Wisława Szymborska - najveća jugoslavenska pjesnikinja?

Nobelovka Wisława Szymborska (1923. - 2012.) u jednom od svojih kratkih književnih osvrta kaže: “Iritira me lakoća s kojom pjesnici pišu o poeziji”. U istoj se toj natuknici zatim ruga potrebi pjesnika da poeziju stavljaju iznad drame i proze, dižu je na pijedestal i tretiraju je kao “alfu i omegu” književnosti. Čak je i u svojem svečanom govoru na dodjeli Nobelove nagrade za književnost 1996. Szymborska za pjesnike rekla da su “najgori”, iako je i sama, jasno, bila pjesnikinja. Teško je, govori nam ona, “objasniti drugome ono što i sam ne razumiješ”. Umjesto elokventne obrane pjesništva, umjesto nadahnute pohvale upućene stihovima i muzama, čujemo kako Wisława Szymborska hvali vrlo prozaičnu tvrdnju “ne znam”. Za poljsku je pjesnikinju poezija prije svega mjesto nezajažljive radoznalosti, znak upitnika kojim lupamo po glavi, prvo sami sebe, a onda i čitatelje. Nije, dakle, stvar u nadahnuću koje može obuzeti bilo koga, a ne samo umjetnike i pjesnike, nego u kritičkom propitivanju i sumnjičavosti kojima su skloni samo neki. Iako me zbirka njezinih izabranih pjesama “Svijet koji nije od ovog svijeta” (Fraktura, 2020.) jako obradovala, moram priznati da je poprilično nezgodno kritički pisati o pjesnikinji koja nije željela pisati o samoj sebi i, još gore, o pjesnikinji koja je odbijala govoriti o poeziji. Navikli smo na rapsodije koje književnici posvećuju vlastitom geniju, na pjesničke hagiografije prerušene u autobiografije. Kod Wisławe Szymborske, međutim, nema ega za koji se možete skribomanski uhvatiti. Ostaju vam samo njezine pjesme, a one su, kao što sam već rekla - zakrivljeni upitnici s kojih vrlo lako možemo skliznuti u ponor vlastitog neznanja.