Vrijeme je da i naši kazališni festivali nauče nešto od Avignonskog festivala?

Prije nekoliko dana objavljen je program jednog od najstarijih i svakako najprestižnijih europskih festivala, onoga u Avignonu, koji je još 1947. godine utemeljio slavni francuski glumac i kazališni redatelj Jean Vilar. Tad je izrekao rečenicu koja je postala motom Festivala i koju su poštovali svi njegovi sljedbenici: "Moramo omogućiti kazalištu i kolektivnoj umjetnosti nešto drugo osim zatvorenih prostora - pomiriti arhitekturu i dramsku poeziju". I tako već 77 godina grad koji je do tada bio poznat ponajviše po jednom od najvećih i najvažnijih spomenika srednjovjekovne gotičke arhitekture u Europi, impresivnoj Papinskoj palači sagrađenoj u 14. stoljeću, postaje u srpnju grad-kazalište, pretvarajući svoju arhitektonsku baštinu u veličanstvene i iznenađujuća pozornice, ugošćujući desetke tisuća ljubitelja kazališta svih generacija. "Festival uspijeva spojiti popularnu publiku i vrhunsko međunarodno stvaralaštvo. Avignon je također stanje uma: grad je forum na otvorenom gdje se posjetitelji festivala sastaju i raspravljaju o predstavama dijeleći svoja iskustva kao gledatelji. Tijekom mjesec dana svatko ima pristup živoj i suvremenoj izvedbenoj umjetnosti", zapisano je u programu Festivala. A ono što je doista fascinantno je da cijeli grad tijekom jednog mjeseca postaje teatrom i 11 mjeseci nakon Festivala živi upravo od teatra. I to tako funkcionira desetljećima, bez obzira na to što su se vremenom mijenjale lokalne i nacionalne politike, što se mijenjalo francusko i europsko kazališta i što je svijet poprimao druge izglede. Festival je upravo nastojao kroz to vrijeme biti njegovim aktivnim svjedokom, zato je i opstao.