Najslavniju čašu južnoslavenskih književnosti opisao je Ivo Andrić, u jednoj od svojih fratarskih priča, u onoj u kojoj su i riječi “ovdje se dram radosti dušom plaća”. Ta je čaša bila ljepša od drugih čaša. Ali priča o njoj karakteristična je za jedan svijet, govoreći o čaši, Andrić govori o Bosni. U romanu “Porijeklo”, čiji je prijevod izašao u zaprešićkoj Frakturi, prvih dana prosinca kužne 2020, pojavljuje se, u sasvim sporednoj ulozi, kao jedva vidljiva rekvizita na pozornici, u višegradskom stanu Stanišićeve bake, jedna okrhnuta čaša. Bila je takva i prije rata, preživjela je rat, okrhnuta je i kada izgnana porodica poslije rata dolazi u posjet, pa kad Saša prigovori baki, upita je zašto tu čašu više jednom ne baci, ona mu govori – šta joj fali, pij s druge strane! I kada nje u stanu više nema, kada dementna boravi u staračkom domu u Rogatici, on se vraća: “Ne znam stan bez bake. Sjedim na njezinom kauču. Na njemu deka, roza i čista i stara. Pijem vodu iz okrhnute čaše. Posvuda fotografije: lice djeda Pere, očevo lice, stričevo lice, majčino lice, moje lice i lice moga sina. Ne znam više što ću ovdje. Legnem u osam i čekam san.” Andrićeva čaša bila je incidentna, drukčija, čaša kakve nema. Stanišićeva je čaša ona koja je zavazda tu, čaša s kojom se susreo svatko tko se u to vrijeme rodio u toj zemlji, kod bake, kod tetke, kod nene, kod sebe kući, i pio iz nje s druge strane. Kada o toj čaši piše, Saša Stanišić piše o nečemu što nam je poznato i blisko, piše o estetskom korelativu naših razbaštinjenih i bazbosnjenih života i duša, i sasvim je malo vjerojatno, zapravo je nevjerojatno, da će itko tko ovu knjigu pročita do kraja razumjeti, da će jasno i do tančina razabrati priču o čaši, ako nije otamo. Ne, nije to parabola o vječnom siromaštvu, o štedljivosti i o nebacanju. Ta okrhnuta čaša je cijeli jedan život. Uostalom, nije li oduvijek bila okrhnuta, nije li preživjela sve ratove i nadživjela ukućane, i nije li baš to potvrda da je nije trebalo baciti? Saša Stanišić njemački je pisac, a “Porijeklo” je, pod naslovom “Herkunft”, nagrađeno s Deutscher Buchpreis, kao najbolja prozna knjiga objavljena na njemačkom jeziku u 2019. godini. Čitajući je u prijevodu – koji je inače doslovno genijalan, i o kojem će tek biti riječi – mi gubimo mnogo toga iz izvornika. Premda ne piše pjesme, Stanišić je pjesnik, on je pisac jezika, a ono najsupstancijalnije u jeziku nemoguće je prevesti. Kao što je nemoguće ijednom Nijemcu – a možda već i Hrvatu? – razumjeti okrhnutu čašu. Stanišić ne piše s mišlju o tome da bi ga netko trebao razumjeti, on piše iz neusporedivo dubljih razloga, on nije prosjak ni božjak na književnome polju, gospodstven i elegantan, on piše preko spoznajnih i iskustvenih granica svojih čitatelja. Uostalom, kada bi pisao da ga razumiju, osim što bi izdao književnost i sebe u književnosti, uopće ne bi bio u stanju opisati svoj nemogući slučaj. Ne radi se o tome što je po ocu i očevima Srbin, a po majci i majčinima Bošnjak, ili, kada je o ovoj knjizi riječ, bosanski musliman, nego o tome što on bivajući i jedno i drugo biva netko sa čijom se sudbinom i pričom ne mogu do kraja suglasiti ni jedni ni drugi. U njegovom iskustvu su njihova iskustva, ali u njihovom iskustvu baš nimalo nema njega. Ali detalji tog svijeta, pojedinosti, sitni inventar, okrhnuta čaša, e u tome se savršeno prepoznaju. To smo doista mi, i to je naš jučerašnji svijet. Ali kako to izgleda kada taj svijet biva ispisan njemačkim jezikom? Svaki jezik velik je onoliko koliko je široko i obuhvatno iskustvo koje je njime obuhvaćeno. Njemački jezik sa Stanišićem je toliko velik i širok da u njega stane iskustvo okrhnute čaše, a onda i cijeli jedan život, skupa s progonstvom iz tog života proisteklim, te nizom vrlo složenih podataka o rodu i podrijetlu. Rodu i porijeklu. U taj jezik sa Stanišićem staje i kompliciran, vrlo delikatan proces transformacije jednog dječaka iz svjesnog Jugoslavena i podrazumijevajućeg Bosanca u Nijemca, u kome će, kao i u njegovom njemačkom jeziku, ostati u nekom čudnom obliku da žive i taj Bosanac i onaj Jugoslaven. Ali kako to već biva sa složenim i kompliciranim identitetima, što je u njemu više pripadanja, to je veće njegovo nepripadanje i njegova samoća.
“Herkunft”, kao ni “Porijeklo” gotovo da i ne može imati čitatelja koji bi ovaj roman s punim razumijevanjem pročitao. Jer gotovo da i nema čovjeka koji bi uz poznavanje oba jezika poznavao cjelinu Stanišićeva svijeta, onoga jugoslavenskog i bosanskog, srpskoga i bošnjačkog, i onoga izbjegličkog, migrantskog, pa njemačkog, i koji bi, bez ikakvog odricanja i prikrivanja, bio sve ono što Stanišić jest, i osjećao sve ono što Stanišić osjeća. Isaac Bashevis Singerrekao je da bi pisao na jidišu čak i ako bi ostao posljednji živi govornik svoga jezika. To što bi ga drugi čitali u prijevodu, ili što ga nikako ne bi čitali, nije njegova stvar, niti to na bio koji način može utjecati na to kojim će jezikom pisati. Stanišić je, zapravo, takav pisac. “Porijeklo” je napisano bez obaziranja na prag čitateljeva razumijevanja. Da je drukčije postupao, Saša Stanišić ili bi ostao bez sebe i svoga podrijetla, ili bi ostao bez jezika, ili bi, što je najvjerojatnije, ostao i bez jednog i bez drugog. Za razliku od tolikih drugih postjugoslavenskih i emigrantskih pisaca iz naših zemalja, koji svoju književnost grade unutar uskih okvira koji su im zadani i unutar kaveza identiteta u koje su zatvoreni, Stanišić sam stvara svoje okvire i definira identitete. I pritom se uzrujava. Na više mjesta u “Porijeklu” varira rečenicu, koja je ovako ispisana na 156. stranici: “Da je porijeklo slučajnost stalno sam ponavljao, čak i kad me nisu pitali.” A lagao je kad bi ga po vlakovima, pri slučajnim susretima, u druženjima po Njemačkoj pitali tko je i što je. Nema smisla nego lagati. Istina, ako se uopće i može izreći, toliko je kompleksna da nije mogla stati ni u ovaj roman, lijep, moćan i veličanstven, u ovaj posljednji roman posljednjega jugoslavenskog naraštaja, posljednjeg djetinjstva u Bosni, prvog i posljednjeg Stanišićeva života. Umjesto istine o svome porijeklu, onoga što bi se o tome konačno, umjesto tačke na kraju svih rečenica, moglo reći, Stanišić furiozno finale svoje knjige, naslova “Zmajska utvrda”, ispisuje kao niz narativnih čvorova, s alternativnim završecima, koji se na kraju pretvaraju u svojevrsni identitetsko-emocionalni labirint. Da, porijeklo jest slučajnost, ali od te slučajnosti je poteklo sve drugo, uključujući tu našu vječnu nesnađenost u životu i nesposobnost da o sebi kažemo nešto što bi netko mogao razumjeti. S time se unaprijed valja pomiriti, pogotovu što bez tog paradoksa u porijeklu nema ni nas u književnosti. “Stojim pod stablom spoznaje, a korijeni stabla u grobu su mojih predaka, i u granju ne sikću zmije niti ikakvi simboli. Ono jednostavno cvjeta.” Saša Stanišić u romanu vrlo precizno ispisuje svoju donekle tipičnu bosansku izbjegličku priču. Godina je 1992, proljeće, njemu je četrnaest, po ocu je Srbin, po majci Musliman, u Višegradu, mjestu na kojem će uslijediti jedno od najkrvavijih i najmračnijih etničkih čišćena u Bosni. Otac ih šalje preko Drine, pa u Njemačku, dok se sve ne smiri. Ali ništa se nikad neće smiriti, pa i on za njima stiže nekoliko mjeseci kasnije. Iz Višegrada su protjerani i majčini roditelji, a u gradu ostaje baka po ocu, koja je središnji lik Sašina života i njegova romana. Roditelji, inače fakultetski obrazovani ljudi, bivši socijalistički samoupravljači, intelektualci, na pragu su četrdesetih, i u Njemačkoj rade teške fizičke poslove. U toj će zemlji ostati dok u Bosni ne zavlada mir, i ne stvore se uvjeti za masovni povratak. Tada bivaju protjerani iz Njemačke, i završavaju na Floridi. Saša uspijeva ostati u Njemačkoj, zahvaljujući jednom imigracijskom službeniku, koji je pokazao razumijevanje koje je nadilazilo njegove činovničke obaveze. (Taj čovjek svojim je potpisom omogućio stvaranje velikoga njemačkog pisca.)
Stanišić vrlo pomno opisuje svoju izbjegličku priču, svoje postajanje Nijemcem. Piše o svim onim gotovo formativnim poniženjima, koja su veći dio njegove generacije, te općenito veći dio tog našega nesrođenog gastarbajterskog i emigrantskog svijeta, okrenula prema zavičajnim klubovima, dijasporstvu i dijasporenju, te idiotskome i slinavom romantiziranju južnoslavenskih pradomovina. Njemu se takvo što nije dogodilo. Ali ne zato što je bio čvršći od svoje generacije, nego upravo suprotno, zato što je bio mnogo nježniji, s jačom imaginacijom, koja mu je rastvarala svijet pred očima i činila mogućim taj čudesni sinhronicitet života i identiteta u kojima je živio.
Majčino podrijetlo u njegovom je slučaju šifra za progonstvo. Saša Stanišić je grubo, ali i precizno rečeno, protjeran kao Musliman. I džaba mu to što je bio Jugoslaven, kao što je – da upotrijebimo tu krajnju usporedbu – tisućama i stotinama tisuća Židova džaba bilo što su u vlastitim srcima i glavama prethodno bili Nijemci. Iz činjenice što je prognan kao Musliman, i što je upravo tu sudbinu podijelio najveći dio njegove obitelji, posve prirodno će proizaći i odnos prema ratu i krivcima za rat.
Istodobno, međutim, u Višegradu ostala je mitska baka, očeva majka i najsnažnija figura u obitelji. Svi drugi su nježni i meki, sve druge mijesi i definira velika povijest, koja ih je kao prokletstvo zadesila. Otac polomi leđa na švapskom irgetu, i uglavnom skriva kako mu je, laže da mu je bolje nego što jest. A majka, nekad školska profesorica, koja je učila djecu, predavala im zapravo – marksizam… Njezin otac, Sašin djed, šuti, ne govori, peca na njemačkim rijekama i potocima, ako ga netko povede. A nena? Nena isto tako. Neki pomiren, žalostan, svijet, svi osim te veličanstvene višegradske bake, očeve majke, koju Saša opisuje kao mafijaškog kuma, ona sve može, ona je od svega jača, ona je čuvarica svijeta koji je nemoguće sačuvati. Čuvarica one okrhnute čaše. Središnji dio romana, onaj najstrašniji, ovom čitatelju, a možda i svakom drugom čitatelju najbolniji, vezan je za te mučne povratke u Višegrad, dok baka boluje, zaboravlja, postaje dementna… Ustvari, u Stanišićevom doživljaju, u divnoj mekoći njegova teksta, uopće to nije ni tako mučno, ni tako užasno. On se tiho uvlači u ono od čega bih ja bježao, on ispisuje čistu deriviranu nježnost od onog od čega sam ja u “Rodu” ispisivao i užas, i gađenje prema bližnjima i prema rodu i porodu. Naši životi i sudbine, istina je, nisu isti, razlikuju se i naša podrijetla, ali isti su gradovi u koje se vraćamo da bi umirali skupa s onima koji u naše ime tu još trebaju umrijeti, ista je ta savršena pustoš svijeta u kojem svaka stvar ima svoje metafizičko značenje. A metafizika je u ovom slučaju teža od olova, i svaka stvar nadilazi svoju prostu fizičku pojavnost. Ili, kako to Saša Stanišić piše: “U ovome gradu ni papriku ne možeš pojesti bez uspomene u fusnoti.” To je Andi Bukvić bilo jasno, i preveliko je bilo njeno poštovanje prema piscu ovoga romana, i prema književnosti samoj, da bi se ogriješila o jezičnu delikatnost svijeta o kojemu ova knjiga govori. Jezik na koji je prevodila morala je slobodno kreirati, i to je hrabro učinila. Jezična i pravopisna rješenja u romanu morala su ostati nedosljedna, i ona je na to pristala. Na sebe je preuzela odgovornost pisca, i tu se vidjelo da ona svoj jezik naprosto poznaje, da poznaje njegov govor i sociolingvističke aspekte pojedinih riječi i rečeničnih sklopova. Umišljam to, možda, ali Anda Bukvić je s granice, iz Metkovića, pa je možda i iz toga proistekla njezina sloboda u premetanju riječi, krijumčarenju s jedne na drugu stranu te strašne i neporecive granične crte. Ovaj naš veliki njemački roman prevela je u velikom stilu, na način koji nadilazi standarde književnih i izdavačkih sezona. Ne tiče se to samo nestandardnih riječi i fraza, ponajmanje njih, Anda Bukvić Stanišićevu je knjigu prevela tako kao da je na njezinom jeziku i napisana. Ona u svom jeziku virtuozno pronađe prostor za frazu koja se u njemu čini nemogućom. Recimo, “bezsezonje aerodromskih čekaonica”. Ili ovo: “Prabaka Rumša dolazila je iz mnogočlane porodice, koju je desetkovao Prvi svjetski rat. Možda je upravo zbog svojih izginulih ona, koja je preživjela, postala tako snalažljiva, duhovita i pjesmovita.” Pjesmovita, osluhnite tu riječ, evo je, ona zahvaljujući Andi Bukvić postoji! “Porijeklo” je nesumnjivi književni događaj 2020. u Hrvatskoj, a onda i u svim onim zemljama u kojima će se prijevod Ande Bukvić čitati. (Ovaj se čitatelj nada da će Saša Stanišić nepotrebnim oglasiti dalje prevođenje svog romana u Srbiji i Bosni…
Ovo je, naime, kanonski prijevod.) Knjiga je to jednoga neočekivanog talenta i imaginacije, kakvih je uvijek i u svim vremenima malo, a zadesiše se, eto, u čovjeku takve životne sudbine i priče. Njega nije rat učinio piscem, nije ga piscem učinio ni njegov identitetski mrtvi čvor, jer bi Saša Stanišić bio pisac i da je odrastao u svili i kadifi, ili da mu je bilo živjeti u nekom socijalističkom Višegradu, punom bratstva i jedinstva, prije bi se moglo reći da je čudo što je sve talent u stanju podnijeti, a da se ne raspadne i ne raspe. Majka svoju dementnu svekrvu, za koju se sad brine, izvodi u grad na kavu. Tjeskobna je, plaši se grada iz kojeg je protjerana, ne želi se miriti s njim, tu je, a ne bi htjela biti tu. Plaši se da bi joj se netko mogao obratiti. “U kafiću Intermezzo majka svekrvi naručuje espresso, a sebi čaj. Uz čaj dobiva krišku limuna u malenoj cjedaljki. Konobar se obraća majci. Nije li mu ona prije sto godina predavala politiku? Iskreno mu je drago što je vidi. Razgovaraju. Kako ide i to. Majka se smiješi. Kad on opet dođe do njezina stola, majka hvali cjedaljku za limun. Što je to zgodno! Sljedeći put konobar donosi cjedaljku za limun, zamotanu u salvetu. Hoće je skrivećki darovati majci. Majka to nikako ne može uzeti. Ali dajte, molim vas, morate, molim vas, drugarice profesorice. Majka plati, zagrli svoga učenika. Majka pospremi malu cjedaljku za limun.” Eto, takva je to knjiga. Na svakoj božjoj stranici.
