao u odlomcima iz Rihla ‘Dar onima koji promišljaju o čudesima gradova i divotama putovanja’, marokansko-berberskog geografa Ibn Battute, teologa, pravnika, putopisca i botaničara iz 14. stoljeća. On kaže: ‘Putovanja vas prvo ostave bez riječi, a onda vas pretvore u pripovjedača’. Čitajući njega, shvatio sam da je poznavanje botanike, geografije i drugih znanosti izuzetno važno. Nužan je taj interdisciplinaran pristup. S takvim iščitavanjem svijeta razbijamo barijere. Sličan pristup imaju Predrag Matvejević i Fernand Braudel. Važno mi je da prepoznajem timijan, ružmarin, kadulju, da sam u stanju razaznati i najmanji povjetarac, osluhnuti ton kamena prilikom klesanja (o tome su me učili moji profesori s otoka Vrnika i iz Lumbarde, vjerojatno se naslanjajući na iskustva prethodnika, Giovannija Dalmate i Ivana Meštrovića), da bih mogao osvijestiti zašto i kako je muzika, skulptura, arhitektura ili kuhinja nastala u određenom podneblju. Ibn Battuta je za mene slika pravog putopisca istraživača. Na sličan način razmišljam tijekom putovanja, tako se dogodi da razgovaram s rabinima, da mi na Sardiniji pjevaju pastiri, da na Cipru slušam melankolične pjesme male armenske zajednice, da u Vancouveru, na English Bayu, čujem rodopske napjeve iz Bugarske... Nevjerojatni su ti putevi i povezanost među ljudima. Tako su se ukrstili i putevi s Flory Jagodom, za mene najvećom pjevačicom i kompozitoricom sefardske muzike, s kojom sam imao priliku družiti se, nastupati i dopisivati.

Vladimir Mićković | Author: Sanjin Strukić/PIXSELL Sanjin Strukić/PIXSELL

Express: Poveznica, čini mi se, upravo je u toj umjetnosti. ‘Mediteranstvo se ne nasljeđuje, nego stječe’, piše Predrag Matvejević u ‘Mediteranskom brevijaru’. Njegovi zapisi s putovanja Mediteranom, a i on sam, bili su ključni i u vašem stvaranju. Što je za Vas ‘mediteranstvo’ i kako je teklo vaše stjecanje istoga?

Ne samo ‘Mediteranski brevijar’, nego i knjige ‘Kruh naš’ i ‘Druga Venecija’. Ta Matvejevićeva djela gledam kao triptih, da se izrazim slikarski. Predrag je svemu i svima prilazio bez predrasuda i s velikom radoznalošću. Cilj putovanja i jest upoznavanje drugoga. Isto tako, važno je vidjeti gdje galebovi odlaze da umru. Putujem da bih se otvorio drugim kulturama. Tako rastem.
Jedno od zadnjih je bilo putovanje u Maroko. Nisam se ni u jednom trenutku osjećao kao stranac. Tamo sam upoznao muzičara Mohammada Ait-Mghara, Berbera koji je gostovao na albumu ‘El Shatt’.
Tu širinu sam primio od roditelja. Djed s očeve strane je završio medicinu u Rimu. Potekao je iz siromašne obitelji, poslali su ga u svijet kao inteligentnog mladića koji je imao sklonost medicini. Tako da su njegove priče o veličanstvenom i multikulturalnom Rimu preko oca došle i do mene dok sam bio dijete. A baka s majčine strane imala je tradicionalne bosansko-hercegovačke tetovaže na rukama. I na gotovo identične motive sam nailazio u Maroku. Berberi sviraju gusle slično svim našim istočno-jadranskim guslarima, Malisorima u Crnoj Gori i Albaniji, slično se svira u Hercegovini, Zagori, Grčkoj i Bugarskoj. To je jedinstveni svijet koji se prije nekih dvije tisuće godina rasplinuo, sad se ponovno slaže u novi sredozemni amalgam. Osluhnite današnje muzičare s Levanta, Magreba i Jadrana, nešto davno razdijeljeno ili zaboravljeno nam je ponovno tu, nadohvat ruke.

 | Author: HNK Mostar HNK Mostar

Express: Uz ta česta putovanja i izmještanja, biste li mogli zamisliti život na nekom drugome mjestu?

Moja polazišna točka je Mostar. Odrastanje uz Stari most, najljepša vrata Mediterana, zelenu boju Neretve i specifično plavetnilo neba nad Hercegovinom. Svaka nova sredina taj identitet nadograđuje. Isprobavao sam akustiku crkava od Istre do Ohrida, sanjario na minaretima, obilazio sinagoge, noćio pored totema Prvih naroda na otoku Vancouver, osluškivao zore pored velikih jezera u Tanzaniji, pjevao tradicionalne norveške pjesme uz polarnu svjetlost. Svako od tih mjesta je moj rodni grad.

Express: Otkrivanje te bliskosti dovelo vas je i do brojnih suradnji. Spomenuli ste već Flory Jagodu i Berbere. Surađivali ste i s brojnim glazbenicima s ovih prostora - na albumu ‘Riva degli Schiavoni’ istražujete ostavštinu Ljube Stipišića Delmate, sa sastavom Mostar Sevdah Reunion snimali ste sevdalinke, unutar sastava Kalafat djelovalo je dvadesetak glazbenika... Kako odabirete suradnike? Postoji li netko s kim biste voljeli raditi u budućnosti? Spremate i novi album s Kalafatom...

Imao sam veliku sreću da u Vedranu Menigi i Danijelu Sikori iz izdavačke kuće PDV Records pronađem prijatelje, humaniste i kulturne radnike, koji su prepoznali moj trud i objavili albume ‘Riva degli Schiavoni’ 2018. i ‘El Shatt’, koji je izašao 2021. godine. Trenutačno završavam rad na novom albumu i nadam se da će izaći do proljeća ili najkasnije ljeta 2023. godine. Brojni muzičari su se pridružili stvaranju, dio albuma je nastao na otoku Hvaru, gdje sam komponirao pjesmu na stihove Petra Hektorovića. Ponekad ‘kalafati’ izaberu ili pronađu mene, pa sam na poziv velikih kreativaca, glazbenika Sare Renar i Dimitrija Simovića te moreplovaca Dore Perharić i Pavela Cara s festivala Mars, boravio na Mljetu proteklo ljeto. Dio albuma je nastajao u blizini Odisejeve špilje, pod borovima i u maslinicima, uz more. S mislima na Belu Hamvasa i njegov zapis o Korčulanskoj smokvi. Važno mi je da su ljudi s kojima radim otvorenog srca i bez predrasuda. Mislim da će se ta ‘tekstura, timbar, gustoća, pokret i zvučni karakter’ - da citiram velikog kompozitora i dirigenta Ivu Maleca, koji je nama studentima ALU Zagreb 2000. godine održao nezaboravno predavanje o isprepletenosti muzike i slikarstva - osjetiti na novom albumu. Veselim se i suradnji s Melitom Ivković i Dinom Bušić iz Zadra, dvije iznimne glazbenice koje baštine, istražuju i bilježe zadarsku arbanašku muziku.

Vladimir Mićković | Author: Sanjin Strukić/PIXSELL Sanjin Strukić/PIXSELL

Express: Sevdah se u suvremenoj obradi u izvedbi uspio ‘probiti’, odnosno profilirati i izvan naših prostora. Kakve su tu mogućnosti po pitanju ostale tradicionalne glazbe?

Sefardska muzika je vrlo zastupljena, prepoznata i proslavljena zahvaljujući mlađoj generaciji glazbenika poput Yasmin Levy i Mor Karbasi. Balkansko-mediteranska muzika, od grčkog rebetika, preko albanskih epirotskih pjesama, bugarskih zborova, trubača iz Srbije, magičnih Rumunja, onih zaista divnih makedonskih pjesama... zaista je prepoznata. Klapska ili tradicionalna muzika Dalmacije još traži svoj put i ima potencijal kao i svaka od navedenih. To je vjerojatno najtužnija durska muzika Mediterana. Trudim se ostaviti trag na tom putu i s Kalafatom omogućiti priliku za neka nova iščitavanja te ‘Scuola Dalmata’ muzike. Meni najbliži zvuk i najdraže klape dolaze iz Vele Luke, Trogira, te magični Oktet DC iz Vranjica. Ta pretakanja, spontanost, na momente i čudnovata neusklađenost, to mi se sviđa i tu najviše čujem Dalmaciju. U njima se čuje more, to su tako divne, serenadne izvedbe. U te su pjesme utkane i lebićade i fortune, sjete, procesije, vonj seka, geografski položaj. Spomenuo sam i albansku muziku - to je narod koji nam je toliko blizu, a tako malo doticaja imamo s njihovom kulturom. A neke od najnježnijih pjesama su nastajale upravo u blizini Arbanasa, Arbanije na Čiovu...

 | Author:

Express: Glazbenik ste, ali i diplomirani kipar. Uz to, bavite se i slikarstvom. Nedavno je u Klub knjižari ‘Ivo Andrić’ u Mostaru otvorena vaša samostalna izložba pod nazivom ‘Ples trgovaca slasticama, začinima i amajlijama’ temom vezana, kao i glazba, uz Mediteran. Radovi su nastajali tijekom vaših putovanja, kao svojevrsni osobni brevijar...

Drago mi je da je izložba postavljena upravo tamo. Nino Šarac, voditelj knjižare, pokušava stvoriti jedan alternativni kulturni život Mostara. Predgovor je pisala moja draga kolegica Hana Lukas Midžić. Naslov izložbe je izvučen iz jedne kratke priče iz ‘Druge Venecije’ Predraga Matvejevića, a nastavlja se na moje dalmatinske cikluse ‘Stađuni’ i ‘Neću spavat, draže mi je slušat lebićadu’. Izloženi radovi nastajali su u Maroku, Italiji, Grčkoj, na Hvaru i Lošinju. U mom džepu je uvijek blok za crtanje.
Također, u zadnje vrijeme istražujem arapskog putopisca podrijetlom iz Iraka, zove se Ibn Hawqal, koji je zapisao ‘da želi provesti život putujući i učeći o drugima’. On pri kraju 10. stoljeća, tijekom boravka u Palermu, tadašnjem Bal’harmu, opisuje tri četvrti - u jednoj su živjeli Židovi, u drugoj Arapi, a u trećoj, zvanoj Harat al-Saqaliba, Slaveni, koji su tamo najčešće dospijevali kao kalafati i mornari.
Tu se krije još jedna velika neispričana priča o Slavenima na Mediteranu.

Vladimir Mićković | Author: Sanjin Strukić/PIXSELL Sanjin Strukić/PIXSELL

Express: Kiparstvo, slikarstvo, glazba... Nedavno ste nastupili i na kazališnim daskama HNK u Mostaru, u predstavi ‘Noć s Aleksom’ o životu mostarskog pjesnika Alekse Šantića, koju je prema tekstu Marka Tomaša postavio Ivica Buljan.

U radu s piscem Markom Tomašem, redateljem Ivicom Buljanom i njegovim timom iz Slovenije te ansamblom mostarskog HNK dogodio se jedan iznimno kreativan period za sve sudionike predstave. Isprva je zamišljeno da izvedem nekoliko pjesama upisanih u sam tekst drame. To su poznate sevdalinke nastale prema stihovima Alekse Šantića, kao što su ‘Emina’ i ‘Što te nema’ te ‘Đaurko mila’ Osmana Đikića. Međutim, kroz rad na predstavi moja uloga je rasla. U predstavi sam glumac, pjevač i bubnjar, pa čak i kompozitor. Napravio sam nekoliko tema, za scenu liturgije, ezan, a ugradio sam i jednu sevdalinku za koju sam pisao tekst i muziku sa suprugom Ivanom.

 | Author:

Express: Najavili ste novi album s Kalafatom, dotaknuli ste se i istraživanja albanske glazbe... Što vas naginje da istražujete sve te tradicije koje možda nisu rođenjem ‘vaše’? I koji će kurs preuzeti vaše stvaralaštvo u budućnosti?

Sad bi taj brod trebao isploviti iz Dalmacije put Carigrada na Bosforu. Zaintrigirao me je period sredine 19. stoljeća, kad se mnogo ljudi iz Dalmacije, u potrazi za boljim životom, iselilo u Istanbul. Iskazali su se kao brodograditelji, kapetani i inženjeri. Tamo se nalazi groblje Ferikoy Mezarligi, gdje su pokopani brojni iseljenici, obitelj Cingria iz Dubrovnika, zatim Zellich iz Podgore, obitelj koja je držala jednu od najuglednijih tiskara Osmanskog Carstva. Zatim Jacques Pervitich iz Močića kraj Cavtata, kartograf koji je radio detaljne i fenomenalne karte grada. Mislim da ga je spomenuo i sam Orhan Pamuk u jednom od svojih djela kao jednog od najvećih kartografa Osmanskog Carstva. Ali priča naravno nije potpuna ako nam u njoj nedostaju pripovjedači iz Bosne i Hercegovine. Najviše je podataka o doseljenicima s naših obala iza sebe ostavio fra Filip Pašalić, koji je tamo bio na službi. Velika inspiracija za ove isprepletene svjetove su mi bili Ivo Andrić i njegov roman ‘Prokleta avlija’, kao i priča ‘Lepant’ Miljenka Jergovića, ‘Pisma s Juga’ Marka Tomaša i ‘Neum Casablanca’ Dragana Markovine. Ovaj spisak je nepotpun bez književnika, slikara i putopisca Zulfikara Zuke Džumhura, koji je remek djelom ‘Nekrolog jednoj čaršiji’ rasplamsao moju maštu. Kad govorimo o putovanjima, zbjegovima i migracijama, pokušajmo barem na jedan trenutak ući u tuđu kožu, razumjeti drugoga, približiti se tuđem i drugačijem shvaćanju svijeta. Radeći autorske albume ‘El Shatt’ s Kalafatom i ‘Kortižo, čaršija, škoj’ s grupom Haver, skromno sam dopisao pokoji redak o mediteranskim sudbinama, čežnjama i ljubavima. Dalmatinska i makedonska muzika, sevdah, sefardska i albanska muzika naši su najljepši doprinosi velikome Moru.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.