Kultura
267 prikaza

Zafon cijelim svojim opusom ispisuje ljubavno pismo Barceloni

1/6
PIXSELL
Zbirka ‘Grad od pare’ vješto je iskorištena kao nastavak mitologizacije književnog djela Carlosa Ruiza Zafona

Ratna smirivanja, osim što donose prividan mir, sa sobom odnose neistomišljenike, ljude s pogrešne strane, krivog prezimena ili nedoličnog mjesta rođenja. Počesto se, uz ljude, među nepoćudnima nađu i umjetnička, poglavito književna djela, a kako bi ih spasili, knjižničari se, ili ljudi od knjige, dovijaju različitim strategijama. Malo je, ipak, poznata priča o domišljatosti riječkih knjižničara; znajući da poslije Drugog svjetskog rata neće uspjeti skloniti sve “neprilične”, a kolektivnoj svijesti i memoriji važne knjige, no svjesni da niti pobjednici neće stići detaljno pregledati fond, iz kožnatih su kataloških sveščića izdvojili zapise o njihovu postojanju i izgovarajući se kako su “posao obavili sami”, spasili stotine vrijednih zapisa. Iako se španjolski pisac Carlos Ruiz Zafon, godišnjicu čije prerane smrti obilježavamo ovog mjeseca, zasigurno nije nadahnuo tom lokalnom pričom, dok luta “Grobljem zaboravljenih knjiga”, upućenom je čitatelju nemoguće otarasiti je se, a dojam se u pravilnim valovima vraća i pri čitanju izdvojene, a opet duboko uronjene, posthumno objavljene zbirke priča “Grad od pare”. Suprotno u većine nadirućoj misli o potrebi za brzom zaradom na još vrućem autorskom imenu, zbirka nije brzinski sklepan ili čijom tuđom rukom dovršen skup Zafonovih tekstualnih restlova nego dugotrajno i pažljivo osmišljavan svijet ponešto autonoman od tetralogije, a ipak s njom neraskidivo povezan. 

 | Author: Fraktura Fraktura

Autor ga, kako u bilješci informira urednik, nije htio objaviti kao tek “zbir”, skup priča; nakon dovršetka svojeg životnog djela 2016., htio se u potpunosti predati pripovijetkama i čitatelju proširiti uvid u njihov svijet, no prekinula ga je bolest i, premda od 11 priča okupljenih u “Gradu od pare” tek tri mogu nositi znak izvornog i novog, odlučeno je da posljednji Zafonovi uraci ispremiješani s onim nešto starijima, čitatelju kao pravo, a izdavaču kao obaveza, moraju izići okupljeni. Svaki sa svojom autonomnošću, a opet ulančani u prilično zanimljiv niz. Kao i “Groblje zaboravljenih knjiga”, čiju su četverostrukost publika i kritičari često nazivali serijalom, dok je sam autor o njoj promišljao kao o ciklusu ili krugu čijoj se vrtnji čitatelj može u svakom trenutku pridružiti, “Grad od pare” donekle posjeduje dinamiku komadića stvaranih da zajedno oblikuju mozaik, a opet dovoljno nepovezanih da i preskakanjem ili namjernim zanemarivanjem nekog od dijelova slika ostaje potpuna. Možemo li tu uopće govoriti o slici ili je riječ o tek nanizanim vinjetama?

 | Author: Christophe Gateau/DPA/PIXSELL Christophe Gateau/DPA/PIXSELL

Dramaturški je slijed vrlo znakovit, otvorna “Blanca i zbogom” govori o desetogodišnjem dječaku (Davidu Martinu) i njegovoj težnji da u pričama zarobi svjetove i sačuva uspomene dok posljednja pripovijetka, “Apokalipsa u dvije minute” autora postavlja na pijedestal pravog božanstva, snage u pozadini predstavljenih mikrokozmosa, stvoritelja sposobnog da svojim odlaskom zapečati i sudbinu stvorenog svemira. Prostor između ispunjen je, kako Martin kao prvi pripovjedač i obećava, preplitanjem stvarnosti i fikcije, napučen varkama, prekriven maglovitom koprenom, a autor je u svojoj opsjeni katkad toliko vješt da se teško daje razlučiti nastavljaju li se priče, uranjaju li jedna u drugu ili postoje kao potpuno odvojeni svjetovi u čijem je spajanju Zafonova spisateljska ruka kohezivno tkivo. Zbirka je vješto iskorištena i kao nastavak mitologizacije književnog djela Carlosa Ruiza Zafona. Pristupajući fragmentima kao “davno zaboravljenim spisima”, pojačava se dojam o postojanju dublje i ozbiljnije priče iza one ispričane, pripovijesti preuzete iz života i duboko ukorijenjene u prošlosti, koja, reći će jedan od pripovjedača, nije poznavala laži. Samo proširene istine. A one su bile dovoljno široke da pod svoje okrilje prime zloguke anđele crnih krila, princeze i “spodobe neizrecive prirode”, zmajeve, mitska bića kojima je pisac bio gotovo opsjednut, pa je po njima nazvao i svoj monumentalni posjed, te mračne i jezive prilike čija pojavnost izaziva srse i kad su samo likovi na papiru. Kad nisu čiste i presvijetle djevice, njegovi su likovi, prije nego probisvijeti, mahom polusvijeti, ljudi s moralnog i društvenog dna. Lako bi ih bilo nazvati “bijednici”, no Zafon u ophođenju s njima koristi maksimu jednog od svojih protagonista i čini ih “samo ljudima”. Nažalost, nedovoljno razrađenima i dubokima da bi se čitatelj mogao stopiti s njihovom sveprožimajućom patnjom i boli.

 | Author: Christophe Gateau/DPA/PIXSELL Christophe Gateau/DPA/PIXSELL

Naime, premda s piščevim životnim djelom, tetralogijom ispisanom na gotovo 2000 stranica, dijeli čaroliju riječi i gotičku jezovitost atmosfere, “Grad od pare” ne uspijeva u potpunosti prenijeti likove i mjesta, što navodi na pitanje funkcionira li španjolska pripovjedna magija samo kod velikih formata. Zafon sumnju odmah otklanja; priča “Princ Parnasa”, pripovijest o životu Miguela de Cervantesa, opsegom je najveća i u zbirci zauzima središnje mjesto, no unatoč tome, zbog inzistiranja na prispodobnom karakteru i potrebi da se još jednom ispljune toliko puta prožvakana priča o dogovoru umjetnika/nevoljnika s Nečastivim i prodaji duše vragu zbog želje za ulaskom u besmrtnost ili tek rješavanjem trenutnih životnih nedaća. Zafon je, naravno, time htio odati počast jedinom Španjolcu u povijesti književnosti čija su djela čitanija od njegovih, no pripovijest time nije dobila mnogo, a zbirka je čak izgubila ponešto od svojega kontinuiteta. Ono što, ipak, “Princa Parnasa” uvezuje s ostalim pričama slika je Barcelone. Često naglašavajući da pri stvaranju na umu ima likove, Zafon cijelim svojim opusom kao da ispisuje ljubavno pismo Barceloni, gradu u kojem je odrastao i gradu kakav vjerojatno nikad nije bio. Zanimljivo je pritom da se, pišući o gradu, nalazi tisućama kilometara daleko od njegovih ulica pa iz svojega kalifornijskog doma Barceloni upućuje i pomalo romantiziran pogled. A pogledi udaljenih ljubavnika, poznato je iz literature koliko i stvarnosti, najopasniji su i najlomljiviji, pa Zafon, možda da bi zaštitio sebe, a svakako da bi pojačao čitateljsko iskustvo, grad omata u oblak pare, izmaglice kao označitelja izmaštanoga koliko i agens ratnih zbivanja, čijom zaslugom, naslućuju pripovjedači, grad i oni u njemu više neće biti isti. Naposljetku, i u pričama okupljenim u “Gradu od pare” Zafon ostaje barem donekle prepoznatljiv. Premda se postavlja pitanje je li on baš bio potreban ili bi bilo bolje zaokružiti djelo “Zatočenikom neba” i njegovim svršetkom, nema sumnje kako će pravim poklonicima zbirka doći kao još jedna dragocjenost i način da se oproste od dragog im pisca.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.