Kultura
5946 prikaza

Ustaše su u Jasenovcu ubijale i slovenske svećenike

1/3
Mateja Vrckovic/NCLmedia/PIXSELL
Niti fašizam, niti nacizam, niti komunizam, a ni socijalizam nisu tolerirali slobodno misleće intelektualce koji su radili po velikim ložama po čitavom svijetu

Branko Šömen je rođen 1936. u Mariboru. U Ljubljani je još za studija svjetske književnosti počeo raditi u redakciji Mladine. Poslije je prešao na Radio Ljubljanu. Zbog pisanja satire dva puta je 1963. zatvaran. Kasnije je član Literarne redakcije, dopisnik za kulturu iz Zagreba, gdje je od 1988. do 1999. profesor scenarističkog praktikuma na ADU. U Ljubljani je kao odgovorni urednik sudjelovao u kreiranju filmskog časopisa Ekran. Bio je član Međunarodnih filmskih žirija (Krakov, Karlovi Vari, Portorož), dvadeset puta izvještavao s dodjele Oscara u Los Angelesu. Od 1986. živi u Zagrebu. Kao književnik napisao je brojne pjesničke, humoristične i satirične te pripovjedalačke knjige. Za zbirku “Crveni smijeh”, zajedno sa Žarkom Petanom, dobio je Zlatnu sirenu na Festivalu humora i satire u Budvi 1979. Izdao je više publicističkih knjiga. Izbor proze pod naslovom “Atentat na Sarajevo” tiskan je u Zagrebu 1992., a knjiga “Češki sanjar”, o Vaclava Havelu, 2012. Tu su i knjige o slobodnom zidarstvu: “Amenkamen”, slobodnozidarska čitanka, 2001. i “Kamenamen”, slobodnozidarska abeceda, 2019. Troknjižje “Mudrost”, 2013., “Snaga”, 2014. i  “Ljepota”, 2017., enciklopedijska je povijest slobodnog zidarstva u Hrvatskoj. Godine 2021. sa slovenskog je preveden i tiskan njegov roman “Tišina za oči”, posvećen filmskom producentu Branku Lustigu i njegovu progonu u Auschwitzu, napisan na osnovi filmskog scenarija, prihvaćen i nikad realiziran u producentskoj kući Paramount Pictures. Među filmskim scenarijima koje je napisao izdvojimo “Crveno klasje” (redatelj Živojin Pavlović, 1971.), “Posljednja stanica”, (redatelj Jože Babič, 1972.), “Let mrtve ptice” (redatelj Živojin Pavlović, 1974.), “Samo jednom se ljubi” (redatelj Rajko Grlić, 1981.). Nagrađen je Zlatnom arenom za najbolji filmski scenarij na JFF-u u Puli (1974.). Kao scenarist potpisao je i film “Crveni boogie” (redatelj Karpo Godina, 1983.) Napisao je TV serije “Stričevi su mi pripovijedali” (redatelj France Štiglic, 1984.), “Poet”, zajedno s Matjažem Kmeclom (redatelj Franci Slak, 2002.). Godine 2011. sudjelovao je u pisanju scenarija za film “Korak po korak” (redateljica Biljana Čakić-Veselić). Nabrojeno je samo dio impresivno plodna i kvalitetna opusa Branka Šömena. I više nego dovoljno da ga zamolimo za barem kraći razgovor.


Express: Kako se Slovenac (s)našao u Zagrebu?
Kad sam došao u Hrvatsku, nisam znao dovoljno o hrvatskoj povijesti. Prvo što me je iznenadilo bila je spoznaja da smo u slovenskoj gimnaziji učili srpsko-hrvatski, ali u stvari srpski. Naročito poslije 1990. bilo je nekoliko puta neugodno, kad sam u tramvaju govorio o vazduhu ili hlebu. Bilo je razumljivo: Slovenci kažemo kruh, Slovenci kažemo zrak, pa sam mislio, na hrvatskom je to sigurno druga riječ. I prevario sam se. U životu nisu sve stvari takve, kakve su zapisane, izgovorene, premda za neke mislimo da jesu, a u stvari nisu. I u povijesti nije sve tako kako mislimo da je bilo. Mnogo puta tražio sam poveznice između slovenske i hrvatske kulture. Tako sam naišao na podatak da su se u Jasenovcu našli i slovenski svećenici iz Štajerske koje su ustaše zaklale. Kasnije sam našao podatke kako su ubijali Rome, kako su stradali Židovi, kako su mučili Srbe, kako je tragično završio jedan od poznatih hrvatskih intelektualaca i slobodni zidar Oton Gavrančić. Na kraju sam napisao šest filmskih priča, poslao HAVC-u i dobio priznanje za razradu priča o Jasenovcu. Održana je javna interpretacija nagrađenih tema, ali spomenuta tematika nije zanimala ni jednu televizijsku kuću. Kako nisam naišao na razumijevanje televizija, poslao sam scenarij filmskih priča  ministrici za kulturu sa zamolbom da financira knjigu. Do danas nisam dobio odgovor.

 | Author: PROMO PROMO

Express: Netom prevedeni roman ‘Tišina za oči’ trebao je na poticaj Branka Lustiga biti film koji, međutim, nikad nije snimljen. Što Vam je u prijateljstvu s Lustigom bilo najdragocjenije?
Njega sam upoznao već u Zagrebu. U Los Angelesu dolazio sam kod njega kući. Puno smo se družili, pozvao nas je u Poljsku, na snimanje ‘Schindlerove liste’. Išli smo s njim na susrete s preživjelim žrtvama holokausta, bili na dodjelama Oscara... Bio je čovjek neizmjerne energije, uspješan producent. Želio je imati scenarij o svojoj mladosti koju je preživio u Auschwitzu. Osobno sam još kao mladi novinar posjetio Oswienčim godine 1962. Zaintrigirala me sudbina logoraša, među ostalim i zbog toga što je u njemu umro i jedan od mojih prijatelja iz osnovne škole, Židov iz Murske Sobote. Budući da sam znao srednjoeuropske jezike  (madžarski, češki, poljski, slovački i ruski), bila mi je dostupna ‘logoraška dokumentacija’, uspomene i literatura mnogih preživjelih logoraša - stvaralački put u svijet holokausta bio je otvoren. Na početku suradnje Branko Lustig me zamolio da napišem dobar scenarij, da ga ne osramotim, da pokažem jedno novo, do tada nepoznato, lice koncentracijskog logora, posebno sonderkommande (to su bili ljudi koji su u krematoriju ubacivali trupla u peći). Napisao sam više verzija. Na kraju je Paramount Pictures otkupio scenarij. Ponudio sam ga redatelju Milošu Formanu. Odgovorio je da mu se tekst sviđa, ali s obzirom na to da je njegova mama umrla u logoru, ne misli nikad raditi film o holokaustu. Tako je scenarij sve do danas ostao u producentskom pretincu. Prije nekoliko godina rekao sam Branku da ću napisati knjigu po  scenariju s naslovom ‘Tvrđava iz pepela’. Nažalost, Branko tisak i promociju nije dočekao. Knjiga ‘Tišina za oči’ najprije je izašla u Sloveniji 2020., a sad na hrvatskom jeziku, kod zagrebačkog izdavača Stilus.

Express: U jednom od uvodnih poglavlja romana odigrava se scena koja jako podsjeća na nekakav ritual. O čemu je riječ? Nešto iz slobodnog zidarstva? Zašto baš u ovom djelu?
Skupljajući građu za scenarij naletio sam na podatke da su u Auschwitzu bili zatvoreni i slobodni zidari, uglavnom Francuzi, neki od njih bili su grčki studenti. Prema nekim podacima, u ratu i u logorima nastradalo je oko 40.000 slobodnih zidara. Želio sam progovoriti i o njihovoj sudbini. 

Express: Vratimo se Vašem scenarističkom radu. Zašto jasenovačka tema nije stigla do realizacije?
Ne znam. Možda se dio hrvatske javnosti još boji pogledati istini u oči, priznati ustaške zločine, suočiti se s posljedicama rata, davati ljudima, stvarima i događajima njihova prava imena te postaviti ‘točku na i’. 

Express: A slobodno zidarstvo u hrvatskoj javnosti?
Kad sam došao u Zagreb, u gradu je bilo nekoliko dobrih antikvarijata. U jednom sam našao snop prijeratnih brojeva slobodnozidarskog mjesečnika Šestar. U jednom od njih naišao sam na poznata slovenska prezimena, kao što su bili inženjer Milan Vidmar, poznati svjetski šahist, dr. Boris Furlan, poslije rata osuđen za suradnju s Englezima tijekom rata, operni pjevač Josip Križaj, sveučilišni profesor, veterinar dr. Fran Zavrnik, koji je bio zatvoren s 42 druga zagrebačka slobodna zidara u Jasenovcu i kao jedan od zadnjih je 1942. izašao iz logora. Zanimalo me je zašto su dolazili u Zagreb, što su tu radili, s kime su se družili. I tako sam saznao da su bili slobodni zidari, da su dolazili na radove Lože Maksimilijan Vrhovac u Zagreb. I onda sam počeo kupovati slobodnozidarsku literaturu. Nastale su tri knjige. U zadnjoj, ‘Ljepoti’, u leksikonu mrtvih hrvatskih slobodnih zidara sakupio sam oko 1800 slobodnih zidara koji su radili između dva rata. Mnogi su završili u Jasenovcu i po drugim logorima, mnogi su bili u partizanima, a nestali poslije rata. Niti fašizam, niti nacizam, niti komunizam, a ni socijalizam nisu tolerirali slobodno misleće intelektualce koji su radili po velikim ložama po čitavom svijetu. Mnogi hrvatski kroatisti spominju slovenskog pjesnika Stanka Vraza, a zaboravljaju da je jedan od najnaprednijih hrvatskih pedagoga bio Slovenac Anton Trstenjak, koji je napisao više od pedeset brošura s pedagoškom tematikom, pa čak i knjigu ‘O reformi slobodnog zidarstva’ (1912.)

 | Author: Mateja Vrckovic/NCLmedia/PIXSELL Mateja Vrckovic/NCLmedia/PIXSELL

Express: U svoj ste roman ukomponirali tri temeljna slobodnozidarska ideala. Međutim, imaju li mudrost, snaga i ljepota zaista šanse u današnjem svijetu? 
Imaju. Jer to je radni nacrt za svakog stvaraoca, a naročita za arhitekta, kipara, romanopisca... Već na početku povijesti filozofije nastupa Trismegistus, koji sadrži u sebi znanje jednog filozofa, mudrost jednog kralja i vjeru jednog svećenika. Ta trojnost prati rad slobodnozidarske filozofije: u ložu se ulazi s tri simbolična koraka, oko tapisa (zemljovida svijeta) stoje tri stupa sa svijećama, tri časnika drže u rukama svaki svoj čekić, slobodni zidari napreduju od učenika preko pomoćnika do majstora... Svaki stvaralac mora za svoj rad imati osnovnu ideju, zamisao, mudrost, onda snagu da svoju ideju fizički zgotovi, da bi na kraju predstavio svoj rad kao ljepotu izričaja, umjetničku vrijednost. I obrnuto: kad čovjek stari, najprije izgubi svoju vanjsku ljepotu, onda mu ponestaje snaga i na kraju ugasne misao. Čovjek se vrati u tamu iz koje je došao.

Express: Otkud uglavnom negativna recepcija slobodnog zidarstva u Hrvatskoj?
Prve hrvatske slobodnozidarske lože nastale su poslije pada Berlinskog zida. Velika loža Hrvatske se u Zagrebu službeno registrirala i redovito, uspješno radi sve do današnjih dana. I što je važno: priznata je od ‘majke svih loža’, od Ujedinjene Velike lože Engleske. Ali nije više sama: osim nje, na području Hrvatske rade i neregularne lože, a neke od njih su u zadnje vrijeme kontaminirale ciljeve i primarno poslanje tradicionalnog slobodnog zidarstva - da iz dobrih ljudi napravimo još bolje ljude. Trenutačno u Republici Hrvatskoj rade takozvane liberalne, kontinentalne ili ‘adogmatske’ lože, kao Velika Nacionalna loža Hrvatske, Veliki Orient Hrvatske (VOH), Velika Simbolička loža Hrvatske, Velika loža Croatia. Velika Simbolička loža Hrvatske Libertas A. D. 1775. Pored njih, tu je još sedam različitih loža, koje su povezane s francuskim i slovenskim obedijencijama.

Express: Slobodno zidarstvo, Srednja Europa, dvije velike teme, nekako su se spojile u ovom našem razgovoru. Ima li tu građe za velike priče?
Završio sam knjigu naslovljenu ‘Groblje svjetlosti’, razmišljanje o suvremenom slobodnom zidarstvu i antimasonstvu u Srednjoj Europi. O tome su pisali mnogi povjesničari, filozofi, književnici, ali i slobodni zidari. Za mnoge je Srednja Europa postala simbol izgubljenih prilika. Miroslav Krleža, sjedeći na terasi zagrebačkog hotela Esplanade, pio je svoju kavu, gledao prema istoku i rekao: ‘Ondje, na toj terasi završava Srednja Europa!’. Neki njegovi prijatelji njegovu su misao popravili i tvrdili da je rekao: ‘Odavde dalje je Balkan!’. Obje izjave su uglavnom točne, vrijeme i politika su ih proširili, a europski diplomati pretvorili u političku floskulu, kad su u svojim nastupima govorili o ‘balkanizaciji Europe’. Akademski slikar Jozo Kljaković, slobodni zidar, u svom romanu ‘Krvavi bal’ zapisao je kako je Beč postao rasklimana brodica koja pluta po mrtvome moru Europe i dodao: ‘Beč je htio rastegnuti Europu do Soluna, umjesto toga su Pariz i London razvukli Balkan do Maribora’. Danas političari i diplomati govore za ‘Zapadni Balkan’ da je ‘Jugoistočna Europa’, a u sve to su smješteni i Slovenija i Hrvatska zajedno sa svojom bogatom slobodnozidarskom prtljagom.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • BESTpartizan 10:00 20.Studeni 2021.

    zločinci i jos danas ih neki slave.