Todor Švrakić, rodom iz Prijedora, bio je Simin sin. A otac njegov Simo bio je tesar, kojem je preko glave bilo njegova posla, pa je sinu namijenio lakši, terzijski zanat. Trebao se Todor, po lijepoj očevoj zamisli, baviti krojenjem gospodskih odijela, ali on se umjesto toga dao u umjetnike. Prvu je školu učio u Beogradu, drugu u Beču kod Paje Jovanovića, a treću, sa stipendijom Srpskoga kulturnoprosvjetnog društva Prosvjeta, u Pragu, kod Vlaha Bukovca, službenog portretista obje srpske dinastije. Kući se, u Prijedor pa u Sarajevo, vratio kao prvi školovani slikar u Bosni. Veliki rat provodi kao internirac u Aradu. Tad je obolio od tuberkuloze, koja će ga ubiti prije nego što navrši pedesetu. Radio je kao nastavnik, a posljednja profesura bila mu je gimnazijska, u Prvoj muškoj gimnaziji, u Sarajevu. Rat i tuberkuloza, muka jednoga ambiciozno započetkog života, muka talenta i muka tijela kojemu je dohakala velika povijest, sve to okrenulo je Todora Švrakića miru, tihosti i krajnjoj distanciranosti akvarela. Slikao je prirodu po Bosni i po južnoj Srbiji, ali je najviše, s nekom lijepom životvornom strašću, slikao Baščaršiju i Sarajevo. Bio je slikar muslimanskoga Sarajeva, premda je istodobno bio samosvjestan Srbin i srpski dobrovoljac iz Balkanskih ratova. Sin Todorov, Mirko rodio se 1917. i bio je beogradski psihijatar, autor svojedobno čuvene knjige "Šta su neuroze", ali umire mlad, već 1962. Navodno je bio i darovit slikar amater. Mirkov sin Dragan, također psihijatar, američki profesor psihijatrije i suosnivač Centra za psihobiologiju ličnosti u St. Louisu, svjetski priznati znanstvenik. Mene, međutim, zanima to mjesto na Kovačima, na kojem sjedi Todor Švrakić, i slika ono što upravo vidi: nakrivljene i fino obijeljene katnice od čerpića, koje se uginju pod blijedećim crvenim krovovima, dok se u daljini, pod svijetlim nebom, modri Trebević. Dolje u dubini prizora vide se sitne i nedefinirane figure ljudi, ali taj hamalin, koji lijevom pridržava dasku na kojoj su somuni, pojava je iz slikareve fantazije. Nekad ranije vidio ga je na tom mjestu, i sad izmišlja, iz puste čežnje za životom, koji je uglavnom već prošao.
3. Đuro Seder: Pjesma brata Sunca, ulje na platnu, godina nepoznata
Ta slika pri oku mi je svakodnevno, u posljednjih petnaest godina. U našu je kuću ušla kao dar. Franjo iz Asiza, kao u plesu zanesen, isposnički mršav, u mrkim haljinama, bradat i s likom nešto malo mlađeg Đure Sedera, u predjelu je boja indiga i maslačka, za leđima mu brat Sunce, pokraj sunca još neke nebesne prilike, pa širi ruke i govori. Biva dana kad od slike primijetim samo boje, žutu i tamnoplavu, pa Franjine prisutnosti ne bivam svjestan. A dana je i kad jasno vidim sve ono što se događa u ovoj slici, u transu čovjeka koji postaje svetac, i u nježnosti slikarevoj, koja čini se da nije vjerom inspirirana. Seder je, jednom davno, bio poništitelj slika, slikar djetinjeg mraka i straha u tom mraku, radikalan u svom enformelu. Bio je onaj koji je došao na kraj svakog slikarstva. A onda se zbio neobičan obrat. Počeo je, na vrlo radikalan način, slikati religijske prizore. Nije ih slikao kao vjernik, ali kao da su ga njegove vlastite slike mijenjale. Je li Đuro Seder imao svjest o tome da u Franji iz Asiza prikazuje sebe? Kad god umjetnik pokušava portretirati općeg čovjeka, u kojem su sabrana neka općenita ljudska dobra, on zapravo slika autoportret. Malo je onih, Seder nije od takvih, koji zlu daju svoje lice. Među velikim ih je piscima. Slikara ne znam nijednog.
4. Feđa Ćatipović: Ženski akt, crtež olovkom na trgovačkom papiru, 24. VI. 1937.
Prijeratni splitski komunist, glazbenik. Prema legendi, u partizane odnosi noseći svoj violončelo. Za grob mu se ne zna, kao ni za mjesto i vrijeme stradanja. Vjerojatno je žrtva četničkih klanja po istočnoj Hercegovini, s proljeća 1943. Mati se do smrti nadala, a poživjela je dvadeset i pet poslijeratnih godina, da će joj se sin jednoga dana odnekud pojaviti.
Bio je darovit slikar. Crtež koji najjasnijim biva kad na njega pred sumrak padne zapadno svjetlo prikazuje vrlo izduženu žensku figuru, s rukama zabačenim iza glave. Pomalo androginog tijela, malenih okruglih dojki, s glavom, licem i usnama karakterističnog Art decoa. Neobičnih proporcija, u okvirena sa sve četiri strane, kao slika na slici, pažljivo sjenčena, sličica osim talenta nagovještava i ambiciju. Činjenica da je svoj rad potpisao i datirao možda govori da tako bilježi neku važnu životnu priliku. O tome ne znamo ništa. To je ono što je zaklano skupa s jednim neostvarenim, pa samim tim i bezimenim umjetnikom.
Važna razlika između pisca i slikara, pa čak i skladatelja, glazbenika i pjevača, i slikara, u tome je što likovnog umjetnika umjetnikom čini djelo unutar konteksta koji on za sebe stvori. Jedna slika, jedan crtež, ne znače ništa. Čak ni najuspjelija slika u povijesti umjetnosti, ako bismo o takvoj slici smjeli razgovarati ili ako bismo je mogli zamišljati, ne znači ništa ukoliko ne pripada kontekstu jednoga životnog djela. Slikari, pomalo kao i pjesnici, stvaraju svijet, da bi mogli stvoriti sliku.
"Ženski akt" Feđe Ćatipovića vidio je pokraj radnoga stola Miljenka Smoje. Nasljednik njegov i njegove udovice, fotograf Feđa Klarić imao je svoj razlog da mi pokloni taj crtež, uokviren davno u bijeli drveni okvir, čije su papirnate dijelove progrizli moljci. Feđa Ćatipović bio je brat Lepe Smoje, a meni je ta njegova lijepa sličica povjerena na brigu i čuvanje. Ili bi se, možda, moglo reći da mi je povjerena na priču, koja bi tako trebala biti ispripovijedana da stvori kontekst crtežu preostalom nakon što su pomrli i oni posljednji koji su crtača poznavali. I da crtežu, bude li priča dobra, da na vrijednosti u očima promatrača.
