"Divno je imati roditelje koji razumiju što radim, ali zapravo nemam osjećaj da se bavimo istim poslom. Oblikovao me njihov veliki i dinamični emocionalni raspon, kakav prati ovu vrstu profesija s kojima se htjeli-ne htjeli, priznali-ne priznali, identificiramo. Velike sreće kad nešto ide i velike tuge kad ne ide, a rijetko ima nečeg između. Definitivno su mi, što svjesno što nesvjesno, usadili neki drukčiji, lijep pogled na svijet", odgovara Judita upozoravajući na to da je i režija jedna od profesija u kojima često "nekad ide, a nekad i ne ide".
E to me zanima. Kad si redatelj, mozak si velike operacije. Mozak si svih ostalih mozgova uključenih u proces kreiranja filmova. Velika je odgovornost upravljati budžetom, skupiti ekipu koja vjeruje u tu ideju i zatim to sve provesti u djelo. Od početne zamisli o priči do samog seta nema šanse da stvari nekad ne pođu po krivu. Upravo me zanima ta snaga koju pojedinac ili pojedinka mora čvrsto ispoljavati kako bi film zadobio željeni okvir. Odgovornost je ključna riječ, a što je s kompromisima u procesu snimanja filma?
"Kad radiš u našim uvjetima, možeš snimiti samo ono što si doma unaprijed smislio. Ne može ispasti bolje od toga nego eventualno samo lošije, tako da se uvijek jakim stiskom uhvatiš za to što imaš u glavi. Proljetos sam obišla sve do jedne uvale u Istri u potrazi za lokacijom kakvu sam zamislila za posljednji kratki film i znam da je to potpuno luđaštvo, ali nagon je prevelik i drago mi je da je tako. Tvrdoglava sam i puna fiks-ideja, ali srećom, radim s pametnim ljudima koje slušam".
Ne znam zašto, ali ovo je odgovor koji sam htjela čuti, koji me uvjerava da Judita Gamulin, koja je već na poziciji redateljice koja uvelike obećava, nije uzalud odabrala film kao svoje sredstvo izraza. Ali ona ni ne staje! Njezin posljednji kratki film.
"Marica", turobna priča o ženi (Mirela Brekalo) koja odlazi od svoje nesretne obitelji, ali se jednako tako i vraća, odabran je za prikazivanje na Međunarodnom filmskom festivalu Karlovy Vary u programu Future Frames, a Judita Gamulin predstavljena je kao jedna od deset novih filmskih europskih nada na koje treba obratiti pozornost. Marica i njezina priča o pokušaju slobode i odustajanju od nje kao da fenomenološki prodire u svaku hrvatsku obitelji i svaku ženu ili muškarca koji se, porinuti u ustaljeni i nesretan život, ne uspijevaju iskobeljati iz obrasca.
"U to doba mi je bila silno zanimljiva ideja kako je za neke ljude sloboda užasavajuća i prazna, čak i gora od neslobode. Stavila sam fokus na sociološki fenomen u kojem se žene i muškarci često pokušavaju ugurati u malu kutiju obiteljskih konvencija, u koju često ne stanu, a u kojoj pokušavaju ostati pod svaku cijenu. U ovom se filmu Marica za svoju slobodu izbori pa se iste uplaši. To je film o nesretnim obiteljima našeg doba, raznim Maricama koje su ostale u svojim malim kutijama što zbog konvencija i tradicije, što zbog straha od usamljenosti", i eto nam hrvatske obitelji u malom.
Ipak, nakon izvrsno odrađenog posla i filma koji putuje po svijetu i bori se za svoje mjesto Gamulin ipak ima neke svoje dileme.
"Danas imam problem s nekim odlukama u filmu jer stavlja ženu u poziciju u kojoj je ne želimo gledati u stvarnom životu. Film bi žene trebao tretirati onako kako želi da ih stvarnost tretira. Nije mi bilo od osobite važnosti da je riječ o ženi, muškarci su jednako često sputani strahom i podsvjesnim osjećajem da nisu dovoljno izgrađeni da bi mogli samostalno živjeti izvan zadane strukture".
Dobro, ali sad kad smo već tu, na toj temi, ne mogu je ne pitati kakav je status žene danas u Hrvatskoj. I ona je kao redateljica zakoračila debelo u tradicionalnu "mušku" profesiju, iako mi se čini da kinematografija pamti samo dobar film a ne spol ili rod.
"Nedavno sam bila na nekoj javnoj tribini s još dvije redateljice i moderatorica je pitala može li se reći da smo mi filmske redateljice, s obzirom na to da nitko od nas ne može živjeti samo od toga. To mi je bilo prezanimljivo! Po tome naša zemlja zapravo uopće nema redateljice, ni redatelje, jer gotovo nitko ne živi isključivo od režije. U svakom slučaju, veselim se danu kad će žene-redateljice postati jednostavno redateljice koje su slučajno žene. Ja ga vjerojatno neću doživjeti. Tko ne zna u kakvoj su poziciji žene danas u Hrvatskoj neće ni čitati ovaj tekst. Tako smo odgajani i obrazovani, tradiciju smo nosili s koljena na koljeno i ona je danas toliko duboko u nama da sad više nema smisla upirati prstom u konkretne krivce. Mislim da naša frustracija leži u tome što znamo da se ova generacija neće stići progurati do optimistične budućnosti. Možda naprosto treba samo preživjeti tu neravnopravnost. Vjerujem u borbu za ravnopravnost baziranu na djelima, ne na napadima".
