Zafon cijelim svojim opusom ispisuje ljubavno pismo Barceloni

Ratna smirivanja, osim što donose prividan mir, sa sobom odnose neistomišljenike, ljude s pogrešne strane, krivog prezimena ili nedoličnog mjesta rođenja. Počesto se, uz ljude, među nepoćudnima nađu i umjetnička, poglavito književna djela, a kako bi ih spasili, knjižničari se, ili ljudi od knjige, dovijaju različitim strategijama. Malo je, ipak, poznata priča o domišljatosti riječkih knjižničara; znajući da poslije Drugog svjetskog rata neće uspjeti skloniti sve “neprilične”, a kolektivnoj svijesti i memoriji važne knjige, no svjesni da niti pobjednici neće stići detaljno pregledati fond, iz kožnatih su kataloških sveščića izdvojili zapise o njihovu postojanju i izgovarajući se kako su “posao obavili sami”, spasili stotine vrijednih zapisa. Iako se španjolski pisac Carlos Ruiz Zafon, godišnjicu čije prerane smrti obilježavamo ovog mjeseca, zasigurno nije nadahnuo tom lokalnom pričom, dok luta “Grobljem zaboravljenih knjiga”, upućenom je čitatelju nemoguće otarasiti je se, a dojam se u pravilnim valovima vraća i pri čitanju izdvojene, a opet duboko uronjene, posthumno objavljene zbirke priča “Grad od pare”. Suprotno u većine nadirućoj misli o potrebi za brzom zaradom na još vrućem autorskom imenu, zbirka nije brzinski sklepan ili čijom tuđom rukom dovršen skup Zafonovih tekstualnih restlova nego dugotrajno i pažljivo osmišljavan svijet ponešto autonoman od tetralogije, a ipak s njom neraskidivo povezan.