Danas vjerojatno najvažniji crnogorski pisac Andrej Nikolaidis (1974.) jednom je za sebe rekao da u svojim romanima uvijek priča više-manje istu priču, uvijek piše jednu te istu knjigu, kao što, u skladu s filmskom teorijom autora, svi redatelji uvijek snimaju jedan te isti film. U svom beletrističkom opusu - od prvog romana, kultnog “Mimesisa” objavljenog 2003. - Nikolaidis kao da se doista uvijek bavi istim temama: odlascima i dolascima, izbjeglištvom, predstojećom apokalipsom, vječnim kruženjem povijesti bez mogućnosti napretka, nihilizmom, nepripadanjem, izopačenošću politike i bezdušnošću moći. U njegovim se romanima ništa ne mijenja i ne može se promijeniti, njegova je samorefleksija ironična, kontemplacije njegovih junaka prožete su krajnjim cinizmom, a njegov postmodernistički diskurs ne nagovješćuje sretan kraj, ali u njima - ako to nije oksimoron - pronalazimo plemenitost u gubitništvu, ljepotu u tragedijama, čaroliju u neprestanim porazima.
3709
prikaza
Velikosrpskom projektu ide sasvim dobro. Zašto bi stali?
1/7
U izdanju Shura Publications izašla je 'Hronika propasti', zbirka Nikolaidisovih kolumni objavljenih u posljednje dvije godine na portalu Cafe del Montenegro, koju će autor predstaviti na Sa(n)jmu knjiga u Puli
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
