Gregor von Rezzori je rođen u Černovcima 1914. godine, glavnom gradu provincije Bukovine u Habsburškoj Monarhiji. Da sve u netom objavljenoj knjizi “Lanjski snjegovi” ne polazi od autorova datuma i mjesta rođenja, bilo bi ga suvišno isticati. Bukovina je upravo tih nemirnih godina uoči 1. svjetskog rata, kad se raspala Habsburška Monarhija, potpala pod rumunjsku vlast. Nakon 2. svjetskog rata držali su je Sovjeti, a danas je podijeljena između Rumunjske i Ukrajine. Ovaj grad, njegova pripadnost svakome i nikome, kao i autorov fluidan osjećaj identiteta, njegovo austrijanstvo, no i neosporna pripadnost Istočnoj Europi, sinonim su za Europu s početka 20. stoljeća, kakve više nema, njezinu mješavinu kultura, običaja, nacija i jezika.
Zbog svoje izuzetne literarne vrijednosti, memoar “Lanjski snjegovi” odavno je trebao biti preveden na hrvatski jezik. Uzrok zašto nije vjerojatno treba potražiti u tome što nitko za objavu ove knjige nije mogao dobiti potporu nekog stranog ministarstva kulture, jer je teško uopće odrediti kome autor pripada. Austrijskoj književnosti? Rumunjskoj? Talijanskoj? Autorovi korijeni sežu u Italiju, živio je u Austriji, Njemačkoj i SAD-u, a dočekao je starost i smrt u Italiji, na imanju Santa Maddalena, gdje barunica Beatrice Monti della Corte, njegova žena, još drži rezidenciju za pisce. Sam Rezzori je erudit i poliglot, kroničar stare Europe u punom smislu te riječi, iako se radi o pomalo istrošenoj riječi. Malo je suvremenih knjiga koje se bave osobnom memorijom, a da mogu prići blizu ovoj. Rezzori je talentiran pisac, iznimno posvećen detaljima svakodnevice, no i previranjima na političkom nivou. Kako s “Memoarima jednog antisemita”, tako i s “Lanjskim snjegovima” (obje knjige izdane su u nakladi Gymnasium), Von Rezzori je bogato, minuciozno i uvjerljivo oživio svijet Habsburške Monarhije upravo u vrijeme njezina finalnog pada. U “Lanjskim snjegovima” narativ je organiziran oko pet ključnih osoba iz autorova djetinjstva i mladosti: dadilje Kasandre, majke, oca, sestre i guvernante koju od milja zove Kitica. Uvertira u sve ono što će donijeti Drugi svjetski rat Kako s ‘Memoarima jednog antisemita’, tako i s ‘Lanjskim snjegovima’, Von Rezzori bogato je, minuciozno i uvjerljivo oživio svijet velike Habsburške Monarhije upravo u vrijeme njezina finalnog pada 24 25 Rezzorijevi djedovi i bake, s nešto plemićke krvi, obavljali su činovničke poslove u udaljenim pokrajinama Monarhije, no kad se svijet kakvog su poznavali u 19. stoljeću počeo raspadati, nisu prestali patiti od mitologije o klasnoj veličini, osobito njegovi roditelji. Više nisu imali društveni život, nisu bili dio kulturne elite, kao ni političke, dok im je dom bio svojevrsni bedem koji je njih i njihovu djecu štitio od izvanjskoga svijeta i Rumunja koje su uvijek smatrali nižima od sebe. No i Rumunji su njih stigmatizirali kao nepoželjne i prezrene, dok su ih Austrijanci kod kuće prihvaćali na jedvite jade, gledajući ih kao Istočnoeuropljane. Protuteža cijeloj toj aristokratskoj uštogljenosti žena je kojoj Von Rezzori posvećuje cijelo prvo poglavlje.
Zvali su je Kasandra, iako joj to nije bilo pravo ime, jer joj je neki pop u samostanu dao to ime. Pričala je mješavinom rutenskog, jidiša, rumunjskog, ukrajinskog i turskog, koju je obitelj srčano ismijavala, dok ju je njezino karpatsko podrijetlo činilo neukrotivom, gotovo divljom. Rezzori ispisuje nježan portret prve dadilje, koja ga je vjerojatno i dojila umjesto majke, no i žaljenje što joj se tijekom 2. svjetskog rata posve izgubio trag. Naglašava da je bila iznimno ružna žena patuljasta rasta i da njoj ima “zahvaliti neotesanu prisnost sa svim tjelesnim”. Majka je, suprotno od toga, bila elegantna, no i neurotična, nesretna u braku i opsesivno se brinula za fizičke potrebe svoje djece, dok ih je emocionalno iscrpljivala i ucjenjivala. Otac je pak bio vesele naravi, britak na jeziku, opsjednut lovom koji mu je bio jedina istinska životna zanimacija, no kronično odsutan. Za njega autor kaže: “I on je, kao i majka, bio anakronizam, mada druge vrste: dok je ona bila posve obilježena zastarjelom prošlošću, on je pripadao budućem tipu čovjeka”. Sestra, svega nekoliko godina starija od autora, nije propuštala mlađem bratu dati do znanja da je od njega naprednija i pametnija. Umrla je s 22 godine, u teškim mukama, od zloćudne bolesti. Posljednji portret pripada Rezzorijevoj guvernanti, jednoj od mnogih u nizu, koju obitelj od milja zove Kitica. To je bila stara dama iz Beča, koja je služila već kod njegovih djeda i bake te je došla odgajati i njega i sestru. “Lanjski snjegovi” su sentimentalan, no trezven memoar, iskaz osobne prošlosti, no i portret multietničkog i jezičnog bogatstva regije u kojoj se ogledala slika Europe u malom. Događaji, točnije male ljudske povijesti o kojima Von Rezzori piše, kao i cijela atmosfera između dva rata, promjenjivost političkih strujanja, kao i antisemitizam, uvertira su u ono što će se manifestirati kasnije, u 2. svjetskom ratu. Ovdje prevagu odnosi osobna povijest nad kolektivnom, dok dominantna misao ostaje da je sve važno zarobljeno i zaključano u prošlosti, iako opsjednuti um to ne može pustiti, dok i sam ne iščezne s ovoga svijeta.
