Prije nekoliko dana objavljen je program jednog od najstarijih i svakako najprestižnijih europskih festivala, onoga u Avignonu, koji je još 1947. godine utemeljio slavni francuski glumac i kazališni redatelj Jean Vilar. Tad je izrekao rečenicu koja je postala motom Festivala i koju su poštovali svi njegovi sljedbenici: "Moramo omogućiti kazalištu i kolektivnoj umjetnosti nešto drugo osim zatvorenih prostora - pomiriti arhitekturu i dramsku poeziju". I tako već 77 godina grad koji je do tada bio poznat ponajviše po jednom od najvećih i najvažnijih spomenika srednjovjekovne gotičke arhitekture u Europi, impresivnoj Papinskoj palači sagrađenoj u 14. stoljeću, postaje u srpnju grad-kazalište, pretvarajući svoju arhitektonsku baštinu u veličanstvene i iznenađujuća pozornice, ugošćujući desetke tisuća ljubitelja kazališta svih generacija. "Festival uspijeva spojiti popularnu publiku i vrhunsko međunarodno stvaralaštvo. Avignon je također stanje uma: grad je forum na otvorenom gdje se posjetitelji festivala sastaju i raspravljaju o predstavama dijeleći svoja iskustva kao gledatelji. Tijekom mjesec dana svatko ima pristup živoj i suvremenoj izvedbenoj umjetnosti", zapisano je u programu Festivala. A ono što je doista fascinantno je da cijeli grad tijekom jednog mjeseca postaje teatrom i 11 mjeseci nakon Festivala živi upravo od teatra. I to tako funkcionira desetljećima, bez obzira na to što su se vremenom mijenjale lokalne i nacionalne politike, što se mijenjalo francusko i europsko kazališta i što je svijet poprimao druge izglede. Festival je upravo nastojao kroz to vrijeme biti njegovim aktivnim svjedokom, zato je i opstao.
Festival d'Avignon od ove godine vodi slavni portugalski redatelj Tiago Rodrigues. "Ravnatelje festivala imenuje upravni odbor, a moraju ih formalno odobriti gradonačelnik Avignona i francuski ministar kulture. Od Jeana Vilara, umjetnički je ravnatelj potpuno slobodan sastavljati svoj program. Ta je neovisnost o bilo kakvom uplitanju uvijek bila zajamčena, bez obzira na politički kontekst", bilježi se u statutu Festivala. Portugalski glumac, redatelj, dramatičar i producent Tiago Rodrigues donedavno je bio ravnatelj Nacionalnog kazališta Dona Maria II u Lisabonu. Za sebe kaže da "otkako je prije 20 godina započeo karijeru kao glumac, uvijek gleda na kazalište kao na susretište: mjesto gdje se ljudi sastaju, kao u kafiću, kako bi suočili svoje misli i podijelili svoje vrijeme". U kontekstu europskog kazališta prepoznat je po sposobnosti da pomiče granice koje dijele kazalište od stvarnosti, izokrećući našu percepciju kroz propitivanje različitih društvenih i povijesnih fenomena. Tijekom svoje karijere Tiago Rodrigues postao je graditelj mostova između gradova i zemalja, istovremeno domaćin i zagovornik živog kazališta.
"Postoji nešto u vezi s portugalskim piscem i redateljem Tiagom Rodriguesom što već na prvi pogled izaziva osjećaje privlačnosti. Čudna je stvar to osjećati prema umjetniku na njegovoj poziciji: kao novi direktor Festivala u Avignonu, jednog od najvećih događaja u europskom izvedbenom kalendaru, on je odjednom vrlo moćan čovjek u francuskom kazalištu - a to podrazumijeva i novu razinu kritičkog pogleda na njegovo djelo", zapisala je Laura Cappelle u the New York Timesu prošle jeseni, kad su u Parizu izvedene čak tri Rodriguesove predstave. Publika Festivala svjetskog kazališta pamti Rodriguesove izvedbe "Sopro" i "By Heart", koje su prikazane u veljači 2020. godine, neposredno pred pandemijsko zatvaranje. Oduševljenje publike izazvala je predstava "By Heart", koju je, u čitaonici Hrvatskog državnog arhiva, sam izveo Tiago Rodrigues, a koja je govorila o važnosti pamćenja i sjećanja pohranjenog u riječima. I dok je Rodrigues pričao priču o svojoj 94-godišnjoj baki koja gubi vid te je zamolila unuka da joj izabere knjigu koju će naučiti napamet kako bi je mogla "čitati" nakon što oslijepi, na sceni su "izabrani gledatelji" napamet učili jedan Shakespeareov sonet.
Hoće li takvo smiono istraživanje kazališnih formi, točnije mogućnosti da nas kazalište zavede nečim što u kazalištu nismo očekivali biti i misao vodilja pri programiranju jednog od najvažnijih svjetskih kazališnih Festivala? Sudeći po najavljenom programu, Avignonski festival već od ove godine promijenit će svoj izgled. Dugih devet godina Festival je vodio također redatelj, pisac i glumac Olivier Py, u čijem je fokusu bilo francusko kazalište, ali i poprilično tradicionalno shvaćanje suvremenog teatra. Koliko god bio izložen kritikama, Py se sve to vrijeme predano trudio opravdati svoju misiju. "Festival nije bio trenutak u mom životu, bio je to moj život. Biti oslobođen svog života prava je milost i ne bih ga se potpuno oslobodio bez povjerenja koje sam ti dao." Tim se riječima Olivier Py obratio u pismu svom nasljedniku Tiagu Rodriguesu i pritom ga upozorio na trenutke usamljenosti kroz koje će neizbježno proći. "Proživjet ćeš teška vremena, a ja ću biti jedan od rijetkih koji će to znati, dok će gomila ljubomornih i dosadnih ljudi koji vjeruju da si na Olimpu dopustiti sebi da govore sve i svašta te svoju ogorčenost pretvore u rasprave. Bit ćeš sasvim sam", naglasio je Py. Prije nekoliko mjeseci Olivier Py imenovan je umjetničkim ravnateljem pariškog teatra Châtelet.
U najavi ovogodišnjeg festivalskog programa očito je kako se Rodrigues odlučio i za neke kazališne umjetnike koje Avignon još nije upoznao. Na samom otvaranju u dvorištu Papinske palače svoju kreaciju predstavit će Julie Deliquet, 42-godišnja redateljica i ravnateljica Centre dramatique national de Saint-Denis. Odlučila se za scensku adaptaciju filma "Welfare" iz 1973. godine, remek-djela redatelja Fredericka Wisemana. "Jedinstven dan u životu beskućnika, apatrida, radnika, samohranih majki i drugih siromašnih ljudi koji se prijavljuju u improvizirani centar za socijalnu skrb bit će postavljen u Cour d'Honneuru. Tijekom trajanja predstave Palais des papes postat će mjesto gostoprimstva koje se bori da poprimi ljudsko lice. To je teritorij koji pripada likovima u adaptaciji slavnog filma, redateljice Julie Deliquet, čije kazalište bez prestanka pokušava uhvatiti život u njegovim tragikomičnim izgledima. Predstava je to o 15 junaka prepoznatljive svakodnevice čije se priče isprepliću kako bi se jasno reljefno prikazala disfunkcionalnost našeg društva. Likovi su to koji nas pozivaju da ih slijedimo i zakoračimo kroz četvrti zid onako kako se mora proći kroz fantaziju da bi se ponovno pronašla stvarnost", najava je projekta kojim će se otvoriti 77. sezona Avignonskog festivala.
Već i sam izbor prve predstave, prije koje će fanfare u najprestižnijem i najmoćnijem avignonskom otvorenom kazališnom prostoru označiti početak Festivala, označava i početak njegove nove ere. U Avignonu će se ove godine predstaviti umjetnici poput Tima Croucha, Tima Etchellsa (umjetničkog ravnatelja slavne britanske skupine Forced Entertaiment), Sussane Kennedy, Alexandera Zelinga, Marte Gornicke, američke kazališne skupine Elevator Repair Service..., koji su rijetko ili nisu nikad svoje predstave izvodili na Festivalu.
Jedan od zanimljivijih projekata svakako je onaj pod nazivom "Podijeljeni krajolik (Shared Landscapes) - sedam djela između polja i šuma", koji potpisuju umjetnici Chiara Bersani i Marco D'Agostin, El Conde de Torrefiel, Sofia Dias i Vítor Roriz, Begüm Erciyas i Daniel Kötter, Stefan Kaegi, Ari Benjamin Meyers te Émilie Rousset, a koproduciraju čak devet europskih zemalja. "Od kasnog poslijepodneva do zalaska sunca dođite provesti dan u prirodi izvan gradova i sela kako biste istražili ravnice i šume regije te otkrili sedam umjetničkih projekata koji predstavljaju različite varijacije u krajoliku. Švicarski redatelj Stefan Kaegi iz njemačkog kolektiva Rimini Protokoll i umjetnička kustosica Caroline Barneaud pozvali su devet europskih umjetnika da s gledateljima podijele svoju viziju krajolika. Glazbene skulpture, zvučne kreacije, koreografske audio ture, subverzivni piknici i filozofske predstave stvaraju intenzivno kolektivno i participativno osjetilno iskustvo, izmišljajući nove putove unutar zadanih elemenata kako bi se ušlo u krajolik, izgubilo se u njemu i ponovno pronašlo. Umjetnici će stvarati krajolike bez ograničenja, probuditi vaša osjetila, uzeti mjeru vremena i prostora, mapirati što se može, a što ne percipirati in situ. Promatrat će odnos čovjeka i okoline te pokušati, tijekom trajanja ovog kolektivnog trenutka, na drugačiji način povezati prirodu i kulturu kako bi nestali u polifoniji živog svijeta", zapisano je u pozivu za gledatelje. No ono što se čini još zanimljivijim u ovom međunarodnom projektu je da "umjetnici, kulturne institucije i znanstvenici razvijaju promišljanje o pojmovima umjetnosti, krajolika i teritorija te crtaju vidljivu i nevidljivu kartu različitih europskih mjesta koja posjećuju, otkrivajući prostore koje dijele kroz prizmu umjetnosti i znanosti. Drugačiji način zajedničkog gledanja i ponovnog osmišljavanja Europe".
Nije li vrijeme da i naši kazališni festivali, oni morski i oni kontinentalni, nauče nešto od redizajniranog Avignonskog festivala i krenu u smionija istraživanja odnosa između teatra i svijeta u kojemu živimo uračunavajući sve postojeće katastrofe i najave onih budućih. Jer teatar, a time i festival, nije zatvoreni prostor povijesnog pamćenja, nego prije svega mjesto gdje se ocrtava sadašnjost i priziva budućnost kroz vizionarsku hrabrost onih koji još vjeruju da je sliku svijeta, ili barem njezine obrise, moguće promijeniti i pomoću teatra.
