Kultura
4315 prikaza

"Za neke sam bila baba, a Tuđmanu žena od povjerenja"

Nastavak sa stranice: 1

Vaš suprug je bio jedan od suosnivača grupe Biafra, u kojoj su još bili Ružić, Vuco, Gračan, Kauzlarić, Atač, Lesiak... Je li Biafra dobila zasluženo mjesto u povijesti umjetnosti?

Ne! Njima se nije mogla oprostiti njihova rječitost i borbenost. Oni su upozoravali na društvene pojave i probleme, inicirali su uličnu umjetnost te uveli govor ulice i novina u umjetnost. Kod njih su se spojili političnost ranih '70-ih, pop art i domaća situacija, koja je ipak bila totalitarna. Bili su socijalno angažirani i širili su ideju otpora, htijući u grupu uključiti ljude od autoriteta, kao što su bili Hegedušić, Stančić i Jordan, no u tome nisu uspjeli. To je bilo u doba procvata apstrakcije, koju su službeni likovni krugovi jako podržavali, a oni se nikako nisu uklapali u taj trend. Zagreb je bio sjedište Novih tendencija, zatim Exata 51, Gorgone, kasnije su došli Nova slika, Novi ekspresionizam, Novi kolorizam... i stvoren je konflikt između apstrakcije i figuracije, i to se trajno zabetoniralo. Tragedija je što se kod nas ne može dopustiti paralelno postojanje različitih oblika umjetnosti. Mi smo isključivi i ne možemo trpjeti kraj sebe različitosti. Biafra je čak bila pod embargom, mislim da su bili navedeni i u Bijeloj knjizi, no kasnije su amnestirani.

Jadranka Fatur | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Kad je 22. prosinca 1990. proglašen prvi hrvatski Ustav, poznat kao 'Božićni', dobili ste narudžbu da taj događaj ovjekovječite na slici. Kako danas vidite taj projekt?

Darko Bekić, tadašnji savjetnik predsjednika Tuđmana, imao je veliko povjerenje u mene jer sam već napravila portret njegove obitelji, koji je bio izložen u Domu likovnih umjetnika. Tako mi je ponudio da napravim skice članova Sabora i ovjekovječim taj događaj. Prvo sam napravila skice i studije prema brojnim fotografijama, koje su mi dali Alojz Boršić i Hido Biščević, a zatim sam razrađivala portrete. No pojavio se problem s fotografijama: naime, na fotografiji sabornice uvijek su se u desnom uglu vidjeli ljudi s leđa, s golemim leđima i zatiljcima, jer se uvijek snimalo iz desnog kuta. Zato sam slici dodala jedan tzv. ministarski kutak gdje sam umjesto leđa i zatiljaka smjestila tadašnje ministre Hebranga, Ramljaka, Špegelja... Tako su na slici bili svi, od predsjednika Tuđmana, Ante Markovića, Manolića, Kučana, Mesića, Izetbegovića, Račana i nekih drugih istaknutih SDP-ovaca, te Kokša, Vrdoljak, muftije, ali i srpski oficiri JNA. Dakle, sve sam vjerno prenijela onako kako se dogodilo. Jedino sam dodala Savku Dabčević Kučar kao simbol Hrvatskog proljeća, koja tad nije bila u Saboru. Mogla sam ubaciti i svoj portret, to mi nitko ne bi mogao zabraniti jer je to u tradiciji slikanja ovakvih slika koje su u povijesti umjetnosti poznate kao 'povijesna mašina'. Boticelli i drugi renesansni slikari često su umetali svoje portrete u takve slike, no sebe nisam htjela gurati. Slika je golema - 4,60x2,40 metara, a slikala sam je gotovo godinu dana, prvo na katu gdje su dolazili zastupnici i gledali kako radim, a zatim u prizemlju Sabora. 
Prve skice napravili ste 1990., a studiju 1992., no slika je realizirana tek 1998. godine.

Zašto se tako dugo čekalo?

Tek sam kasnije saznala da se slika nije radila tako dugo zato što je izbio rat, a na mojoj studiji bili su predstavnici sukobljenih strana. Kad sam predsjedniku Tuđmanu pokazala studije, on mi je čestitao i odobrio nastavak rada. Ali počeli su napadi na Plitvice i Borovo Selo, u zemlji se osjećala velika napetost, a mi smo u sklopu HDLU-a u kolovozu napravili antiratnu akciju plakata u kojoj je sudjelovalo jako puno umjetnika. Studiju sam završila tek 1992. godine. Ideja o velikoj slici aktualizirala se kad je predsjednik Sabora bio Žarko Domljan, koji je bio zadužen za preuređenje Sabora.

Kako vas se dojmio predsjednik Tuđman?

Nisam ga otprije poznavala. Kad smo suprug i ja došli u Banske dvore pokazati Tuđmanu moje skice i slike, predsjednik je prepoznao Ratka, koji je zajedno s njegovim sinom Miroslavom Tuđmanom radio u Studentskom listu. Kad se Ratko selio iz svoje podrumske sobice na Trgu žrtava fašizma u atelje u Jakovlje, nije mogao transportirati golemu gipsanu skulpturu tešku oko 250 kilograma. Miroslav mu je tad ponudio prostor u podrumu njihove vile gdje je ta skulptura ostala barem deset godina. Tako je upoznao i predsjednika koji mu je ponudio da se upiše u HDZ. Ratko je to odbio rekaši mu da nije bio ni u Partiji pa neće biti ni u HDZ-u. Tuđman mu je tad posudio Meštrovićevu knjigu 'Uspomene na političke ljude i događaje', tiskanu u Brazilu, gdje je opisao kako je zajedno s Kljakovićem tijekom NDH bio zatvoren i gotovo ubijen u zatvoru.

Jadranka Fatur | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Je li vas netko optužio da ste režimska umjetnica?

Ne, nisu mogli jer nikad nisam bila ni u jednoj stranci - moja je stranka umjetnost. Međutim, neki su me optužili da ću retuširati neke ljude sa slike i umetnuti neke druge, a zapravo ti koji su me optužili više sliče falsifikatorima povijesti nego ja. Fasificiranje povijesti je monstruozno i spada u prošli režim. Ja nisam svoje profesionalno poštenje našla na cesti. Tad nisam bila početnica, nego žena od 50 godina s opusom i stajala sam iza svojega rada. To je za mene bio poseban događaj u životu koji sam podržala profesionalno, patriotski i emocionalno. Žarko Domljan u svojoj zadnjoj knjizi piše da je Jadranka Fatur korektno obavila svoj zadatak, i to mi je najvažnije. Bilo je promjena vlasti, ali slika i danas visi u Saboru.

  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.