Zahvaljujući Ernaux čitatelj se ne može ne zapitati koliko je ovakvih fascinatnih žena povijest imala

Najbolje knjige su one koje ne možete ostaviti jednom kad ih uzmete. I koje ne želite da završe, kako bi se užitak konzumacije teksta nastavio ili neprestano odgađao. “Jedna žena”, Francuskinje i nesuđene nobelovke Annie Ernaux (1940.), upravo je jedna od takvih, iako je tema mračna, a knjiga zapravo knjižica od 80-ak stranica. Jedna žena, prosječna i davno umrla žena, rođena u Normandiji 1906., spisateljičina je majka. O njoj autorica počinje pisati 1986., nakon što joj iz staračkog doma jave da je majka umrla, a njezino prekapanje po majčinoj i vlastitoj prošlosti traje sve do 1987. “Jedna žena” će blisko odzvanjati s Handkeovim memoarom “Nesreća bez želja” (1971.), u kojem autor također ispisuje retke o majčinom odrastanju u Koruškoj, te na Barthesov “Dnevnik korote” (1979.), koji je filozof također pisao nakon majčine smrti, no manje kako bi se bavio sjećanjem na majku, a više vlastitim jadom što je nema. Barthes je, poznato je, pet godina nakon majčine smrti i sam stradao u bizarnoj nesreći na ulicama Pariza. Unatoč tome što su ovi zapisi lišeni bilo kakve sentimentalnosti, koja je kod Barthesa sveprisutna, Ernaux u svom rukopisu posjeduje blagost koje je pak lišen Handkeov roman, dok njezini zapisi nisu usmjereni ka nošenju s vlastitom tugom, nego čuvanju majke od zaborava.