Kultura
591 prikaza

Vremeplov Branislava Glumca u sedamdesete

1/4
Privatni arhiv
Po kultnoj 'Zagrepčanki', romanu Branislava Glumca, priprema se predstava, prva nakon praizvedbe tog djela 1978., a povodom toga autor nas vraća u prošlost

Po kultnoj "Zagrepčanki", subverzivnom romanu pjesnika i pisca Branislava Glumca, u kojem je on brutalno razgolitio ljude i njihovo ponašanje u socijalizmu te opisao život slobodoumne Marijane, priprema se kazališna predstava, prva nakon praizvedbe tog djela 1978. godine u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Možda ta vijest ne bi bila toliko značajna da se ne radi tek o drugoj kazališnoj inscenaciji tog romana i da stariji gledatelji i danas ne spominju tu legendarnu predstavu s Brankom Cvitković i Božidarom Oreškovićem u glavnim ulogama, a u režiji Vjekoslava Vidoševića, koja je igrala punih pet sezona. Ova sadašnja verzija "Zagrepčanke" premijerno će biti izvedena 22. ožujka u režiji mladog redatelja Dražena Krešića i već sad za nju vlada veliko zanimanje.

"Poznavao sam tu primamljivu priču, ali roman mi nije bio na radaru", kaže Krešić te pojašnjava da ga je pročitao ponovno tek nakon što ga je nazvala Lidija Ivanda ponudivši mu da u produkciji njezina Erato teatra režira taj komad. "Kad sam roman ponovno pročitao uvidio sam da je fantastičan, aktualan i suvremen te da ga ne treba mijenjati ili aktualizirati jer dovoljno rezonira s današnjim vremenom. Likovi u romanu, zatim atmosfera grada i epohe, a osobito opis raslojavanja društva te sukobi među slojevima dramski su strašno zanimljivi. Ipak, dali smo novi pogled na dramatizaciju romana pa tako imamo dva para glavnih glumaca: jedan par čine Domagoj Janković i Nikolina Prkačin, a drugi Bernard Tomić i Tea Harčević. Odlučili smo ostati u toj epohi, u sedamdesetima, no u kazališnom smislu tražimo nešto blisko Glumčevu izričaju, toj njegovoj avangardi koju je postigao izbacivanjem interpunkcije, a i sadržajem", kaže Krešić, koji je do sada režirao nekoliko predstava u varaždinskom HNK, od Viripajeva do adaptacije Vladimira Arsenijevića, te komad Une Vizek "Ja od jutra nisam stao" u Mostaru.

 | Author: Privatni arhiv Privatni arhiv

Kad je "Zagrepčanka" objavljena 1974. godine, postala je hit i stekla status kultnog romana koji je obilježio jedno razdoblje. No također je izazvala burne reakcije. "Bio je to roman pobune i provokacije, rušenja konvencija", kaže Glumac, koji je u tom djelu kroz strastvenu ljubavnu vezu između Marijane i Vanje, slobodoumne studentice medicine i radnika, progovorio o socijalnim i kulturnim razlikama u socijalističkoj Hrvatskoj, što se moglo shvatiti kontra službene ideologije. Naime, socijalizam je proklamirao jednakost pa se može reći da se Glumac zapravo suprotstavio službenom političkom establišmentu. Također, kroz priču o životu Marijane progovorio je i o životu generacije iz sedamdesetih te o stasanju crvene buržoazije s Tuškanca koja se obogatila zahvaljujući svojim visokim političkim funkcijama. Uz to, "Zagrepčanka" je bila prvi roman u bivšoj zemlji napisan bez znakova interpunkcije, što je u to doba bio presedan - neobjavljivo i šokantno.

"Marijana stanuje na elitnom Tuškancu gdje hodaju srndači, jer je njezin otac čuveni ginekolog i član Centralnog komiteta SKH, a Vanja je radnik i živi u Dubravi. Tuškanac i Dubrava su bili metafore, simboli dva različita svijeta. I u sedamdesetima je postojala razlika u životima ljudi iz različitih socijalnih slojeva, ali ne onakva kakva postoji danas. U socijalizmu su ipak postojali moral i dostojanstvo, i nije bilo velikih lopova, osim stanovitog Mičkovića, koji je u sprezi s nekim političarima pokrao dobar dio Hrvatske i onda pobjegao u Italiju", kaže Glumac.

Redatelj Dražen Krešić napominje da Glumac kroz univerzalnu ljubavnu priču između Marijane i Vanje progovara i o mnogim društvenim temama, od svakodnevice i sustava vrijednosti pa do društvenog uređenja tog vremena. "Kad smo se stavili u položaj glavnih junaka, vidjeli smo sve osobitosti tog vremena, od svakodnevnih do duhovnih i društvenih, te smo zaključili da nema potrebe mijenjati njegov narativ pisca. Mislim da će današnjim gledateljima biti zanimljivo dobiti uvid u tu drukčiju društvenu situaciju i drukčije vrijeme, kad je sve bilo drukčije nego danas", kaže redatelj.

 | Author: Privatni arhiv Glumica Branka Cvitković, glumac Božidar Orešković, redatelj Vjekoslav Vidošević i Branislav Glumac Privatni arhiv

Glumac kaže da objavljivanje "Zagrepčanke" nije išlo glatko. Napisao ga je u motelskoj sobi u Virovitici za samo mjesec dana i zatim ga predao Otu Šolcu, uredniku u tad najvećoj izdavačkoj kući Mladost. No Šolc je tražio da izbaci rečenicu o "poštenoj jebenoj radničkoj klasi" i tvrdnju da se "tatini sineki služe očevim partijskim knjižicama kad ih milicija uhvati u Fiatima 124". Glumac na to nije htio pristati. Zbog toga je roman ležao dvije godine u njegovoj ladici, sve dok ga pisci Miroslav Krleža i Marijan Matković nisu objavili u časopisu Forum. "Roman je tako dobio književni i politički legitimitet, a Šolc Krležino zaleđe, koji je tad bio prvi do Tita, što ga je oslobodilo od grižnje savjesti i straha da bi ga netko eventualno mogao uhititi", objasnio je Glumac i dodao kako je nakon objavljivanja romana dobivao anonimna pisma od "grupe kulturnih finih Zagrepčanki" koje su ga optužile da kvari "kulturnu mladež". Neka studentica također je zatražila od Mladosti "nesfušano" izdanje u kojem će biti svi znakovi interpunkcije ili da joj vrate novac.

Kad je roman konačno objavljen, postao je bestseller. Doživio je čak 13 izdanja, u uskoro će ga izdavačka kuća Media Bar Nevena Kepeskog tiskati i u džepnom izdanju. Roman je preveden na nekoliko jezika, a mogao je biti i na češki i mađarski, ali Glumac nije pristao na promjene u tekstu. "Česima je zasmetala rečenica u kojoj sam napisao da su Rusi tenkovima silovali Čehe, dakle nije im zasmetao erotski, nego politički element u romanu", kaže Glumac te dodaje kako su i Mađari tražili neke preinake, no ni na njih nije pristao "znajući da će vrijeme pokazati političku istinu".

"I predstava je bila veliki hit. Bila je iznutra nabijena erosom i erotskim rječnikom, ali nije bilo eksplicitnih erotskih scena. Kuriozitet je bio jazz vibrafonist Boško Petrović koji je za predstavu skladao autentičnu skladbu. Tad mi je rekao: 'Branko, Zagrepčanka me je spasila iz mrtvila. Dugo nisam ništa komponirao, a sad sam počeo novi život'. On i Božidar Orešković imali su svaku večer bocu crvenog, slatkog pića, no u toj boci uvijek je bio ili viski ili votka. Dakako, Boško je otpio tri četvrtine, a Božidar ostatak. Za predstavuse uvijek tražila karta više, a mene su stalno zivkali, kao da sam neka estradna pjevačica, i molili me da im nabavim karte", prisjeća se Glumac te dodaje kako se Kosta Spaić, koji je bio revizor predstave, doslovno rasplakao na generalnoj probi. "Rekao je: 'Deca, ubili ste me'. Tijekom pet sezona odigrana je 300 puta, a kako je gostovala diljem Hrvatske, taj broj se popeo na 500 izvedbi. Gostovala je i u Beogradskom dramskom pozorištu, i to u sklopu razmjene dvaju kazališta. "Podršku joj je dao i Vjesnik, objavivši na drugoj stranici kratki komentar Kreše Špeletića, koji je bio pisan malim slovima i bez znakova interpunkcije, kao što je napisan i roman", otkriva autor "Zagrepčanke" te dodaje kako je takav tekst bio za Vjesnik mala senzacija.

 | Author: Privatni arhiv Branislav Glumac, Alojz Majetić i Zvonimir Majdak Privatni arhiv

Po "Zagrepčanki" nikad nije u Hrvatskoj snimljen film. Glumac kaže kako se to nije dogodilo prije svega zbog "jala hrvatskih sineasta". Naime, prije 20-ak godina direktor Jadran filma Sulejman Kapić otkupio je uz vrlo pristojan honorar Glumčev scenarij "Zagrepčanke". On je htio da film režira njegov prijatelj, TV redatelj Joakim Marušić. No tad su se pobunili filmski režiseri, kaže Glumac, koji su tad bili u Savjetu Jadran filma, zaključivši da ne može televizijski redatelj raditi cjelovečernji igrani film. "Onda sam se zainatio i više nikome nisam htio dati taj scenarij", kaže Glumac. Tijekom Tuđmanove vlasti, kaže, "Zagrepčanku" je htio snimiti Nenad Puhovski, no nije došlo do realizacije. Govorilo se: Ma kakva 'Zagrepčanka!'. No zato je mladi crnogorski redatelj Slobodan Vukčević u "Zagrepčanki" prepoznao svevremensku balkansku priču, prebacio priču u Crnu Goru te prije petnaestak godina u Podgorici snimio film koji je bio prikazan i na festivalu u Motovunu.

Na pitanje kako se živjelo u doba kad je nastala "Zagrepčanka", Glumac odgovara da je život mladih ljudi bio napunjen adrenalinom, barutom i velikom znatiželjom o svemu što se događalo, od kazališta do nogometa. "Nije bilo prokletih mobitela niti interneta, sastajali smo se u Mocci na Trgu i jedrili punim plućima. To je bilo jedno bogato siromaštvo, bogato duhom i radoznalošću. Sport nije bio u ono vrijeme trgovina. Bilo je puno slikarskih ateljea i kavana u koje smo zalazili, kao što su Klub kulturnih radnika i Klub filmskih radnika, koji su ugašeni ili životare. Išli smo i na kartanje u Klub hrvatskih književnika, gdje su u dvije prostorije stolovi bili raspoređeni za kartanje. Kartali su Ivan Šibl, Zvonimir Golob, Ivan Dončević, Josip Depolo, Antun Augustinčić i drugi, a naravno i ja. Volio sam kocku i poker. Jedni su igrali remi ili preferans, a drugi koji su imali više novca, kao Augustinčić, poker. Nismo kartali za čast, nego za novac. A onda smo u pola dva, dva ujutro išli na čuveni grah u Gradski podrum", kaže Glumac.

Autor "Zagrepčanke" dodaje kako je to bilo vrijeme cvatnje teatra, slikarstva, riječi, paleta i naravno estrade. "Za to vrijeme vežu me neponovljive uspomene na čudesnu slobodu pisanja. Bili smo začetnici slobode u erotskim temama, što je prije 40 ili 50 godina moglo biti skaradno i destabilizirajuće", kaže te ističe da pisci i postoje zato da otvaraju vrata i ruše neke barijere te grade novo, čak i po cijenu zatvora. S nostalgijom se prisjeća da je kultura u to doba jako puno značila. Kaže kako je s Vaništom, Murtićem i Piceljem počela era apstraktnog slikarstva, a mladi slikari dobivali su ateljee u Medulićevoj. Prevodili su se najznačajniji pisci, od Camusa i Sartrea do Turgenjeva, Tolstoja i Dostojevskog, a u kazalištima su postavljane bjelosvjetske predstave, kao što su tekstovi Tennesseeja Williamsa, Eugena O'Neala, Kafke i Brechta.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

"U Zagreb su dolazili veliki umjetnici, primjerice, Sartru je domaćin bio Krleža. Kad su se našli u kavani u Esplanadi s većim društvom u kojemu su bili Petar Šegedin, Marijan Matković, Saša Vereš i drugi, Krleža je upitao Sartra zna li kad je rođen Baudelaire. Međutim, Sartre se oglušio i nastavio razgovarati o drugim temama. Krleža je ponovio pitanje, a Sartre se malo unervozio, ali je opet prešutio odgovor. No Krleža je bio uporan i treći put postavio isto pitanje, a onda je Satre rekao: 'Ma pustite me sad s tim kad je rođen Baudelaire!'. A onda mu je Krleža rekao da mi mali narodi moramo znati kad je rođen Baudelaire, a vi veliki ne morate. Još mu je rekao da to pokazuje kolonijalni odnos velikog naroda prema malom. 'Mi moramo znati sve, a vi ne morate znati ni to što je u vašoj literaturi', rekao mu je Krleža", ispričao je Glumac.

Kakav je odnos bio između politike i kulture? Glumac odgovara da je kultura cvjetala zato što se od umjetnika nisu tražili nikakvi politički ustupci. "Ovo što se danas zna govoriti o tom vremenu obična je fama. Doduše, bilo je malo škrguta, ali postojao je prešutni dogovor između politike, počevši od Rankovića pa na niže, i kulturnih ljudi, među kojima su bila tri najvažnija stupa hrvatske pa i jugoslavenske kulture - Krste Hegedušića, Antuna Augustinčića, koji je portretirao Tita u ratu, te Vanje Raduša, o međusobnom poštovanju. Oni su bili i profesori na Akademiji likovnih umjetnosti i pomno su pazili da svi umjetnici imaju potpunu slobodu. Čitava generacija pjesnika krugovaša bila je napajana na anglosaksonskoj literaturi i poeziji. Imali su senzibilitet tog zapadnog svijeta i mogli su kroz literaturu provući sve što smo htjeli. Nikome nije uzmanjkala ni vlas s glave! Ali kad bi se dirnulo u politiku, to je onda bio osinjak. Tako su stradali Vlado Gotovac i Zlatko Tomičić. Danas je vrijeme puno opakije jer su na sve strane zli dusi i rojevi osa", kaže Glumac.

Iako se Glumac kretao u slobodoumnijim umjetničkim krugovima, ipak su do njega dopirale priče o UDBI i prisluškivanjima građana. "U to vrijeme bilo je popularno Društvo književnika Hrvatske, ali tamo nisu zalazili samo pisci, glazbenici i slikari, nego i generali. Recimo, redovito su dolazili Ivan Šibl, zatim tadašnji direktor Vjesnika Đuro Kladarin te Božo Novak, sve bivši partizani i komunisti. Dolazili su i nogometaši, primjerice, golmani Zlatko Škorić i Vlado Majerović. Dakle, dolazilo je fino društvo, to je bio promiskuitet raznih slojeva. Šibl je bio moj Virovitičanin i ponekad smo se vozili kući njegovim službenim Mercedesom, a on bi me tad pitao kako sam se dosjetio da napišem priču bez točke i zareza. Kad ćete danas vidjeti nekog političara u Društvu hrvatskih književnika ili na nekoj kazališnoj predstavi? Nema šanse! Jedino će vam naši političari na čelu s Milanovićem i Plenkovićem citirati nekog estradnog pjevača, a predsjednik će se ponekad sjetiti da postoji i Krleža pa će ga citirati da pokaže kako je načitaniji od drugih", kaže Glumac.

Kakvi su bili honorari? "Bilo je sjajno družiti se s mojim suputnicima Majdakom i Majetićem, i iz tog vremena ostale su nam unikatne uspomene. Rado se sjećam Marijana Matkovića, najvećeg džentlmena hrvatske književnosti, koji je nas trojicu nazvao MGM, prema čuvenoj filmskoj korporaciji. Nosili smo u časopis Forum prve rukopise, a on nas je držao kao tri dragocjene kapi na dlanu. Objavljivao nam je tekstove i davao nam lijepe honorare, ali pod uvjetom da nigdje ne objavljujemo osim u tom časopisu. Tad su mi izvedene četiri TV drame, a od honorara sam kupio sportski auto Fiat 850 sport coupe koji je u to vrijeme bio senzacija. Od tri, četiri pjesme objavljene u časopisu mogli ste živjeti punih mjesec dana! Naime, pjesme su se plaćale po stihu pa smo mi onda rastavljali stihove na jednu ili dvije riječi i od 50 stihova dobili sto i tako zaradili odličan honorar. Danas smo objavili, a sutra bismo na blagajni Vjesnika podigli lovu. Sjajno vrijeme", kaže Glumac te zaključuje kako mu mirise tih dana, tog njihova siromaštva, herojstva i bezobrazluka, a često i nesamokritičnosti, nitko ne može vratiti niti oduzeti.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.