Najbolje knjige su one koje ne možete ostaviti jednom kad ih uzmete. I koje ne želite da završe, kako bi se užitak konzumacije teksta nastavio ili neprestano odgađao. “Jedna žena”, Francuskinje i nesuđene nobelovke Annie Ernaux (1940.), upravo je jedna od takvih, iako je tema mračna, a knjiga zapravo knjižica od 80-ak stranica. Jedna žena, prosječna i davno umrla žena, rođena u Normandiji 1906., spisateljičina je majka. O njoj autorica počinje pisati 1986., nakon što joj iz staračkog doma jave da je majka umrla, a njezino prekapanje po majčinoj i vlastitoj prošlosti traje sve do 1987. “Jedna žena” će blisko odzvanjati s Handkeovim memoarom “Nesreća bez želja” (1971.), u kojem autor također ispisuje retke o majčinom odrastanju u Koruškoj, te na Barthesov “Dnevnik korote” (1979.), koji je filozof također pisao nakon majčine smrti, no manje kako bi se bavio sjećanjem na majku, a više vlastitim jadom što je nema. Barthes je, poznato je, pet godina nakon majčine smrti i sam stradao u bizarnoj nesreći na ulicama Pariza. Unatoč tome što su ovi zapisi lišeni bilo kakve sentimentalnosti, koja je kod Barthesa sveprisutna, Ernaux u svom rukopisu posjeduje blagost koje je pak lišen Handkeov roman, dok njezini zapisi nisu usmjereni ka nošenju s vlastitom tugom, nego čuvanju majke od zaborava.
Čitatelj se, zapravo, ne može ne zapitati koliko je ovakvih žena povijest imala, s običnim, a opet fascinantnim sudbinama, koje nitko nije zapisao i koje leže zaboravljene u kaotičnom talogu povijesti. Dobar podsjetnik koliko mogu biti potresne sudbine malih ljudi dokumentaristički su zapisi Svetlane Aleksijevič, posebice knjiga “Rat nema žensko lice”, o ženama sudionicama 2. svjetskog rata. Bitna stavka ovog tankog romana je i dokumentaristički pristup autorice, koja se stavlja u poziciju povjesničarke koja strogo traga za činjenicama (obitelj se preselila te i te godine, sestra umrla te i te itd.). Osim osobne i emotivne povezanosti s majkom, koju autorica smatra najvažnijom ženom u svom životu, Ernaux se osvrće i na društveno-politički kontekst francuske radničke klase 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća i kako je za nekoliko generacija bilo nemoguće probiti klasne barijere. Njoj to uspijeva, a time će se baviti i u svojim drugim djelima, no tek uz silan napor i ulaganje u obrazovanje. Kad je njezina majka postala tvornička radnica, piše, osjećala se posebno, kao da je uspjela i izdigla se iznad sudbine svoje braće i sestara koji su ostali zarobljeni na selu, i dalje u kompaktnoj rodbinskoj zajednici. Ovaj dio će podsjetiti na “Povratak u Reims” Didiera Eribona i sve što je dosad napisao pisac mlađe generacije Édouard Louis. Njih dvojica su vrlo otvoreno pisala o nepremostivim klasnim razlikama u Francuskoj. Potom majka otvara malu trgovinu na francuskoj periferiji i godinama je jedna od središnjih figura u malom gradu, ali i u svojoj obitelji, koja sve materijalne mogućnosti koristi za ulaganje u budućnost svoje kćeri. Posljednja etapa koju autorica opisuje je majčina Alzheimerova bolest, brutalan portret staračkih godina i postupnog gubitka kognitivnih sposobnosti, stanje koje autorici otežava da se prisjeti majke kakva je nekoć bila i da je ne gleda kao izgubljenu staricu koja nema svijest o sebi, nego kao snažnu i vječito znatiželjnu ženu. Čak iako Ernaux ne dobije Nobelovu nagradu (u povijesti nagrade bilo je svega pet laureata njezine dobi ili starijih, uključujući Alice Munro, Doris Lessing i Tomasa Tranströmera), onima koji još nisu čitali ništa od ove autorice, ona može biti fantastično otkriće. Treba još reći da je na hrvatski prevedeno “Mjesto” (La place) u izdanju Disputa, portret njezina oca koji s ovim portretom majke čini diptih te u Nakladi OceanMore 'Godine'.
