Kultura
351 prikaza

Vjerujem li u ljude? Radije ću reći da u sebi gajim ljubav

1/8
Sandra Šimunović/PIXSELL
Sin poznate vidovnjakinje Vere Čudine jedan je od osnivača Eventualista, radi i djeluje kao savjetnik za međuljudske odnose i kulturnu razmjenu, a s nama razgovara povodom nove knjige

Nakladnik Fraktura objavio je nedavno knjigu “Pisma za njih” Krune Čudine, intimistički roman u kojemu autor kroz pisma koja upućuje ključnim stvarnim ili fiktivnim osobama iz svoje biografije nastoji stvoriti novi prostor susreta s ljudima koji mu nedostaju. Neki od njih više nisu među živima ili im se postojanje greškom nije ni dogodilo, mnogi su u udaljenim svjetovima do kojih se može samo riječima, mnogi u prošlosti koja se neće ponoviti ili u budućnosti za koju su šanse minimalne. Svi su itekako prisutni u emocionalnom registru autora koji im se mora obratiti jer su, na ovaj ili onaj način, njegova najživlja sadašnjost. Odabirući format epistolarnoga romana, Čudina i čitatelja uvlači u taj svoj duboko intiman svijet pun filozofskih promišljanja, postavljanja pitanja na koja autor i ne traži odgovor, jer zna da odgovor nije u drugima, nego u tome kako se ti drugi zrcale u njemu. Riječima promatra duhovne brazde i ožiljke, koristeći se jezikom kao alatom kojim je moguće prevladati apatiju i nijemost, učmalosti, površnosti i distance. Kruno Čudina (1979.) piše poeziju, kratke priče, romane i eseje te zapise mističnog karaktera. Dosad je objavio četiri romana: “Bdjenje” (2008.), “Nije bilo dovoljno” (2010., izbor za Nagradu “Meša Selimović”), “Civilna opasnost (2015.) i “Lomeći kamenje” (2019.). Prozu i poeziju objavljuje u većini relevantnih hrvatskih kulturnih časopisa, na internetskim portalima za književnost, kao i u raznim antologijama i zbirkama. Sin poznate vidovnjakinje Vere Čudine, jedan je od osnivača Eventualista, književnog pokreta oko kojega se sredinom dvijetisućitih organizirao novi prozni naraštaj pisaca koji su naviještali promjenu na književnoj sceni. Radi i djeluje kao savjetnik za međuljudske odnose i kulturnu razmjenu. Razgovor s autorom o njegovu novom romanu i književnosti kao lijeku za život počinjemo, naravno, od odrastanja s majkom parapsihologinjom.

Express: Kad vam je majka duhovni medij, to vas vjerojatno prilično obilježi. Kako vam je bilo odrastati u takvoj obitelji?

Bilo je sjajno. Naša je kuća uvijek bila prepuna smijeha, dobre volje, sve se radilo u dobrom duhu, uvijek smo razgovarali, vječno sam roditeljima dosađivao postavljajući im neprestano bezbroj pitanja, a oni nikad nisu ignorirali moju znatiželju. Zaista sam bio slobodan jer su mi - pogotovo majka, ali i otac - dozvoljavali da se razvijam u skladu s vlastitom prirodom. Majka me, dapače, poticala da iskušavam život, sve dok jednog dana sam ne spoznam što je to kroz što se mogu istinski predstaviti svijetu. U isto su me vrijeme brižno čuvali... Bilo je divno odrastati uz takve roditelje, roditelje koji ne doživljavaju svoje dijete samo djetetom, nego i malenim čovjekom. I uz sve životne poteškoće, uvijek smo se držali skupa, a u meni je do danas ostao taj osjećaj pripadnosti koji sam stekao u vrlo ranim danima svojega života.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Možda ćete se nasmijati na moje pitanje, ali - jeste li kao dijete strahovali da će majka sve vaše nepodopštine predosjetiti praktički i prije nego što su počinjene? Ili to tako ne funkcionira?

To tako ne funkcionira. Upravo suprotno, ne da mi ta činjenica nikad nije predstavljala opterećenje, nego je moja majka uvijek znala kako mi pružiti rasterećenje, posebno u trenucima kad bih ja sam sebi nepotrebno izazivao opterećenje, bilo zbog nekih okolnosti ili eventualne sumnje u smisao toga što radim. Ako bih zastao, ona bi me pokrenula, podsjetila me da sam slobodan da se izražavam, jer je vrlo dobro znala da je takva vrsta izražavanja, poput pisanja, za mene zrak koji dišem. U svakom slučaju, tako je to kod nas funkcioniralo, a funkcionira i dalje. Jedna neprocjenjiva podrška, razumijevanje mene kao čovjeka, kasnije i kao osobe kakva sam postajao. Nikad nisam imao strah, tek onaj strah koji ostaje u granicama prirodnosti, a svaki drugi strah u koji bih mogao upasti ona bi otklonila od mene i prije nego što bi do njega eventualno došlo. Njezine riječi, govor, ponašanje i stav, i razgovor sa mnom, sve to bi udaljavalo strah od mene. Sve to je moje nasljeđe. I neprocjenjivo je.

Express: Ipak, živite u Hrvatskoj, a znamo da Crkva ne gleda blagonaklono na vidovnjaštvo, koje smatra ‘metodologijom’ koju treba odbaciti…

Svatko tko a priori ne gleda blagonaklono na nešto ili nekoga koga uopće ne razumije i što uopće ne razumije, nego se slijepo drži svojih dogmi - taj nije blagonaklon.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: U svojim se knjigama bavite neriješenim emocijama. Kako to da ste ovaj put to odlučili činiti kroz epistolarnu formu? Što vam je to omogućilo, kakvu vrstu emocionalnog iskustva pisanja?

Nisam odlučio napisati niz pisama, nije mi to bilo na kraj pameti, uopće nisam planirao pisati pisma, a onda se nešto dogodilo - nešto se u meni prelomilo i shvatio sam da bi jedno takvo obraćanje ljudima moglo riješiti, barem neke od svih tih neriješenih emocija nagomilanih u meni. Shvatio sam da su neriješene emocije itekako prirodne i da je potrebno okrenuti se prema njima, umjesto da čovjek od njih bježi ili ih drži zakopanima duboko u sebi. Pisma su mi pružila platformu koja mi je bila potrebna za emotivna suočavanja, otvorio sam prolaz prema daljini prema kojoj se treba konstantno kretati u svojem umu, hvatati je u sve većoj svjesnosti da je taj horizont neuhvatljiv, da ga se može dohvatiti i poništiti jedino u jednoj misaonoj aktivnosti, onoj koja više ne može biti zavarana trikovima vlastitog uma. Najbitnije je bilo izvući prirodu svakog problema na svjetlo dana. Jer, tko kaže da je rješenje nužno pozitivan ishod?

Rješenje može biti i, uvjetno rečeno, negativan ishod. Bitno je da se stvari riješe, ovako ili onako. To je oslobađajuće. To su emocije u ravnoteži.

Express: ‘Pisma za njih’ pisali ste tijekom višegodišnjeg razdoblja. Tko je od primatelja vama najvažniji, što ih povezuje?

U principu ništa, ali i sve. Povezuje ih pošiljatelj pisama, ali to vrijedi samoinicijalno. Kako se pisma nižu, kako se značenja šire, tako postaje sve jasnije da svi primatelji pisama, uz utjecaj pošiljatelja, nedvojbeno i sami postaju pošiljatelji i, iako ne daju izravne odgovore, na nekim mjestima i u nekim trenucima progovaraju u svoje vlastito ime. Pritom je najmanje bitno što sam ja taj koji ispisuje njihove riječi. Svi oni imaju što za reći, ili su to već nekad rekli, ili učinili. Tako da su meni svi primatelji najvažniji, svatko na svoj način. Neki zbog jedne presudne rečenice, drugi zbog tvrdoglave nijemosti, treći zbog cjelokupnog svojeg djelovanja… Sve se te niti postupno povezuju u cjelinu i dolazi do jedne široke korespondencije. Nisam se libio zadržati pravo dirigiranja cjelokupnom kompozicijom tog vlaka, tog orkestra, određujući pritom smjerove kretanja, ali i dopuštajući im da ih i oni sami određuju. Sve je više dolazilo do misaono-osjećajnog spajanja, dok je odvajanje završavalo u visokoj travi pokraj beskonačne pruge. To je putovanje tehnički trajalo skoro devet godina, ali kako se približavamo zadnjim pismima, sve je jasnije da jedno takvo putovanje ne može imati i nema svoj početak i kraj. Ono se nastavlja. To sam i želio pokazati, da ako širite svoj um, ne možete se naći u vremenski određenoj zamci. Misao i misli mogu poći na turneju - zapravo i jesu na turneji, koja se nikad ne prekida. Na svima nama je da to spoznamo, tako ćemo slomiti prividne zidove u kojima zatočeni čamimo. I slobodno, bez blokada u svojim bićima, putovati dalje i dalje.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Vaša se promišljanja kreću od onih o transcendentalnim stvarima, do konkretnih, svakodnevnih društvenih pitanja. Jednostrano obraćanje daje priliku da se bez prekidanja sve i do kraja kaže, samo, je li tako nešto uopće moguće?

Reći sve posve je nepotrebno. Dapače, većina toga govori samo za sebe, o sebi. Najveći problem suvremenog doba je što se sve ono takozvano konkretno, praktično i materijalno više ni ne pokušava transcendentirati, sve je svedeno na raznorazne dogme, isprazne doktrine, nagomilavanje sadržaja, pa su čak i ideje ništa doli jadni pokušaji recikliranja starih ideja. Mnoge od tih starih ideja imale su svoje potencijale da se uspješno provedu u praksi i kod nekih je do toga i došlo, ali čak i njih reciklaža gazi i poništava. Izgleda da je problem u tome što su ljudi uvjerili neke druge ljude da više nije potrebno progresivno misliti, da je dovoljno ostajati u postojećim stanjima i prepustiti drugima da misle umjesto njih, pa makar ti drugi bili strojevi, aparati, hladnjaci, telefoni, televizori, roboti, androidi... Jer sve su te stvari jako pametne, ispada - pametnije od samih ljudi. A možda se radi tek o našem konformizmu i gotovanstvu, što je opasan poraz za ljudsku vrstu, jer sve je očitije da se ljudi s lakoćom odriču promišljanja svoje stvarnosti. Zato imamo gorućih problema na izvoz, samo ne vidim kamo bismo ih to mogli izvesti. Imperijalistički gospodari rata konstantno šire svoje ratove, priroda i klimatski uvjeti su iznimno ekstremni, mogao bih nabrajati sva ta žarišta, sve te sijače smrti i razaranja, teško bi bilo naći im kraja, pa huškači na rat, pa ‘specijalni’ mediji, upravo oni koji nam sugeriraju da se odreknemo samih sebe kao osoba, pa sve te brutalne povrede ljudskih prava, i na internacionalnim razinama..., rekao bih da ne samo da imamo goruće probleme, nego da je gotovo cijeli planet postao jedna živa rana čovječanstva. A najgore u svemu je što su neki samoprozvano iznimni, manjinske elite ljudskih zvijeri, tih beštija bez nacije, da se poslužim riječima legendarnog nigerijskog pjevača Fele Kutija, otvorili tu golemu ranu.

Express: Činite se prilično ogorčenim na opću društvenu klimu u Hrvatskoj. Kolika je u tome odgovornost politike?

Dovoljno je pogledati situaciju na terenu, diljem Hrvatske, i već je jedan veliki dio slike dobiven. Dovoljno je znati u kakvim uvjetima ljudi žive. Ali ovdje ne može doći ni do mirnoga građanskog neposluha! Barem ne do jednog dovoljno masovnog. Ova se država doima poput nekakve postapokaliptične distopije.
Svi segmenti društva ostavljeni su da se koprcaju u vlastitoj nemoći, a još smo pogođeni elementarnim nepogodama i epidemijom, što samo dodatno pogoršava ionako lošu situaciju i klimu. I tko sam ja sad da dajem ocjenu opće društvene klime, jer sve što ja vidim jedna je opća katastrofa?! Narod se još nekako drži, ali mnoge su granice odavno prijeđene i mnogim se problemima ne nazire kraj. Čamimo u iščekivanju da će se dogoditi neka čudesna promjena na bolje, ali to je, sve je očitije, samo nekakva očajnička nada. Politika? Oni se svađaju, oni daju obećanja, oni navodno vladaju. U demokraciji, demos, narod, ne vlada, zato što oni koje narod bira ne vladaju više ničime. Nekakve se navodno suprotstavljene političke frakcije svađaju. Pa oni ne vladaju ni sami sobom. Tko onda vlada? Kaos. Dakle, odgovornost politike je golema. Politika je u Hrvatskoj svedena na jeftino svađanje, bez ikakve ideje kako riješiti stvarne probleme u zemlji. A ipak, svi oni sjede za istim stolom i objeduju.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Povijest književnosti pokazuje da se opće promjene smjera u literaturi obično događaju pod utjecajem određenih ‘tektonskih’ društvenih promjena. Ima li naše vrijeme tektonskog potencijala koji bi pokrenuo val revitalizacije književne scene? Ima li u hrvatskoj književnosti mjesta za ‘nove’ pisce ili se ona prema njima ponaša kao maćeha?

Kako bih ja mogao znati ima li u hrvatskoj književnosti mjesta za nove pisce?! Pretpostavljam da se uvijek nađe mjesta, kao što sam siguran da u ovim novim vremenima već imamo sjajnih spisateljica i pisaca. To su, dakle, ti novi pisci, još mlađe i srednje generacije. Znači, stvari se odvijaju, stvaraju, a neki posve novi pisci i spisateljice već se valjaju iza brda. Kad se krenu valjati niz brdo, prema nekom svojemu mjestu u našoj budućoj književnosti, mogu se samo nadati, ili (ne)opravdano očekivati, da će ono što oni imaju za reći kroz pisanu riječ sjesti na plodno tlo. Što se tiče ‘tektonskih’ društvenih promjena, cijeli svijet prolazi kroz ‘tektonske’ promjene, pa je lako zaključiti da takve promjene mogu dovesti do toga da se cijeli svijet iz temelja preoblikuje. Ali mislim da ovdje nije u pitanju hoće li doći do promjena - do globalnih promjena već dolazi, a mi svjedočimo da te promjene ne donose za nas ništa dobrog. Ne ponašamo li se upravo mi ljudi kao loše maćehe prema svijetu koji nas je primio poput najboljeg roditelja? Tako da se pitam kako bi se to književnost ponašala poput maćehe? Pitam se - kako mi tretiramo književnost? Iz priloženog se vidi tko su u cijeloj priči loše maćehe - mi ljudi. Na kraju krajeva, mi smo ti koji stvaraju književnost. Nešto u cijeloj priči mora da je naopako postavljeno. Promjene u književnosti, potencijalne revitalizacije, ovisit će o nama samima, o našemu mentalitetu i ponašanju. Ima samo jedna stvar: trenutačno puno manje toga imamo u vlastitim rukama. Ako smo ikad i imali. Ovakva vremena mogu biti najpogodnija za stvaranje, ali najgora za življenje. Tako da se postavlja pitanje koliko će stvaranje biti moguće provoditi u djelo i koliko će se moći zadržati od njegova značenja i značaja.

Express: Jedan ste od začetnika Eventualista, skupine tad mladih književnih glasova koji su se prije 15-ak godina zalagali za revitalizaciju književne scene. O Eventualistima se već dugo ništa nije čulo, osim pojedinačno. Vas su nazivali glasnogovornikom te ‘hrvatske izgubljene generacije pisaca’. Je li doista izgubljena?

Možemo biti izgubljeni i u mnoštvu. Eventualizam se izgubio u mnoštvu. Je li došlo do ikakve revitalizacije književne scene? Nisam u stanju, a vjerojatno niti ne bih trebao, davati jedan takav sud. Pa i neću, previše je to nezahvalno. Eto, imali smo još jedan izam, izam, izam. Neki od članova tog ‘izma’ nastavili su pisati, stvarati, to je sigurno dobra stvar. Možda je generacija i bila izgubljena, ali oni koji su ustrajali u pisanju - oni sigurno nisu izgubljeni. Rekao bih da izgubljeni nisu niti oni koji su se okrenuli nekom drugačijem načinu djelovanja i rada. Izgubljeno je samo nešto vremena, ali na to mi nismo imali utjecaja, pa smo lijepo nadoknadili ono izgubljeno, koliko god je to bilo moguće. Glasnogovornik te generacije? Naposljetku, svatko tko je govorio (pisao) sebe, glasnogovornik je svoje vrste.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Književnost i trauma nekako uvijek idu ruku pod ruku. Jednu ste knjigu posvetili svojem traumatičnom iskustvu rastavljenog oca. Ostavljate dojam pomirljivog čovjeka, koji zna opraštati. Kako vam to uspijeva - ne biti ogorčen, ne zamjerati?

Kako mi uspijeva ne biti ogorčen i ne zamjerati? Ja sam blagonaklon čovjek. Nemam više ništa za dodati na tu temu, jer nisam apstraktan čovjek, nego realan, i ne želim da eventualno dođe do ikakvog produbljivanja trauma mojeg, sad već gotovo punoljetnog djeteta. Uostalom, čekanje je najpretežitije stanje ljubavi. A ja sam i vrlo strpljiv čovjek.

Express: Spomenuli ste ljubav... Što vas je vaše iskustvo naučilo o ljubavi - što se dogodi s ljubavlju, kamo ode ljubav?

Ljubav ne ode nikamo. Naprosto, neki ljudi nisu u stanju staviti ljubav ispred svojeg egoizma, egocentričnosti i samoljubivosti. Tad, tim ljudima, ode i ljubav. Ili se potpuno zatomi u njima. Ili ta njihova samoljubav nabuja s egom, nabujaju zajedno dok taj mijeh jednog dana ne pukne.

 | Author: Fraktura Fraktura

Express: Nakon svega što ste prošli, jeste li optimistični, vjerujete li u ljude?

Vjerujem li u ljude? Radije ću reći da u sebi gajim ljubav.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.