Vrijeme velikih opernih diva prošlo je prije trideset godina

Giorgio Surian, nacionalni operni prvak, nedavno je prvi put u životu sjeo u uredsku fotelju. Formalno, jer je nedavno imenovan novim ravnateljem zagrebačke Opere HNK zamijenivši na tome mjestu dojučerašnjeg maestra Marcella Motadellija. Doslovno, jer za uredskim stolom mora dobro uroniti u problematiku repertoara na završetku sezone i prionuti planiranju nove uz mnoga ograničenja. Ovo je Surianov prvi upravljački posao u životu i nešto posve novo u njegovoj raskošnoj međunarodnoj karijeri. A operna karijera ovog Riječanina počela je njegovim debijem 1977. u operi “Zrinjski” u riječkom HNK. Mladi bas-bariton, tad 24-godišnjak, nakon vrlo uspješne prve uloge Sulejmana u “Zrinjskom” odlazi na natjecanje verdijanskih glasova 1978. u Bussetu, a potom i na audiciju u milanskom Teatru alla Scala, u kojem tri godine studira, ali i nastupa. Gdje sve Surian nije nastupao tijekom studija: od komornih opera do koncerata različitih sastava, radio je mnogo i s puno strasti, zbog čega je 1980. debitirao u Scali s Beethovenovim oratorijem “Krist na Maslinskoj gori”. Od tada počinje njegova, spomenuli smo, raskošna međunarodna karijera tijekom koje je ostvario više od 160 (!) basovskih i bas-baritonskih uloga na gotovo svim relevantnim svjetskim opernim adresama, gdje ga je pratila reputacija izuzetnog, “nevjerojatnog”, raspona glasa. I to doista treba znati prije nego što se upoznamo s motivacijom i idejom upravljačkog posla ovog opernog umjetnika koji je došao u zagrebačku Operu, gdje su se problemi nagomilali do te mjere da je njegov dolazak doslovno dočekan kao spasonosan. I to srdačno, unisono. Takav nam je barem prvi dojam dok ulazimo u prostore zagrebačke nacionalne kuće, tu se uvijek u zraku točno osjeti kakva je konstelacija trenutka i kakav spleen vlada. Svaki je trenutak u teatru varljiv, naravno, zbog čega novog ravnatelja svečano pitamo kako se, onako ljudski, osjeća u ovoj situaciji.

“Aaa dobro”, zagrmi bas-baritonski, scenski odgovor uz veliki osmijeh. I onda u nižoj lagi: “Kako se osjećam... Znate što, ovo mi se dogodilo posve slučajno. Ne samo da nisam planirao, nego me baš iznenadilo. Jer sam se posve povukao u svoju kuću u Istri. Tamo kroz tunel pa lijevo dolje dvadesetak kilometara prema Labinu. Posve sam htio završiti s tim poglavljem svog života koji se tiče opere”, objašnjava Surian. Znači, počeo je miran život u penziji. “Pa toliko sam svega radio da više nemam potrebu ni za pjevanjem ni za velikim nastupima. Osim toga, ovdje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji već neko vrijeme radim sa studentima i to jako volim. Ali sam ove godine baš mislio da se povučem i iz toga”, mirno govori naš sugovornik kojemu je u istarskoj kući zazvonio telefon, nedavno, i dobio je intrigantnu ponudu.
“Je, zvala me gospođa intendantica Vrgoč i predložila mi da se poduhvatim ovoga posla. S druge strane shvatio sam da su iz Ministarstva kulture bili jako zadovoljni mojim pristankom. Nikad nisam radio uredski posao, uvijek sam bio slobodnjak. Ali imam puno iskustva oko pjevačkog posla, da tako velim...”, pripovijeda novi ravnatelj, veteran svog posla, poslovično opušten u komunikaciji, odmjeren i vrlo srdačan. A trema? Ovo nije milanska Scala ni Metropolitan, nego ured s gomilom papira na stolu... “Čujte, možda nije baš trema, ali veliki oprez je tu. Vrlo je odgovorna ova zadaća. Staneš tu pred najstariju zgradu opere u Hrvatskoj, jednu od najljepših iz opusa austrougarskih arhitekata na našem tlu. Biti dio toga je već veliko priznanje, ali i obaveza. Nije jednostavno preuzeti ovaj pogon. Ali odlučio sam se na to, jer ovdje ima zbilja puno problema koje treba početi rješavati”, objašnjava naš sugovornik.

I da, problemi Opere unutar nacionalne kuće su vidljivi i javno glasni, tiču se nesuglasica unutar radnog kolektiva i uprave, a pandemija ih je eskalirala u nemogućnost normalnog rada. Ti su fakti dovoljna polazišna točka za “Surianov reset” situacije: kako vidi probleme? “Prvo, problem je među ljudima, u kolektivu Opere. Stvorilo se ne samo nezadovoljstvo, nego situacija koja umjetničkoj duši, čovjeku, ne godi. Ljudi su frustrirani. Ova nas je pandemija jako pogodila, to je prva velika prepreka koja je naglo zakočila čitav pogon. Čovjek koji ne radi je nezadovoljan, nemoćan: već je to problem po sebi. Uz to, shvaćam nakon razgovora s ljudima ovdje, riječ je o ansamblu kojemu nužno trebaju mlađi profesionalci. Treba pomladiti ansambl Opere jer organizam inače polako, ali sigurno odumire“, kaže Surian. I to je možda prva “opća činjenica” koju je lako odmah vidjeti, ali nije lako ostvariti. “Naravno, ali treba polako početi proces obnavljanja ansambla. Ljudima je to toga jako stalo”, kaže ravnatelj. Misli li na soliste, zbor, orkestar? “Mislim naručito na soliste, a onda i na zbor. S orkestrom još nisam obavio detaljne razgovore, danas imamo sastanak. Ali čujte, najprije me svi trebaju prihvatiti. To je najvažnije, bez toga ništa ne možemo. Solisti su me prihvatili, zbor jednako tako, nadam se da će isto tako biti i s orkestrom. Nisam instrumentalist pa mi je malo teže razumjeti poteškoće orkestralnog aparata, ali ću se svakako potruditi, a rješavat ćemo sve zajedno, u suradnji s dirigentom Aleksandrom Kalajdžićem”, kaže ravnatelj. Sinergija u teatru je prva i jedina riječ za uspjeh, to je jasno. U našem se narodu desetljećima provlači omalovažavajuća figura “glup k’o muzičar”. E pa, jako je zastarjela ta šala. Muzičari su vrlo osjetljivi profesionalci koji na svaki način prenose distorziju u prostoru i vremenu. I to je tako, ako uzmemo emotivni pristup? “Oh, ali emocije su muzika! Želim najprije ljudima čitave Opere dati podršku da vrate osjećaj zadovoljstva u vlastitom poslu. Želim im dati do znanja da ih se razumije i da im dam profesionalnu, emotivnu, ljudsku podršku u zajedničkom radu”, kaže Surian. Misli li onda da su članovi Opere izgubili dignitet vlastite profesije uslijed različitih nagomilanih problema?
“Mislim da jesu. I taj dignitet profesije bih volio vratiti, kroz zajednički rad. Znate, kad je posrijedi premijera nekog naslova, ne nastupaju svi solisti, naravno. A podršku u radu treba dati svima, bez izuzetka: onima koji su zbog nove produkcije pod svjetlima reflektora, ali i onima koji to nisu. Jer svi žele raditi. Prvo što sam primijetio ovdje je golema želja za normalnim, uobičajenim radom. Ova nas je pandemija jako unazadila. Kao kod svakog profesionalnog posla: ako ne treniraš svaki dan, nema od tebe ništa. Pa ako nema razloga za pjevanje, ako se naprosto ne smije pjevati, ako nema stalnog angažmana oko vježbe, padaju kvaliteta i moral, sve se ruši. Zato treba najprije vratiti ozbiljan svakodnevni rad u svakom smislu. A situacija je kompleksna i problemi su jednako takvi: treba im pristupiti pažljivo, ali istovremeno u svim aspektima”, objašnjava naš sugovornik. 

Možda su zbog složenosti problema jednostavna rješenja najbolja? Barem u onom bazičnom, energetskom smislu? “Upravo tako razmišljam. Nisam ovdje stigao jer mi nešto treba. U penziji sam i u životu mi nije potrebno da bilo što više radim. Nemam se potrebu nekome dokazivati. Pokušat ću pomoći i učinit ću sve što je u mojoj moći da u tome uspijem. Mogu li popraviti, tu sam. Ako pak ne mogu: što možemo”, vedro će bas bariton. Aspekti situacije imaju bazu, to je repertoar. O njemu svatko i u idealnim uvjetima ima mišljenje, a sad... “Kao prvo, repertoar koji sam zatekao bio je stvar kompromisa, to je jasno. Znam, svatko se trudi napraviti najbolje u okolnostima koje su nam poznate. Ali dojam je da su izabrana neka redateljska rješenja koja nisu baš primamljiva, a dogodilo se očito da je koji put angažiran dirigent koji nije bio adekvatan situaciji. I sigurno je da najprije treba raditi da se kvaliteta repertoara popravi. I to u produkcijskom smislu, najprije. Općenito mislim da naglasak treba dati produkcijskoj razini. Bio sam 35 godina svugdje po svijetu, to je nešto što zbilja znam iz iskustva. Vidio sam i lijepih i ružnih stvari u produkcijskom smislu. Radio sam s vrlo kvalitetnim profesionalcima, ali i s lošima. Hoću reći, jasno mi je što želim, a što ne u produkciji opere. I jasno mi je što želi publika. Zagrebačka publika, ma sva domaća operna publika, voli tradicionalnu operu. Što ne znači da repertoar mora biti ‘željezan’ i konzervativan, nego više govori o tradiciji opere kao žanra”, kaže. Preciznije? “Riječ je o tome da opera u produkcijskom smislu izgleda tradicionalno, slijedeći opernu tradiciju na mudar način. Tradicionalist sam, cijenim kad se produkcija radi promišljeno, mudro, s idejom da je svaki gledatelj može odmah pročitati i razumjeti. Ne volim naglašene autorske interpretacije u produkcijskom smislu, koje mogu frustrirati publiku. Ali da ne bude zabune, radio sam u životu mnogo različitih opernih produkcija: moderne klasike, tradicionalne opere i suvremenih produkcijskih rješenja koja su, po mom iskustvu, bila time uspješnija što su dramaturška, scenografska i ostala rješenja koje obuhvaća produkcija opere bila jednostavnija, odnosno funkcionalnija. Kad je sve čitko i scenski inteligentno, nije važno je li opera suvremena ili starije tradicije“, objašnjava Surian. Svjestan, naravno, ravnoteže naslova tradicije i suvremenih naslova. “Ali tu je ona stvar na koju mi operni profesionalci izvođači ne možemo računati. Tehnika. Najprije moram pažljivo i precizno analizirati situaciju sa stanjem i mogućnostima tehnike u ovoj kući i to će biti mjera raskoši, odnosno skromnosti naših produkcija. A kažem, jedno prekrasno naslikano platno koje sugerira prostornost i detalje scenografije u jednoj ‘Tosci’ može nadomjestiti sve. Inteligencija scenografskog rješenja je taj ključ, a ne mora biti neka jako skupa makinacija koju smo imali, primjerice, u trećem činu ‘Figarova pira’ u Scali, kad su 45 minuta montirali scenu za samo jedan čin. Opera je skup sport, mi taj budžet nemamo, a nije ni poanta da ga na takve intervencije trošimo”, mirno će Surian. Nema sumnje da savršeno poznaje preferencije domaće publike, zbog čega je uvjeren da se, primjerice, operna literatura 20. stoljeća “treba repertoarno pripremiti”. 

“Ne možete napraviti ‘Lulu’ Albana Berga, izvesti je jednom ili dvaput i onda reći: ‘E jesmo, imamo 20. stoljeće!”. Ne, publiku treba voditi prema tom opernom izrazu. Stvar repertoarne pedagogije podrazumijeva ekvilibrij želja i mogućnosti. S druge strane, nećete stalno imati ‘La Boheme’ ili ‘Travijatu’, napravite recimo Straussovu ‘Salome’ ii ‘Capriccio’, a to su klasici 20. stoljeća za odgovoran program”, razmišlja naš sugovornik kojemu su, naravno, ”plan i želja” imati jedan domaći operni naslov godišnje, a da to ne bude ‘Ero s onoga svijeta’ ili ‘Zrinjski’. Na tome smo mu kao publika preliminarno zahvalni, kažemo, a naš sugovornik pokazuje knjigu Nenada Turkalja “125 opera”, koja mu je na radnom stolu. “Pa toliko je zanemarenih domaćih opera. Treba jedino uskladiti želje i mogućnosti”, ponavlja novi ravnatelj na kojemu je, najprije, da sretno dovrši ovu sezonu. I najavi sljedeću koju namjerava otvoriti Verdijevom “Travijatom”. “Bit će to elegantno i jednostavno rješenje početka nove sezone u operi u kojoj nastupa čitav ansambl”, kaže ravnatelj dodajući kako je prvi novi naslov u sezoni Puccinijeva “La rondine”.

“Puccini je svoju ‘Lastavicu’ napisao kao operetu i u autorovo vrijeme nije imala uspjeha, iako je Pucciniju baš ona bila najdraža iz čitavog opusa. Pa ako je Pucciniju bila najdraža, a nije imala sreće na početku scenskog života, nama će donijeti sreću”, grleno će Surianov bas-bariton. “Osim Puccinija, u novoj ćemo sezoni ponoviti operu ‘Jevgenij Onjegin’ Čajkovskog, jer je to velika želja naših pjevača, ali i intendantice. Izvest ćemo je u novom redateljskom ruhu, malo ćemo je ‘adaptirati’. Za Pucinijevu ‘La rondine’ već sam angažirao redatelja s kojim sam puno radio po svijetu. To je Hugo de Ana, Argentinac, izvrstan tip opernog profesionalca koji radi sve sam: scenu, kostime, režiju i sve njegove produkcije su grandiozne. 

U opernom je svijetu jako cijenjen, baš mi je stalo da dođe pa da uspostavimo i dugoročniju suradnju”, kaže ravnatelj u čijem je programu sljedeće sezone i dječja opera “Mali dimnjačar” Brittena, koja će se igrati u foajeu kazališta. “Treba početi skupljati omladinu oko opere”, kaže Surian čija konceptualna ideja sezone podrazumijeva i tematske gala večeri u kojima bi se koncertno predstavljala određena operna tradicija ili veliki literarni klasik poput Shakespearea. “Mladi muzikolozi bi na takvim gala koncertima postavljali uvodne izložbe koje tematiziraju operne epohe, stilove i tradicije, čime bismo imali kompletniji doživljaj, a sigurno i obrazovali mlađu publiku”, kaže profesor Surian koji svoje studente sa zagrebačke Muzičke akademije namjerava uskoro angažirati na ljetnim opernim večerima ispred zgrade HNK u lipnju. “Napravit ćemo tri kratke opere i jednu ‘večer operete’ ispred HNK, praktički na ulici, u gradskoj buci. Tri kratke režije: ‘Figarov pir’, ‘Seviljski brijač’ i ‘Ljubavni napitak’, skraćene koncertne verzije u kojima će nastupati studenti Akademije jer vjerujem da im to javno iskustvo može najbolje poslužiti, a publika može samo profitirati. A u pitanju je odgoj mladih umjetnika, pravi početak u javnosti plus šansa da se i tako pomlađuje ansambl. Također, sljedeće sezone ćemo angažirati četiri mlada stipendista koji će biti zaduženi za manje ili zamjenske role”, objašnjava operni prvak koji je uvijek vrlo uporno držao do usavršavanja vlastite pjevačke tehnike. “Usavršavao sam se s mnogim pjevačkim pedagozima čitav život. Evo, zadnji put sam radio sa svojim posljednjim profesorom kad mi je bilo 55 godina”, smije se Surian, talijanski đak. Čitav život u ležernosti talijanske operne tradicije, veliki dio formativnog života u talijanskoj Scali... Razlika s domaćom akademskom muzičkom tradicijom - da ne spominjemo praksu - bogme je upadljiva. Kako se onda snalazi u ulozi pedagoga? Dok spominjemo taj stereotipni, ali postojeći “kleš” u stilu muzičkog života ovdje i negdje drugdje, Surian s odobravanjem kima i jedva čeka reći: “Upravo to nastojim naučiti svoje studente, prenijeti im tu ležernost pristupa operi. I ne podnosim kad se netko superiorno postavlja, autoritarno nastupa pred mladima. To doslovno ne podnosim. Kad se suočite sa studentima pjevanja, najprije ih trebate ostaviti u raspoloženju - kao da se znate oduvijek. Jer to nije samo ugodno ljudski, nego je neophodno radi pjevačkog glasa. Ljudski pjevački instrument je mišić, a on ne funkcionira kad je u grču i stresu. Pjevači moraju biti opušteni ljudi, inače od njih neće biti ništa”, kratko će Giorgio Surian. A teško je nabrojiti velike dirigentske figure s kojima je radio: biografske anegdote uvijek zanimaju, gotovo kao zaboravljena pedagoška kvaliteta umjetničkog obrazovanja. Surian odobrava, na početku karijere radio je s Lovrom Matačićem. “Ma bio je naprosto velik. To osjetite, kao što odmah znate za dirigenta koji to naprosto nije“, vedro će Surian. “Matačić je bio jako ležeran čovjek, a mene je volio jer sam podrijetlom iz Rijeke, a on sa Sušaka. Po toj zavičajnoj liniji. Ali sam s njim radio kratko jer je umro kad sam tek počinjao. Ali kasnije, radeći po svijetu, spoznao koliko su ga cijenili. Recimo, jednom sam u Rimu gledao njegovu režiju ‘Salome’ koja je vrlo komplicirana opera, gotovo mjerna jedinica veličine dirigentskog umijeća. A Matačićeva režija je bila savršena”, sjeća se Surian i niže usporedbe radnih atmosfera “u aurama” velikih dirigentskih faca. “Da, Matačić je bio jednostavan, ugodan u pristupu. Riccardo Muti je pak onaj koji se ‘volio postaviti’ za razliku od, recimo, Zubina Mehte, koji je čista suprotnost tome i čovjek vrlo ugodan za suradnju. Ili Claudio Abbado, za kojega misliš da je jednostavan: ali ne, on je imao svoj način. Pitao bi te, recimo, odgovara li ti ovaj ili onaj tempo. Ti kažeš da - tamo brže, tu sporije, a Abbado sasluša pa napravi sve po svome. Carlos Kleiber? Ili te voli ili ne voli, ti tu ništa ne možeš. Tako nepredvidiv čovjek, a tako vrhunski dirigent. Onda Seiji Ozawa: fin, otmjen kao i svi Japanci s kojima sam radio. Ili pak Lorin Maazel koji poput većine iznimnih profesionalaca potvrđuje pravilo da jednostavna priroda čovjeka pripada onome tko je velik u svome poslu”, kaže operni profesionalac Surian. 

“Vrijeme velikih opernih diva prošlo je prije trideset godina, davno je to Joan Sutherland plela čarape čekajući red na svoju dionicu, samo da ne mora komunicirati”, uz osmijeh će Surian. “Prošlo je i vrijeme opernih rivalki Marie Callas, a Callas je pak umrla od tuge kad je prestala pjevati”, zaključuje operni maestro kojemu je ideja mirne penzije trajala, očito. jako kratko. Ovih dana nastupa u “Tosci” u režiji Marina Blaževića u riječkom HNK. “Glas mi funkcionira, u formi sam jer pjevam sa svojim studentima, bez mladih snaga bih bio gotov”, smije se Surian čija je čitava obitelj vezana uz operu i teatar. Supruga je pijanistica, “ali smo zajedno pohađali pjevačka usavršavanja svugdje”. Kći Leonora je glumica, zaposlena u riječkoj Talijanskoj Drami, a sinovi Giorgo Christian i Stefano su tenori. “Zajedno u riječkom HNK nastupamo u obradi mjuzikla ‘Jalta, Jalta’, koju je Leonora adaptirala za naš obiteljski sastav. Bude jako simpatično, ljudi to vole gledati. Dosta ih zabavimo pa nam uvijek kažu: Ma, već je prošlo?!”, vedro će novi ravnatelj zagrebačkog HNK.