Vjerujem li u ljude? Radije ću reći da u sebi gajim ljubav

Nakladnik Fraktura objavio je nedavno knjigu “Pisma za njih” Krune Čudine, intimistički roman u kojemu autor kroz pisma koja upućuje ključnim stvarnim ili fiktivnim osobama iz svoje biografije nastoji stvoriti novi prostor susreta s ljudima koji mu nedostaju. Neki od njih više nisu među živima ili im se postojanje greškom nije ni dogodilo, mnogi su u udaljenim svjetovima do kojih se može samo riječima, mnogi u prošlosti koja se neće ponoviti ili u budućnosti za koju su šanse minimalne. Svi su itekako prisutni u emocionalnom registru autora koji im se mora obratiti jer su, na ovaj ili onaj način, njegova najživlja sadašnjost. Odabirući format epistolarnoga romana, Čudina i čitatelja uvlači u taj svoj duboko intiman svijet pun filozofskih promišljanja, postavljanja pitanja na koja autor i ne traži odgovor, jer zna da odgovor nije u drugima, nego u tome kako se ti drugi zrcale u njemu. Riječima promatra duhovne brazde i ožiljke, koristeći se jezikom kao alatom kojim je moguće prevladati apatiju i nijemost, učmalosti, površnosti i distance. Kruno Čudina (1979.) piše poeziju, kratke priče, romane i eseje te zapise mističnog karaktera. Dosad je objavio četiri romana: “Bdjenje” (2008.), “Nije bilo dovoljno” (2010., izbor za Nagradu “Meša Selimović”), “Civilna opasnost (2015.) i “Lomeći kamenje” (2019.). Prozu i poeziju objavljuje u većini relevantnih hrvatskih kulturnih časopisa, na internetskim portalima za književnost, kao i u raznim antologijama i zbirkama. Sin poznate vidovnjakinje Vere Čudine, jedan je od osnivača Eventualista, književnog pokreta oko kojega se sredinom dvijetisućitih organizirao novi prozni naraštaj pisaca koji su naviještali promjenu na književnoj sceni. Radi i djeluje kao savjetnik za međuljudske odnose i kulturnu razmjenu. Razgovor s autorom o njegovu novom romanu i književnosti kao lijeku za život počinjemo, naravno, od odrastanja s majkom parapsihologinjom.