Kultura
139 prikaza

Zahvaljujući Ernaux čitatelj se ne može ne zapitati koliko je ovakvih fascinatnih žena povijest imala

PROMO
Čak iako Ernaux ne dobije Nobelovu nagradu (u povijesti nagrade bilo je svega pet laureata njezine dobi ili starijih, uključujući Alice Munro, Doris Lessing i Tomasa Tranströmera), onima koji još nisu čitali ništa od ove autorice, ona može biti fantastično otkriće. Treba još reći da je na hrvatski uz 'Jednu ženu' prevedeno “Mjesto” (La place) u izdanju Disputa, portret njezina oca koji s ovim portretom majke čini diptih te u Nakladi OceanMore 'Godine'

Najbolje knjige su one koje ne možete ostaviti jednom kad ih uzmete. I koje ne želite da završe, kako bi se užitak konzumacije teksta nastavio ili neprestano odgađao. “Jedna žena”, Francuskinje i nesuđene nobelovke Annie Ernaux (1940.), upravo je jedna od takvih, iako je tema mračna, a knjiga zapravo knjižica od 80-ak stranica. Jedna žena, prosječna i davno umrla žena, rođena u Normandiji 1906., spisateljičina je majka. O njoj autorica počinje pisati 1986., nakon što joj iz staračkog doma jave da je majka umrla, a njezino prekapanje po majčinoj i vlastitoj prošlosti traje sve do 1987. “Jedna žena” će blisko odzvanjati s Handkeovim memoarom “Nesreća bez želja” (1971.), u kojem autor također ispisuje retke o majčinom odrastanju u Koruškoj, te na Barthesov “Dnevnik korote” (1979.), koji je filozof također pisao nakon majčine smrti, no manje kako bi se bavio sjećanjem na majku, a više vlastitim jadom što je nema. Barthes je, poznato je, pet godina nakon majčine smrti i sam stradao u bizarnoj nesreći na ulicama Pariza. Unatoč tome što su ovi zapisi lišeni bilo kakve sentimentalnosti, koja je kod Barthesa sveprisutna, Ernaux u svom rukopisu posjeduje blagost koje je pak lišen Handkeov roman, dok njezini zapisi nisu usmjereni ka nošenju s vlastitom tugom, nego čuvanju majke od zaborava.

 | Author:

Čitatelj se, zapravo, ne može ne zapitati koliko je ovakvih žena povijest imala, s običnim, a opet fascinantnim sudbinama, koje nitko nije zapisao i koje leže zaboravljene u kaotičnom talogu povijesti. Dobar podsjetnik koliko mogu biti potresne sudbine malih ljudi dokumentaristički su zapisi Svetlane Aleksijevič, posebice knjiga “Rat nema žensko lice”, o ženama sudionicama 2. svjetskog rata. Bitna stavka ovog tankog romana je i dokumentaristički pristup autorice, koja se stavlja u poziciju povjesničarke koja strogo traga za činjenicama (obitelj se preselila te i te godine, sestra umrla te i te itd.). Osim osobne i emotivne povezanosti s majkom, koju autorica smatra najvažnijom ženom u svom životu, Ernaux se osvrće i na društveno-politički kontekst francuske radničke klase 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća i kako je za nekoliko generacija bilo nemoguće probiti klasne barijere. Njoj to uspijeva, a time će se baviti i u svojim drugim djelima, no tek uz silan napor i ulaganje u obrazovanje. Kad je njezina majka postala tvornička radnica, piše, osjećala se posebno, kao da je uspjela i izdigla se iznad sudbine svoje braće i sestara koji su ostali zarobljeni na selu, i dalje u kompaktnoj rodbinskoj zajednici. Ovaj dio će podsjetiti na “Povratak u Reims” Didiera Eribona i sve što je dosad napisao pisac mlađe generacije Édouard Louis. Njih dvojica su vrlo otvoreno pisala o nepremostivim klasnim razlikama u Francuskoj. Potom majka otvara malu trgovinu na francuskoj periferiji i godinama je jedna od središnjih figura u malom gradu, ali i u svojoj obitelji, koja sve materijalne mogućnosti koristi za ulaganje u budućnost svoje kćeri. Posljednja etapa koju autorica opisuje je majčina Alzheimerova bolest, brutalan portret staračkih godina i postupnog gubitka kognitivnih sposobnosti, stanje koje autorici otežava da se prisjeti majke kakva je nekoć bila i da je ne gleda kao izgubljenu staricu koja nema svijest o sebi, nego kao snažnu i vječito znatiželjnu ženu. Čak iako Ernaux ne dobije Nobelovu nagradu (u povijesti nagrade bilo je svega pet laureata njezine dobi ili starijih, uključujući Alice Munro, Doris Lessing i Tomasa Tranströmera), onima koji još nisu čitali ništa od ove autorice, ona može biti fantastično otkriće. Treba još reći da je na hrvatski prevedeno “Mjesto” (La place) u izdanju Disputa, portret njezina oca koji s ovim portretom majke čini diptih te u Nakladi OceanMore 'Godine'.

 | Author:

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.