Nemoguće je u nekoliko rečenica opisati Marka Brecelja, bivšeg frontmena nekoć kultnog slovenskog benda ‘Buldožer’.
Ovaj glazbenik, poeta, performer, fotograf, dokumentarist, pokretač je kulturnog života u Kopru, gdje živi sa suprugom Arijanom, koja mu je životna ali i poslovna podrška. Vječiti buntovnik protiv nepravde i protiv moćnika, potkraj prošle godine opet je skrenuo pažnju na ne-kulturnu politiku grada i države prema njegovom Društvu umjerenog napretka.
Express: Prije nekoliko tjedana istresli ste tačke pune kovanica ispred općinske zgrade. Zašto ste to učinili i što se dogodilo s kovanicama?
Petnaestog prosinca tačkama sam najprije ušao u Banku Koper i rikverc driblingom prošao kroz živi zid branitelja građanskog ugleda ove ustanove, do naših 500 eura odnosno do 120 kilograma u kovanicam po jedan cent.
Taj nam je novac prošle godine dodijelila klimoglava općinska uprava po naredbi Borisa Popoviča, demokratičnog despota župana Kopra, i to za tradicionalni dvotjedni multimedijski niz kulturnih događanja “Koperground”. Ovu istu priredbu koparski Pilot demokracije (osnivač stranke Avion) od 2005. do 2011. godine podupirao je s 25 tisuća eura, zatim s deset, a pretprošle godine sa samo sedam tisuća.
Javno smo izrazili oduševljenje zbog ove velikodušne geste našeg lokalnog Cara i njegovih aparatčika. Provozali smo 120 kilograma gradom, prošli i pored općinske uprave i tamo mi se dogodila manja nezgoda. Prevrnule su mi se tačke pa smo morali lopatama rješavati problem.
Cijelu grupnu transgeneracijsku akciju snimili smo za film “Brojanje u jesen”. Polovica kovanica je još kod mene doma. Postupno u trgovini važem vrećice i odnosim u banku. Tamo ih prebrojavaju sa specijalnim brojačem. Cijeli proces snimam za minimalistički dokumentarni filmski mjuzikl.
Express: Ustanovili ste u Kopru Društvo prijatelja umjerenog napretka koje brine za kulturni život ovoga grada. Vaša bitka s političarima traje već 20-ak godina. Što zamjerate kulturnoj politici u Sloveniji?
Društvo prijatelja umjerenog napretka starije je od samostalne države Slovenije. Kako kažete, brinemo o kulturnom životu našeg Prkna Donjeg u Istri pod Slovencima, hvala. Mi zapravo, po mojoj procjeni, pišamo u vjetar, a mnogi naši sugrađani, novinari i dobar dio takozvane javnosti vide uglavnom činjenice - da trošimo javne pare i koristimo općinske prostorije.
Ovo drugo od veljače 2015. nije više istina jer nas je Car kao pse izbacio iz prostora, a što se para tiče, neboderski um nam je prošle godine dodijelio toliko novca koliko sam na ulicama, u sto javnih vježbi po četiri sata, kao kulturni prosjak ‘zaradio’.
Sakupio sam tako 1600 eura. Kulturnoj politici Slovenije, svakako uz zahvalnost što s 23 godine statusa samostalnog kulturnog radnika već dva mjeseca primam penziju od 281 eura, zamjeram isto ono što zamjeram ukupnoj slovenskoj politici, ako se ona uopće tako može zvati.
To je zapravo politika Puta u Nikuda. Zatvaramo si vrata u Sutra jer ljudi koji jedini mogu omogućiti sutra, iza kojeg dolazi i prekosutra, stvaraju i daju sebe drugima. Oni su zanemarivani, a dobro prolaze administratori i menadžeri.
Express: Kako komentirate postavljanje žilet-žice prema Hrvatskoj?
Kao što sam jednom rekao, ova žica koja siječe i koju vuku slovenski ‘odlučujući’ je emocionalni mamac. Frka zbog žice korisna je zato da se ono važno i dalje lakše prešućuje. A važno je da su i Hrvatska i Slovenija u zločinačkoj NATO organizaciji te da Hrvatska i Slovenija već godinama podupiru neokolonijalnu međunarodnu politiku.
Izvijestit ću vas da smo na obljetnicu šestojanuarske diktature u MKSMC Botegin izveli performiranu konferenciju za novinarstvo i radoznale pod nazivom ‘Litrama do metara’. Neki dan u Rupi kraj granice dobili smo jedan kolut od oko 100 metara žilet-žice, a za nju smo dali 15 litara istarskog refoška.
Ovaj kolut žice koristit ću iduće turističke sezone za žicanje. Nudit ću prolaznicima suvenir - komadić opasne žice za dobrovoljne priloge. Što veći prilog, to veći komad žice. Daljnje aktivnosti u tom unosnom performansu, odnosno gospodarstvenoj umjetnosti, možete pratiti na dnevno osvježavanoj internet-stranici www.dodogovor.org. Hvala.
Express: Prije puno godina ispratili ste brod američke ratne mornarice iz koparske luke ispucavanjem karbida. Što mislite što su naše države dobile ulaskom u NATO?
Prije 15 godina izveli smo jutarnji performans ‘Pozdrav Osloboditeljima’ na vrhu brdašca Markovec, dva kilometra zračne udaljenosti od američkog vojnog broda koji je prijepodne otplovio. Oni koji su birače i biračice nagovorili da glasaju za ulazak u NATO, osudili su nedužne ljude, koji se još nisu ni rodili, da budu sukrivci za oružano podržavanje gangsterske politike SAD-a i EU. Ginut će za gospodare, kao što su to stoljećima radili i naši preci.
Vladimir Nazor je tvrdio da su se Hrvati u Narodno oslobodilačkoj borbi (NOB, 1941. - 1945.), poslije mnogo stoljeća, prvi put borili za sebe. Istina teško pada u vremenu laži, iluzije i podvala.
Express: Htjeli ste završiti fakultet i postati meteorolog, no umjesto toga nastao je album ‘Coctail’ i predivni valcer ‘Alojz Kodre’ posvećen profesoru zbog kojeg niste diplomirali. Tko je taj profesor?
Pjesma se zove ‘Alojz valcer’. Na snimci izgovaram prezime Podre, a ne Kodre. Kodre na slovenskom nema značenja, a Podre znači ‘sruši’. Zaista nas je rušio na kolokvijima kao u kuglani. Nije želio da mu prezime bude na mojoj ploči jer mu je namjera bila postati slavan zbog drugih svojih zasluga.
Uz znanje matematičke fizike (mafije), on je značajan prevoditelj znanstvene fantastike. Nedavno je dao intervju za Mladinu. Nisam ga vidio gotovo četrdeset godina.
Express: Za ‘Coctail’ ste dobili nagradu Sedam sekretara SKOJ-a, tada najvažniju nagradu mladim umjetnicima. Čuvate li je?
Tu nagradu još tražim jer sam je pijandura zaboravio u čekaoni Željezničke stanice Kranj.
Nakon svečanog uručenja u dvorani ‘Lisinski’ u Zagrebu, vrlo pijan i jednako umoran legao sam na hodnik brzog vlaka držeći čvrsto svo vrijeme kartonski cilindar Sedam sekretara pod miškom. Ljubljanu sam prespavao i iskočio iz vlaka tek u polasku sa sljedeće stanice.
Poštenom nalazniku nudim 100 eura. Čuvam uspomene na novinara i poliglota Dražena Vrdoljaka - Vrda Draženjaka, koji je tada nagovorio Arsena Dedića, pa je Dedić uvjerio ostale članove komisije te su mi dodijelili priznanje, a ne nagradu. Nagrada je, koliko ja znam, kad ti daju i novce.
Express: Za glazbu u filmu ‘Živi bili pa vidjeli’ dobili ste i Zlatnu arenu. Kakav je vaš odnos prema nagradama? Jesu li vam važne?
Moja mama Branka, koja bi imala 91 godinu da joj mi - ljudi oko nje nismo skratili život, pomogla je u meni razbuditi duboku navučenost na uspjeh i slavu. Zbog nje besplatno odgovaram na vaša pitanja.
Volim nagrade, ali sam u 65 godina života od institucija primio samo jednu, još 90-ih godina. Bila je to općinska koparska za rad s mladima. Čekam nagrade, treba mi novac, jer nas je Car Kopra tresnuo s najvećom toljagom.
Mašem repom, dajte mi, molim vas, nagradeure! Primam i nagradkune! Osjećate li povjetarac? To je moj repni maestral! Od dirigenta Marka Letonje i Mateje Koležnik primio sam 2013. godine jedno veliko sponzorstvo koje doživljavam kao nagradu. Za pomoć meni kao autoru multimedijske performirane agitke ‘Dakle u Vršac’ dali su mi 10 tisuća eura.
Prošle godine jedan poduzetnik iz Slovenije poslao je našem kulturnom društvu tisuću eura jer je saznao da smo u teškom položaju i bio je zahvalan za dobre provode u klubu koji smo vodili 24 godine. Slijedite svijetle uzore! Moj telefon je 00386 41 318245, a naš mail drustvo@dpzn.org. Hvala!
Express: Buldožer je, po mišljenju mnogih, bio najbolji bend bivše države. Kako danas gledate na svirku i ploče koje su nastale dok ste bili u grupi?
‘Pljuni istini u oči’ je bila prekretnica, taj performirani album bio je i najznačajniji. U Beletovoj kompoziciji ‘Yes my baby no’ najmanje nedostaje dublje privlačnosti, a ‘Zabranjeno plakatirati’ dotjeranija je i tehnički superiornija ploča. Ima jakih momenata, ali smo se počeli diviti sami sebi muzičarima. Fale sirova zajebancija i performans.
‘Živi bili pa vidjeli’ najdraža mi je jer sam tada komandirao bendu i zbog toga jer su u nju ugrađene pjesme ‘Novo vrijeme’ i izvantrendovska ‘Stari druže’.
Ploča ‘Izlog jeftinih slatkiša’ snimljena je bez mene kao vokalista, ali nije ništa manje moja nego što su i moje prve tri. Na njoj je Bele preuzeo vokal a ‘tržište’ nije osjetilo nedostatak dubine interpretacije. Opljačkali su me za dio aranžmana i možda će mi vratiti tu lovu ako budemo dovoljno dugo živi.
Express: Postoje dvije varijante zbog kojih ste navodno napustili bend – po jednoj zato što ste šmrkali brašno, a druga da ste odbili ponudu Gorana Bregovića da im budete predgrupa? Što je prava istina?
Bijelo dugme nema veze. Bend sam napustio zato što sam hito vidjeti zabrinutost ostalih članova koji su me pitali: ‘Zar češ otići u službu?’. Nisam se nikad zaposlio, ali mi je bilo zabavno gledati sve njih kako brzo jedan za drugim odlaze u službe.
Na bini sam se spektakularno razbacivao - bio sam teški fizički radnik - dok su oni bili više manje statičke glazbene i ekstravagantne legende. Iskoristili su priliku da meni, kao fizikalcu, daju šmrkat nešto bijelo što nije bilo spid, pa sam iz svojeg dupeta morao izvlačiti energiju za divljanje na koncertu. Na kraju sam pohvalio efekt bijele falš prašine.
Bilo im je smiješno pa su me iza leđa ismijavali. Zapravo je i bilo smiješno, ali u meni je splasnula želja da se borim s njima i za njih. Odlučio sam izvući svoju guzu iz uloge vučne mazge za ekipu značajnih rok umjetnika koji su bez mene kasnije, poslije hita ‘Žene i muškarci’, postali još značajniji. To mi je prošle godine na kavici potvrdio jedan od njih, bubnjar Dušan Vran.
Express: Pišete li pjesme i kad će novi album?
Montiram i dosnimavam minimalistički dokumentarni mjuzikl, žicam na ulici i usput vježbam koreografije. Nastupam vrlo rado na rođendanima za 1000 kuna + putni trošak.
U veljači 2015. godine izašao je DVD bjelačkih duhovnih pjesama ‘Samospjevi’. Pišite mi na drustvo@dpzn. org i poslat ću vam ga pouzećem. Izvrstan je za izbacivanje gostiju.
Najprije preslušajte to, poslat ću vam prijevode, pa onda pitajte urednika može li još jedan intervju sa mnom. Čisto sumnjam. Ionako smo već dovoljno smanjili čitanost. Nemojte mi oprostiti jer je bilo namjerno.
