Kultura
187 prikaza

Veliki su ovo mali tekstovi, velikoga malog čovjeka

Disput
Čapekovi su ljudi bezimeni, a kad im i da ime, ono je u službi stvaranja atmosfere, gotovo sporedna stvar, kao ime majstora Šafusa ili dr. Boučeka, koja služi da podrži tezu o zanimanjima u jednoj od kolumni

Postoji miris koji mi kontinentalci doživljavamo mirisom mora, uz koji je povezan osjećaj ispunjenja i neodređenog zadovoljstva, a taj miris zapravo je miris smilja. Ono što je smilje za doživljaj svega što u jednom osjetu definira nešto tako široko kao što su sjećanja na sva ljetovanja i brojne lijepe trenutke, to je Karel Čapek (uz još poneke autore) za osjećaj slavne češke književnosti, ispunjene blagošću, toplinom i humorom. Jer misliti na vrhunsku češku književnost znači uvelike misliti (i) na Čapeka, širem čitateljstvu zanimljivog i po tome što je u drami “R. U. R. (Rossum’s Universal Robots)” prvi koristio riječ robot (od češke riječi robota, hrvatski rabota), koja se pripisuje njegovu bratu Josefu. Kako u pogovoru prvom hrvatskom izdanju knjige nazvane po spomenutoj drami (uz koju je objavljena i drama “Slučaj Makropulos”, a knjigu su 2018. objavile Artikulacije), piše Matija Ivačić, Čapek je ne samo jedno od najvećih imena svjetske književnosti, klasik fantastične književnosti, autor sedam puta nominiran za Nobelovu nagradu, nego i, u doba Münchenskog sporazuma 1938. kojim je Trećem Reichu priznato pravo pripojenja Sudeta, moralni oslonac naroda na kojeg se vodila medijska hajka i kome se prijetilo. Kad je na Božić iste te 1938. godine umro od upale pluća, najvažnije nacionalne kulturne institucije, Narodno kazalište i Nacionalni muzej, zbog njegova upozoravanja na fašizam nisu mu željele organizirati sprovod bojeći se da bi mogao prerasti u protunacističke demonstracije (pa je sprovod organizirao opat strahovskog samostana). Kad su nacisti u neznanju sljedeće godine došli po njega, Čapek je već bio mrtav. Naravno, njegova književnost nadživjela je ne samo nacizam, nego i komunizam, a živi i danas, što potvrđuje ovo izdanje.

Viktor Šklovski zapisao je da pisac mora imati neku drugu profesiju da ne bi crknuo od gladi, ali i da bi mogao pisati književna djela te da tu svoju profesiju mora uvući u književno stvaralaštvo jer umjetničko djelo počinje od jedinstvene perspektive, ali je isto tako i rezultat iskustva tisuća ljudi prije nas pa da treba znati gledati kako se što radi.
Čapekov zalog za književnu karijeru već je po tome velik.
Bio je filmski scenarist, libretist, prevoditelj, kazališni i likovni kritičar, ali i novinar. I to onaj koji gleda ljude i svijet oko sebe, ne samo ono što rade, nego i ono što misle, koje su im želje i strahovi. O ljudima je, između ostalog, pisao u kolumnama koje je od travnja 1921. pa sve do smrti 25. prosinca 1938. pisao za praške Lidové noviny. Napisao je ukupno više od pola tisuće kolumni, a neke od njih, u izboru i prijevodu Dubravke Dorotić Sesar, uvrštene su u knjigu “O ljudima”, koju je objavio Disput, a uredio Josip Pandurić.

 | Author: Disput Disput

Stvarajući u razdoblju između dva svjetska rata Čapek se okušao u brojnim formama. Kako u pogovoru piše Dubravka Dorotić Sesar, temeljna Čapekova biografsko-bibliografska odrednica “prozaik” pokriva putopise, feljtone, kozerije, basne, bajke, aforizme, eseje, humoreske, detektivske priče i priče za djecu, kao i kolumne. Uz to, češki biografi navode još dvije vrste njegove kratke proze: šaljive komentare aktualnih događanja (rozhlásky) i “potpripovijetke” (podpovídky). Ovu formu prikladnu novinskim stupcima sam je za života objavljivao upravo tu: u novinama i većina ih je u knjigama objavljena tek nakon njegove smrti.

Iako naslovljena “O ljudima”, ovo i jest i nije knjiga o ljudima. Barem ne na onaj način na koji je knjiga o ljudima Magrisova “Abeceda o knjigama i ljudima”, kao posveta knjigama i ljudima koji su utjecali na njega. Čapekovi su ljudi bezimeni, a kad im i da ime, ono je u službi stvaranja atmosfere, gotovo sporedna stvar, kao ime majstora Šafusa ili dr. Boučeka, koje služi da podrži tezu o zanimanjima u jednoj od kolumni. U kolumni Ime Čapek kaže da potreba za imenovanjem ide iz potrebe za razumijevanjem, jer tek kad se stvar imenuje, ona je svladana. Iz te potrebe događa se da propuštamo bit - ljepotu i pravi, dublji smisao - kao u primjeru koji nam daje autor, kad u vožnji vlakom ugledamo neko mjesto pa umjesto da ga dobro promotrimo tih nekoliko sekundi dok ne promakne, upremo sve svoje kapacitete da doznamo njegovo ime, pa tek kad saznamo, da je to bio Mölln, izgovorimo to ime s olakšanjem i bude nam sasvim dobro, kaže Čapek, ne zato što smo vidjeli nešto novo i lijepo, nego jer znamo kako se to zove. Stvar je u magičnoj snazi riječi, zaključuje Čapek, pa se čini da riječi više vladaju nama nego mi njima. Ako tome i jest tako, Čapek je jedan od onih koji itekako vladaju riječima te je njima postigao velik uspjeh, postavši jednim od najprepoznatljivijih čeških pisaca, uz koje se bez ustezanja može koristiti pridjev slavnih, kao što su Jaroslav Hašek, Bogumil Hrabal ili Franz Kafka, koji su stavili češku književnost u fokus svjetske književne javnosti.

Već i sam broj napisanih kolumni nekako podrazumijeva da se Čapek dotaknuo brojnih tema koje su bile aktualne. Za ovu knjigu odabrane su one koje su hrvatskom čitatelju u 2022. razumljive, tekstovi u kojima se autor bavi svevremenskim temama, a malo je toga što je trajnije od čovjeka, njegovih obrazaca ponašanja i običaja. Tako Čapek u pedesetak uvrštenih tekstova registrira, primjerice, turizam, dotičući se i naših Trogira, Visa i Dubrovnika, o nespretnjakovićima, tajnama, masovnosti itd. U nekim kolumnama u najboljoj maniri američkog autora O. Henryja, koji je svojim novinskim pričama stekao široku popularnost, Čapek na kraju postiže ono što su kritičari nazvali “O. Henryjevskim poentiranjem”, donoseći preokret u jednoj rečenici. Čapek se bavi i ozbiljnim temama kao što je cenzura, naklade knjiga ili kvaliteta prijevoda, dotičući se tema (poput popularne ili zabavne književnosti), koje su tih godina (kolumna je iz 1925.) opterećivale i onodobne hrvatske nakladnike i autore. Tako vidimo da su naklade čeških autora od dvije do tri tisuće primjeraka, dok “tiskarski strojevi izbacuju u svijet trideset i šestoga Alexandrea Dumasa, da se sve praši”, dok u ironijskom ključu kaže kako se u katalozima knjižara može vidjeti da su neki romani popularne književnosti bili iste godine objavljeni kod šest nakladnika. To su i neke od ponajboljih kolumni i za čitatelja kojega zanima saznati više o tadašnjoj suvremenoj češkoj književnosti i njihovim prilikama iz pera talentiranog, zanimljivog i oštroumnog autora kao što je to Karel Čapek. Šteta je da u izbor nisu uvrštene kolumne koje se odnose na češku književnost, ali i na sveukupne kulturne, političke i gospodarske prilike, kako to u pogovoru piše Dubravka Dorotić Sesar. Jednako tako izostavljene su i kolumne u kojima se autor referira na stvari iz češke baštine i povijesti, kao i kolumne koje se odnose na tadašnja aktualna politička zbivanja, a uvrštene one univerzalnijeg karaktera kako bi bile razumljivije današnjem čitatelju.

U kolumni Male i velike stvari, Čapek piše da nježnost u nama pobuđuju male stvari, dok velike pobuđuju poštovanje. Ovi novinski tekstovi koji su nadživjeli režime, kao i jednodnevnu sudbinu novina, opsegom su “mali”, ali istodobno veliki zbog talenta autora zahvaljujući čemu jednako pobuđuju nježnost prema pojavama i protagonistima te njihovim slabostima, ali i čitateljsko poštovanje. Veliki su ovo mali tekstovi, velikoga malog čovjeka, koji je svojim djelima nadživio male velike sile.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.