Kultura
579 prikaza

Velike kulture plaše se smrti svojih umjetnika u progonstvu, Hrvatska ne

1/5
PIXSELL
Više nema načina da se hrvatska kultura miri s Mirom Furlan, a još do jučer, do prije nekoliko mjeseci ili do prije godinu dana, postojao je način, u biti vrlo jednostavan, za takvo pomirenje

Prije nekoliko dana u progonstvu umrla je bivša zagrebačka glumica. Nakon što joj je isteklo zdravstveno osiguranje, prebacili su je doma. A stanovala je, saznajemo iz novina (Radovan Marčić, u članku Tomislava Novaka, Nedjeljni Jutarnji, 24. siječnja 2021.), u Hollywoodu, podno onog slova H. Simbolički je, s tim istekom zdravstvenog osiguranja, dovršen život Mire Furlan, ali se povijest jednog progonstva nastavlja. I ne samo da se nastavlja, nego se intenzivira, oživljava, raste i nadrasta krhko čovjekovo tijelo i prekratku biografiju jedne hrvatske glumice. Mira Furlan živjela je šezdeset i pet godina, ali samo je trideset i pet bila hrvatska glumica. Ostalo je bilo progonstvo, i u progonstvu to nužno gubitničko nastojanje da se u jedinom životu stvore drugi identiteti, novi materinji jezici, drugi rodni gradovi i u njima druga djetinjstva. Ali smrt je sad sve to poravnala, tako da od prognaničke muke Mire Furlan nije ostalo više ništa. A započinje muka hrvatske kulture s još jednom svojom prognanicom, čiji će duh nad njom lebdjeti, plašeći bogobojazne bakice, gospođe na izlasku iz teatra i ratne veterane, čim se u nekoj filmskoj ili kazališnoj povijesti, na nekoj listi s imenima glumaca, pojavi njezino ime.

 | Author: PIXSELL PIXSELL

Više nema načina da se hrvatska kultura miri s Mirom Furlan, a još do jučer, do prije nekoliko mjeseci ili do prije godinu dana, postojao je način, u biti vrlo jednostavan, za takvo pomirenje. Bilo je dovoljno da gradonačelnik Zagreba opozove akt o njezinu progonstvu, da to učini ministrica kulture - čija je temeljna dužnost da ne stvara nove prognanike, a da s onih starih skida stigmu progonstva - da to učini predsjednik Republike, u čije ovlasti spada i ova. Međutim, kako nitko nije učinio ništa, ono što se do jučer prvenstveno ticalo jednog ljudskog života od danas postaje noćna mora hrvatske kulture. Samo jedna u općem košmaru prognaničkih duhova i sablasti koje joj trajno ne daju mira. Prvi prognani umjetnik u modernoj hrvatskoj povijesti, onoj povijesti koja započinje trenutkom u kojem je Hrvatima dopušteno da o sebi i svojoj duhovnosti odlučuju sami, moj je vječni sugrađanin Silvije Strahimir Kranjčević. Provincijalac iz Senja, veliki Hrvat, pravaš i zagovornik jugoslavenskog jedinstva, završio je u Bosni. Preko Mostara i Livna, gdje službuje kao učitelj, stigao je na kraju u Sarajevo. Tu živi, vodi jedan od najznačajnijih književnih časopisa u zajedničkoj nam, bosansko-hrvatskoj povijesti, i umire, a da mu nikad nije dopušteno da se doseli u Zagreb. Na njegov sprovod u Sarajevo demonstrativno se, preko pola svijeta, putovalo iz Zagreba i iz drugih dijelova Hrvatske, o čemu je Matoš ostavio jedan vrlo lijepi dokumentarno-književni zapis. Kranjčević je živio i umro s vrlo jasnim osjećajem vlastitog prognaništva. Bolji, autsajderski dio onodobne hrvatske kulture i književnosti, koji su sačinjavali gotovo svi oni kulturni radnici čijih se imena danas uopće imamo razloga sjećati, imao je jasnu svijest o Kranjčevićevu progonstvu u Bosnu, pa su mu zato i odlazili na sprovod. Zbilo se to 1908. i bio je to, prema sačuvanim novinskim izvještajima, najmarkantniji ispraćaj u povijesti Sarajeva, na koji su prvi, na Groblje svetoga Josipa na Koševu, došli pripadnici sve četiri konfesije i sve četiri kulture koje su sačinjavale jednu bosansku kulturu i civilizaciju. Silvije je umro, za njim i udovica mu Ella. Nad njima se uzdigla lijepa grobnica, koja u estetskom i materijalnom smislu uveliko nadmašuje sve ono u čemu su za života mogli stanovati, te je njome, tom grobnicom, trajno zapečaćeno Kranjčevićevo doživotno prognaništvo. Kasnije su se, samo prividno, stvari mijenjale kad je, ustanovljenjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, porazom austrofila i stvaranjem stvarnog živog hrvatskog kulturnog subjektiviteta u Zagrebu, stvorena iluzija o pobjedi Kranjčevićeve životne ideje. Time što su svi hrvatski, kao i mnogi bosanski i srpski gradovi dobili ulice s Kranjčevićevim imenom, pjesnik je oslobođen od progonstva. No vrijeme će pokazati da to nije moguće i da se samo živi vraćaju, dok pokojnicima povratka nema. Pokojnici trajno uznemiravaju one koji su ih za života ostavili bez doma, zavičaja i domovine. Nakon Kranjčevića uslijedili su brojni drugi. Protjerivalo se i progonilo u Hrvatskoj u ime raznih ideja, ideologija ili uvjerenja, ali vazda se to činilo u ime i s autoriteta naroda. Protjeran je tako, recimo, i pjesnik Viktor Vida, ali kako je umro očajan i bez znatnijeg književnog djela, važan samo nekolicini talentiranih čitatelja hrvatskog i istovjetnih jezika, Vidino progonstvo nije preskupo plaćeno. 

 | Author: PIXSELL PIXSELL

Svakako ne onoliko koliko se i danas plaća progonstvo Ive Andrića iz Zagreba i iz Hrvatske. Njega su, pak, početkom dvadesetih najprije protjerali lokalni indolenti i malograđani, da bi se u nastavku, pa sve do dana današnjeg, stvorila vrlo markantna rulja, sačinjena od kojekakvih savršeno beznačajnih tresića pavičića, te jedva značajnijih dubravka jelčića, koji već stotinjak godina živoga i mrtvoga Andrića protjeruju iz Zagreba i iz Hrvatske, najprije kao tobožnjeg nacionalnog izdajnika, a zatim i kao nezakonitog fratarskog sina, ili lažnog sina rođena oca. S tim da je u novije doba, nakon što je 1961. ovaj bosanskokatolički te srpski i jugoslavenski pisac zaslužio Nobelovu nagradu, to progonstvo poprimilo neke pomalo groteskne oblike. Naime, Andrića bi se, skupa s njegovim ćaćom, pretvorilo u hrvatsku nacionalnu psovku i uvredu, ali bi se njegova Nobelova nagrada nekako zadržala i pohrvatila. Ivo Andrić je kao neki hrvatski tetak, kojeg se familija odrekla preko novina, ali se nipošto ne želi odreći njegova bankovnog računa i stana. Ali umjesto da ih upravo muka s Andrićem, kojeg su tako protjerali, premda nikad nisu imali pisca čije bi se djelo po univerzalnom značaju moglo mjeriti s njegovim, nečemu za ubuduće nauči, protjerivanje se pretvorilo u temeljnu gestu hrvatske kulture. Nakon svake revolucije ili prevrata, pa čak i nakon manje krvavih društvenopolitičkih gibanja, iz Hrvatske se protjera obično ono što u Hrvatskoj ima najviše dara: od Kranjčevića do Viktora Vide, od Andrića do Gorana Babića, Rade Šerbedžije, Mire Furlan, Olivera Frljića... Jedni bivaju protjerani zbog političkih ideja, drugi zato što su odsudnom času spremni biti izdajnici, treće protjeruju zato što nisu dovoljno ponizni i bogobojazni, a Mira Furlan je, neka i to bude rečeno, iz Zagreba i iz Hrvatske prognana samo zato što je bila srpska nevjesta. Istina, pronašli su joj i to židovsko podrijetlo. Ali ne bi ona bila protjerana ni zbog židovskog podrijetla, ni zbog muža Srbina, a ne bi, bogme, ni zato što se u nedoba zatekla u Beogradu - pa nije li u to vrijeme u istom tom Beogradu admiral Davor Domazet Lošo na račun JNA zdravstvenog osiguranja popravljao zube - da nije bilo onog trećega grijeha, koji već stotinu godina markantne umjetnice i umjetnike iz Hrvatske vodi u progonstvo: bila je talentirana i bila je uspješna! Da nije imala glumačkog dara i da je umijela služiti, Mira Furlan slobodno je mogla biti srpska nevjesta i Židovka, ne samo da ne bi bila prognana, nego joj nimalo ne bi bilo zamjereno. Kao ni Šerbedžiji i Kranjčeviću, za razliku od kojih se Mira Furlan prethodno nije bavila politikom. 
Prve političke izjave ona je počela davati tek nakon što su je prognali.

 | Author: PIXSELL PIXSELL

Nakon njezine smrti javljaju se tri vrste javnih glasova: jedni žalosno unjkaju kao na prigradskim karminama, drugi bi da potiho ogovaraju pokojnicu jer ih valjda nervira što se o njoj sad govori kao o nekoj svetici, dok treći, poput onog hrvatskog pisca u novinama, nastoje da pronađu ravnotežu između sebe i nje, pa kažu da se 1991. Mira Furlan našla u raskoraku između Beograda i Zagreba. Unjka se čak i na službenim stranicama Grada Zagreba, dok ministrica kulture o Miri Furlan govori kao o “istaknutoj hrvatskoj kazališnoj, filmskoj i televizijskoj glumici”, upravo kao da je i umrla s trideset i pet, i to u Zagrebu. Nužno je prikazati da prethodnih trideset godina nije ni bilo, ali ni da nije bilo ni one Mire Furlan, nedovoljno ostvarene američke filmske glumice, koja je pomalo igrala u bosanskohercegovačkim i srpskim filmovima i serijama, te u kazalištu, na Brijunima, kod Šerbedžije, i u Rijeci, kod Blaževića, dok se po ostatku Hrvatske, a naročito u Zagrebu, mogla kretati samo kao tolerirana osoba te kao doživotno okužena i stigmatizirana prognanica. Mogla je biti ono na što od živih hrvatskih prognanika pristaje samo Šerbedžija, čiji domoljubni i zavičajni mazohizam nema granica. Kako se onda najednom u iskazu Nine Obuljen Koržinek Mira Furlan pojavila tako istaknuta, tako hrvatska i tako glumica? Tako što je sad mrtva. A naš svijet, lakomislen kakvim ga je Bog dao, misli da je moguće u smrti smiriti i pomiriti sve što je u životu ostalo nepomireno. Naravno, ne bi oni to činili zbog pokojnika. Svejedno je njima i za mrtvog tetka, i za mrtvu tetku, nego je ta vrsta pomirenja potrebna zbog živih. Kao i zbog iluzije žive hrvatske kulture. A upravo to nije moguće. I upravo zato velike su se kulture u davna vremena, kad su se još bavile progonom ljudi, ili kad je kultura trebala popravljati ono što je učinio rat, silno trudile da žive izmire sa živima, i da baš svakog protjeranog pjesnika, glumca i slikara vrate njegovoj kući. A nakon što godine prođu, nikoga više nije bilo briga je li veliki pjesnik pritom bio i mali fašist. Kao što je to, recimo, bio Ezra Pound. Ili još veći izdajnik domovine. Kao što je to bio isti Pound. Eto, njega je Amerika, samo trideset godina nakon rata u kojem ju je izdao, kao Mussolinijev aktivni propagandist, slavila kao svojeg najvećeg pjesnika. Amerika se plašila Poundove smrti u progonstvu. Hrvatska je, međutim, neustrašiva. Od tuda tolike sablasti.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • mrljo 11:18 04.Veljača 2021.

    Nešto blag tekst prema hrvatskom nacionalizmu od strane Miljenka,ipak piše za Večernji.I njemu je bitniji bankovni račun od ideala izgleda,kako je napisao u ovom tekstu za Hrvate koji kao svojataju Andrića.I stvarno ako je Na Drini čuprija najbolja knjiga na ... prikaži još! našim jezicima,ono trebali bi se zamisliti.Pa to je lektira za osmaše.

  • cjepidlaka 23:58 03.Veljača 2021.

    Ah, što ga nasere i nacvili ovaj Jergović! Stvarno ne znam kak smo zadnjih 30 godina živjeli bez Mire Furlan?!? Svako ide tam gdje mu je bolje. Pa ona otišla za Begeš. I onda u Ameriku. Kao i mnogi drugi. ... prikaži još! K'o i Šerbeđija. I Višnjić. Samo nam se Rade vrnul i po Brijunima prosipa svoju glumačku karizmu. Nije valjda da Hollywood nije prepoznao taj ogromni talent? Ili uloge ruskih mafijaša nisu bile na nivou našeg vrhunskog glumca??