BestBook: U priči ‘Čistačica’ bavite se nedavno ponovno aktualiziranom temom u prošlosti proživljenog seksualnog nasilja. No svršetak vaše priče i počinitelju određuje mnogo nasilniji kraj. Završavaju li tako dugo potiskivane traume, što donosi rasterećenje?
Rasterećenje je riječ koja je dovoljno jaka da bude odgovor ovom pitanju. Pratim aktualni regionalni Me Too pokret i priznajem da ni u jednom trenu nisam pomislila na nasilnike niti me zapravo zanimala težina kazne koju će dobiti. Neprestano mi se vrti u glavi mješavina užasa, tuge i sreće što je postojao netko dovoljno hrabar da učini prvi korak pa da sad toliko žena i djevojaka, i pokoji muškarac, osjeća kako smije izreći ono o čemu su šutjele, nadići sram, strah i usamljenost u tom iskustvu. Konačno nisu same. Ono što ‘Čistačica’ pripovijeda naravno da je hiperbolizirano zatvaranje priče i nije mi intencija zagovaranje novoga nasilja. Kao podloga takvom kraju bila je činjenica da nasilnici prečesto izbjegnu pravdu, oni ostaju moćne uvažene muškarčine što slavodobitno pišu memoare. U tom slučaju, kad pravda i država zakažu, dozvolila sam žrtvi da simbolički kresne upaljačem.
BestBook: U jednoj od priča kažete kako se ne trebamo bojati smrti jer smo ‘svi samo ljudi i što se tu može’. Koliko takav defetistički stav poma že u prolasku kroz ovakve životne situacije?
Rečenica koju izdvajate u kontekstu majke koja tješi preplašenu kćer svakako je neočekivana i neugodna, ali je istinita, a istini nije stalo do toga da pomaže ili ne pomaže, ona samo jest. Činjenica da smo smrtni je nepobitna, jedina je svoje vrste i kao takva jedinstveno pomaže u sasvim suprotnome - životu. Točka koju ne vidimo, ali znamo sa sigurnošću da će uslijediti, daje važnost svemu što do življavamo. Nikako ne bih rekla da je defetistički priznati da se protiv smrti ne može puno, defetistički bi bilo leći i čekati smrt, odnosno ne živjeti.
BestBook: Kriza pred čijim se vratima nalazimo nije, u moralnom niti ekonomskom smislu, prva s kojom se kao društvo suočavamo u posljednjih dvadesetak godina. S obzirom na iskustva prethodnih, kakve će po vašem sudu biti posljedice ove krize?
Bojim se da nemam dovoljno znanja ni iskustva da bih odgovorila na ovo pitanje. Što se mojeg iskustva tiče, ono mi je pomoglo tijekom potresa, dok su moje kćeri plakale stisnute ispod nosive grede, nakon što su zbog mojeg pozitivnog nalaza gotovo mjesec dana sjedile u svojoj sobi. Tad sam pomislila: kad je bio rat u Zadru, imala sam godina koliko i one sad, i skoro sam sve zaboravila, a čini mi se i da sam dobro. To je jedino čemu se nadam: da u novoj situaciji budemo toliko prilagodljivi da možemo reći da smo dobro, da vidimo budućnost i znamo svoj smjer. Osim ove nade, ono što predosjećam je da svijet i život više nikad neće biti isti. Ako se riješimo nostalgije, možda ga ugledamo i kao boljega.
BestBook: Vrlo ste angažirani po pitanju poticanja čitanja. Kao gimnazijska profesorica, vidite li smisao u donošenju dokumenata poput Nacionalne strategije poticanja čitanja i koje je popratne aktivnosti potrebno provesti kako bi on zaživio? Je li borba za povratak čitanja u fokus djece i mladih unaprijed izgubljena bitka?
Ono što je unaprijed izgubljena bitka jest pisanje projekta za koji nije zapravo osiguran novac ili se taj novac negdje izgubio. To je jedino objašnjenje koje mogu dokučiti, jer oko Nacionalne strategije za poticanje čitanja nisam nikad bila konkretno angažirana niti sam u njoj službeno sudjelovala. Naravno da sam bila presretna kad je 2017. taj dokument objavljen, zvučalo je krasno, no sad je 2021., projekt je zamišljen u trajanju do 2022. i ne znam jesam li jedina koja ne vidi ni provedbu ni rezultate. Projekt ‘Pisci u školskim klupama’, koji sam autorski osmislila i provodila s Edijem Matićem, financiran je unutar Ruksaka punog kulture. Sve ostalo što čini, u skladu je s mojom ulogom gimnazijske nastavnice koja možda malo više energije troši upravo na poticanje i učenje čitanja, obrazujem se sama, čitam stručne knjige na tu temu, a čitam i cijelo čudo suvremene proze za mlade koju selektiram i predlažem svojim učenicima. Taj uloženi trud uvijek se isplati i moji učenici ne zaziru od čitanja. No to nije nikakva nacionalna strategija, nego moja osobna: razvijanje čitalačke pismenosti učenika kao nastavnica jezika i književnosti smatram svojom primarnom zadaćom. Ako me pitate za čitanje obveznih lektirnih naslova, za to su učenici i dalje jednako nezainteresirani kao prije. Zašto bi bilo drukčije, pa ništa se nije promijenilo. Kanonski naslovi i dalje su rijetko oni koji bude ljubav prema knjizi, a za obradu slobodne lektire i dalje imamo jedva nešto vremena. Da skratim, nije bilo prave obrazovne reforme na koju je Strategija računala i na kojoj velikim dijelom počiva, nije se napravilo ništa jer je teoriji nedostajalo konkretizacije, nije bilo hrabrosti za zaista nove i svježe tekstove ni metode, izostala je ciljana obuka nastavnika i odgojitelja, u školama i dalje nema primjerice poticanja i financiranja susreta mladih i pisaca, nema organiziranih književnih klubova za mlade. Ništa se nije dogodilo, mada se i dalje povremeno nešto pokušava - ali samo zahvaljujući ponekim strastvenim nastavnicima i knjižničarima. Sad sam dovoljno skeptična da sam, kad je godina 2021. prozvana Godinom čitanja, pomislila kako će sad opet neko vrijeme mudrovati kako je čitati važno i lijepo.
BestBook: Kao profesorica hrvatskog jezika, svake godine radite s djecom na prijelazu u mladenaštvo i svake godine s novom. Koliko se njihova djetinjstva razlikuju od onoga koje ste vi proživjeli? Kakva su djetinjstva danas i što će biti s tom djecom kad odrastu?
Mladi danas žive drukčije jer se način života nevjerojatno promijenio u vrlo kratkom vremenu i niti si ne utvaram da mogu usporediti naš doživljaj adolescencije. Naravno da su jednako zbunjeni, preplašeni, jednako se bore sa samopouzdanjem i traže svoje mjesto, ali prisutnost novih načina komunikacije i prezentiranja identiteta čini nas vrlo različitima. Puno mladih teško se snalazi, gube se pod pritiscima koji idu od obitelji, društva pa do vlastite slike koju moraju neprestano održavati u virtualnom svijetu. U isto vrijeme jako sam osjetljiva kad netko generaciju Z omalovažava. Oni su ujedno izrazito aktivistički nastrojeni, ekološki su osviješteni, spremni su raspravljati o mnogim temama, informatička znanja su im gotovo instinktivna. Što će biti s njima kad odrastu? Zavisi kakav će svijet od nas naslijediti.
BestBook: Od sredine prošlog polugodišta suočavate se s online nastavom. Ima li prednosti pred tradicionalnim metodama nastave, koji su nedostaci? Razgovarali smo ranije o pitanju postojanja u virtualnom svijetu, no odražava li se upravo u ovakvim izmještenim situacijama naša spremnost ili nespremnost za život u virtuali?
Iako se mogu izvući neke prednosti, primjerice nastava u bilo kojem trenutku i bilo gdje - treba li nam to? Puno nastavnika i učenika od ožujka do lipnja upravo je zato radila za školu 10-12 sati dnevno, neprestano odgovarajući na pitanja i pišući ili ispravljajući zadaće. Sad radimo u realnom vremenu i puno je poštenije prema objema stranama. Kad koristite termin ‘tradicionalna’ nastava kao oprečan ‘online’ nastavi, moram se malo usprotiviti. Tijekom online nastave puno je više predavanja ex cathedra, samo katedra drukčije izgleda, učenici nemaju sposobnost prave interakcije, a njihove aktivnosti u nastavnom procesu znatno su osiromašene. Nastava u školi dinamičnija je, reakcije uživo su brze i jasne, mogućnosti oblikovanja nastavnog sata su mnoge, a uključuju i upotrebu IKT tehnologije. Spremnost za život u virtuali? Preživljavanje - na to smo spremni, uvježbali smo, funkcioniramo. No život je ono što trebamo.
