Danas vjerojatno najvažniji crnogorski pisac Andrej Nikolaidis (1974.) jednom je za sebe rekao da u svojim romanima uvijek priča više-manje istu priču, uvijek piše jednu te istu knjigu, kao što, u skladu s filmskom teorijom autora, svi redatelji uvijek snimaju jedan te isti film. U svom beletrističkom opusu - od prvog romana, kultnog “Mimesisa” objavljenog 2003. - Nikolaidis kao da se doista uvijek bavi istim temama: odlascima i dolascima, izbjeglištvom, predstojećom apokalipsom, vječnim kruženjem povijesti bez mogućnosti napretka, nihilizmom, nepripadanjem, izopačenošću politike i bezdušnošću moći. U njegovim se romanima ništa ne mijenja i ne može se promijeniti, njegova je samorefleksija ironična, kontemplacije njegovih junaka prožete su krajnjim cinizmom, a njegov postmodernistički diskurs ne nagovješćuje sretan kraj, ali u njima - ako to nije oksimoron - pronalazimo plemenitost u gubitništvu, ljepotu u tragedijama, čaroliju u neprestanim porazima.
Baš kao i njegova književnost, Nikolaidisov se javni angažman, ponajprije kroz novinarske tekstove i polemike, također bavi uvijek istim temema: on uvijek piše jednu te istu kolumnu u kojoj se bez skrupula obračunava sa svakim konceptom koji je, po njegovu mišljenju, štetan za društvo, što uključuje svaki nacionalizam, šovinizam, klerikalizam i klijentelizam, ali i prevladavajući neoliberalni kapitalizam i bešćutnu globalizaciju: Beograd, Zagreb, Banju Luku, Sarajevo i Podgoricu, ali i New York, London i Bruxelles. U izdanju riječkog nakladnika Shura Publications ovih dana je izašla “Hronika propasti”, zbirka Nikolaidisovih kolumni objavljenih u posljednje skoro dvije godine na portalu Cafe del Montenegro, koju će autor uskoro predstaviti na Sa(n)jmu knjiga u Puli. Tom zbirkom, kako je napisao Viktor Ivančić, Nikolaidis “nastupa kao angažirani intelektualac u zamalo zaboravljenom, dakle najčasnijem smislu riječi, od one vrste koja poput svitaca prkosi kolektivnim mrakovima i podsjeća na nepobjedivost ljudske težnje za slobodom”. Bolju posvetu vjerojatno ne bi bilo moguće ni zamisliti, a povodom te knjige, i gostovanja u Puli, Nikolaidis je, dok čekamo najavljenu apokalipsu, ljubazno pristao na razgovor za Express. Trenutno piše novi roman, “mali utopijski, ljubavni roman o sretnoj apokalipsi” (sic!), no ovih dana više nas zanima njegov javni angažman, odnosno njegovi stavovi o aktualnom stanju u Crnoj Gori, susjednoj zemlji koja prolazi kroz golemu političku i društvenu krizu, a o kojoj - zemlji i krizi - većina Hrvata ne zna gotovo ništa.
Express: Ovih dana je izašla vaša knjiga ‘Hronika propasti’, izbor kolumni koje ste u protekle dvije godine pisali za portal CdM. Kako ste, po kojem ključu, birali tekstove koje ćete uvrstiti u knjigu?
Kronološki sam ih poredao, to je sve. Dobro, poneki sam i izbacio: u knjigu, dakako, nisam uvrstio sve tekstove koje sam napisao u posljednje dvije godine. Knjiga počinje s takozvanim litijama, zapravo kontrarevolucijom koju je organizirala Crkva Srbije. Završava potpunim slomom pravnog poretka jedne države, koja u ovom trenutku to i nije, jer Crna Gora je danas tek teritorij. Što je i bio jedan od ciljeva Amfilohijeve desne revolucije.
Express:Od uspostave aktualne crnogorske vlade Zdravka Krivokapića, prema kojoj ste u svojim tekstovima jako kritični, prošlo je godinu dana. Iz zagrebačke perspektive čini se da nema velikih promjena u odnosu na prethodnu DPS-ovu vladu. Nova vlada ipak nije poduzela nijedan korak prema reviziji neovisnosti zemlje, članstva u NATO-u i priznanja Kosova ili odustajanja od vanjskopolitičkih ciljeva poput približavanja EU, iako bi neki članovi vladajuće koalicije sigurno to vrlo rado pokrenuli. Tko je najzaslužniji za to? Dritan Abazović? Aleksa Bečić? Zdravko Krivokapić?
Ambasade Kvinte (SAD, Velika Britanija, Italija, Njemačka, Francuska). No poanta je u drugom: vlada jest poduzela sve što je u ovom trenutku mogla protiv članstva u NATO-u i približavanja EU. Ovo drugo je obustavljeno. Postoji fotografija: premijer Krivokapić od predstavnika EU-a prima iznimno negativan izvještaj o procesu pridruživanja Crne Gore EU. Čovjek blista od sreće: nitko nije sretniji od njega. Što se NATO-a tiče, tu postoji ugovor koji vlada ne može poništiti. Ali čini ono što može: sistematski podriva povjerenje saveznika u Crnu Goru. Recimo, imenovanjem proruskog, ultrasrpskog Vukšića na mjesto prvog čovjeka tajne službe. Koji onda, kao slučajno, javnim učini skrivene identitete agenata CIA-e u regiji. Iako ima i pozitivnih pomaka u odnosima s NATO-om... Recimo, Joanikije je na svoj cetinjski party dovezen NATO helikopterom. Čime je postao prvi srpski NATO mitropolit.
Express:Je li promjena na vlasti nakon trideset godina ipak bila dobra vijest za Crnu Goru?
Jest. To vam je kao ono: odete kod doktora jer sumnjate da imate rak jetre. On vas pregleda i kaže: Imam dobru i lošu vijest. Dobra je da nemate rak jetre. Loša je da imate rak bubrega. Pazite, Krivokapićeva vlada nema većinu u parlamentu. Poslanicima koji su osiguravali za većinu potrebni mandat taj mandat nikad nije verificiran od strane Državne izborne komisije. Sve što je skupština izglasala je, dakle, nezakonito. Ali nema veze, jer se Ustavni sud pravi mrtav. Naš Ustavni sud je kao Jeti i čudovište iz Loch Nessa - neki kažu da postoji, ali ne postoje materijalni dokazi za to. U međuvremenu, vlada je izgubila podršku dvije trećine poslanika koji su je izglasali. Ni to nema veze, jer skupština ionako ne funkcionira: čak ni najstariji mještani ne sjećaju se kad je održana posljednja njena sjednica. Dakle, vlada je pala, ali to nema tko konstatirati jer ne funkcionira skupština. Za Ustavni sud sam vam rekao. Dodajte tome i da je kompletno tužilaštvo i veći dio sudstva u v.d. stanju. Shvaćate poantu: ova država je razorena, do temelja. Nije država himna i zastava - to je, uostalom, tek krpa na vjetru. U ovoj negdašnjoj državi ne funkcioniraju ni zakonodavna, ni izvršna, ni sudska vlast. Zemljom vladaju tri neustavna/nadustavna entiteta. Prvi je Vučić. Drugi je Crkva Srbije - dakle opet Vučić. Treći je tajkunski-medijski-NGO kartel okupljen oko dnevnika Vijesti.
Express:Spominjete srbijanskog predsjednika koji odnedavno pokušava promovirati velikosrpske ideje pod novom sintagmom ‘srpskog svijeta’. Njemačkoj je nakon Drugog svjetskog rata trebalo nekoliko desetljeća da uspije prevladati povijesni revizionizam i, kako se čini, stvarno odustane od pokušaja širenja Reicha na sve teritorije gdje žive ili su ikad živjeli Nijemci. Koliko će trebati Srbima da prođu taj isti put? Hoće li današnje generacije doživjeti da Srbi i Srbija doista iskreno odustanu od projekta Velike Srbije?
Ne. A zašto bi odustali? Ivica Dačić je u trenutku iskrenosti lijepo rekao: ratovi devedesetih bili su tek prvo poluvrijeme. Srbija se naoružava, destabilizira susjede, preuzima kontrolu nad susjednim državama (Crna Gora) ili dijelovima njihovih teritorija (BiH)... Pritom Zapad Vučiću tolerira sve to, plus praktičnu diktaturu koju je zaveo. Dakle, velikosrpskom projektu ide sasvim dobro. Zašto bi, rekoh, stali? Za tu je obnovu velikosrpske politike u najvećoj mjeri odgovoran Zapad. Ova nova iteracija velikosrpskog projekta je čedo retardirane zapadne politike prema regiji.
Express:Koliko je u Crnoj Gori uopće jaka ideja neovisne, liberalne, demokratske Crne Gore, članice Europske unije i NATO-a koja dijeli ‘zapadne’ vrijednosti? Koliki postotak stanovništva po vašoj procjeni podržava takvu Crnu Goru? Povećava li se ili smanjuje taj postotak u posljednje vrijeme?
To znam, jer imam konstantan pristup istraživanjima koja kontinuirano provodi renomirana agencija za istraživanje javnog mnijenja. Raste. Ta strana je jača. Velikosrpski udar na Crnu Goru je rezultirao homogenizacijom druge strane. Istovremeno, produbio je identitetski i politički jaz imeđu Crnogoraca i Srba. U ovom trenutku etnička distanca između Crnogoraca i Srba veća je nego, recimo, ona između Srba i Albanaca u Crnoj Gori. Mislim da Crkva Srbije i Vučić još ne razumiju što su napravili. Evo da ih obavijestim: Crnogorci su izgubljeni za vaš projekt. Ideja dvojnog, crnogorsko-srpskog identiteta, kojom je Srbija dugo upravljala Crnom Gorom, mrtva je.
Express:Ranije ste spomenuli uspješan helikopterski desant na manastir u Cetinju i ustoličenje novog mitropolita Joanikija II. Ključni čovjek SPC-a u Crnoj Gori proteklih desetljeća Amfilohije preminuo je prošle godine nakon što je ‘sastavio’ aktualnu crnogorsku vladu. Koje su razlike između novog i starog mitropolita? Što od njega očekujete s obzirom na to da je uzeo ime prethodnika koji je surađivao s okupacijskim silama tijekom Drugog svjetskog rata?
Da čini isto što je činio i onaj čije je ime uzeo. Kažu da je Amfilohije ovako opisao Joanikija: ‘Dobar mi je. Nije baš učen koliko bi trebalo, ali je žešći od mene, da ti pravo kažem’. Mudro je, nema zbora, postaviti za vođu čovjeka koji manjak znanja nadoknađuje žestinom uvjerenja. Uostalom: ima tko da misli, zar ne? Postoje poslovi za koje su potrebne sljedeće radne osobine: dobar sluh, dobar njuh, poslušnost i izdržljivost. Takav je posao mitropolita crnogorsko-primorskog Crkve Srbije.
Express:Čovjek koji ga je ustoličio na Cetinju, bivši mitropolit zagrebačko-ljubljanski i aktualni srpski patrijarh Porfirije, u Hrvatskoj je bio cijenjen kao čovjek tolerancije, suradnje i dijaloga. Svetislav Basara napisao je da sumnja da će Porfirije izdržati pritisak struktura kojima je na čelu i koje će ga ‘staviti pod kontrolu ili uništiti’. Je li patrijarh SPC-a već stavljen pod kontrolu?
Ne, nego je izvan kontrole. Politika se nije miješala u njegov izbor niti utječe na njegove odluke. Crkva koju vodi nije nacionalistički brlog, nego skupina muževa zaljubljenih u Isusa.
Express:Za Novosti ste nedavno izjavili da je Srpska pravoslavna crkva Crnoj Gori otela 600 manastira te da je Crnogorcima ostao samo onaj na Cetinju. S time je polemizirao hrvatski novinar Drago Pilsel koji je izjavio da je to potpuno neistinito. Možete li za hrvatske čitatelje malo pojasniti o čemu se radi. Otkud SPC-u crkvena imovina u Crnoj Gori?
Da je život roman, Drago Pilsel bi ga završio braneći ‘srpske svetinje’ na Kosovu. Ali kako nije, nego je život tek crtica na nadgrobnom spomeniku, ona koja stoji između godine rođenja i godine smrti uklesane u mramor, on je tek Porfirijev propagandist. Pritom, Drago Pilsel ne zna kurca o Crkvi u Crnoj Gori. Crnogorska pravoslavna crkva je bila autokefalna. Crnogorske bogomolje su crnogorske, ne srpske. Kao posljedica nasilja i bezakonja Podgoričke skupštine i srpske okupacije Crne Gore, autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva ugašena je 1918. Nju je, formalno, ukinuo njen Sveti sinod, dana 16. prosinca. Sveti sinod je imao sedam članova s pravom glasa. Za samoukidanje su glasala i to potpisala samo dva člana sinoda. Pet njih, dakle, nije. Da bi namakli većinu od četiri glasa, glasali su mitropolit pećki, Gavrilo Dožić, koji nije bio član sinoda, te đakon Ivo Kaluđerović, koji jest imao funkciju u sinodu - bio je zapisničar, bez prava glasa, dakako. Autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve bila je i dio Ustava Crne Gore. Kad je ukinuta država, ukinuta je i Crkva.
Express:Crnogorskoj vlasti, otkad se raspala Jugoslavija, vi ste gotovo uvijek bili oporba. Kako se osjećate u tom položaju? Jeste li se umorili? Kako stvari sad stoje, čini se da nema nikakvih izgleda da na vlast u zemlji dođe neka vama bliska politička opcija. Osjećate li ponekad da vaš javni angažman nema nikakvog smisla?
Ne osjećam. Ja se novinarstvom bavim ne da bih promijenio svijet - on, naime, ne može biti promijenjen: čak ni na gore - nego zato što je to jedini zanat koji znam. Kao što se čovjek koji kopa kanale ne pita o smislu svoga djelovanja, ne pitam se ni ja. Nisam intelektualac, nego radnik u direktnoj proizvodnji teksta.
