“Bogovi su možda znali više od ljudi, ali čak ni oni nisu bili sveznajući ni svemoćni. Čak i bogovi imaju svoje probleme; u to sam vjerovao i nekoć i sad”.
(Bekim Sejranović, “Chinook”)
“Nema ničega osim borova i smreka na obližnjim, niskim brežuljcima. Iza njih ogoljeni gorski vrhunci protežu se unedogled. Nema životinja na vidiku, nema zvukova, samo vjetar što šušti u iglicama borova i suhoj travi. Kao da promatraš bezvremenu sliku gorskog krajolika”, tako bi mogao izgledati raj, ako uopće postoji. U tom raju, ako uopće postoji, već pet godina stalnu adresu - jedinu stalnu od trenutka u kojem je prvi put udahnuo - ima Bekim Sejranović.
Nitko nikad nije preminuo prekasno, jer se nije rodio onaj tko se dovoljno naživio. Bekim Sejranović (1972. - 2020.) je nama, svojoj publici, trajao užasavajuće kratko. Sebi je, sa svim silnim životima koje je proživio za tako malo, prokleto malo vremena, postao težak. Malo je koga u suvremenim književnostima Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Norveške sudbina tako nemilosrdno gazila i malo joj je tko - ma nije nitko, da se ne lažemo - u isto vrijeme pomagao da bude učinkovitija i rugao joj se u lice.
“Život je spolno prenosiva bolest sa 100-postotnim smrtnim ishodom”, rekao je, davno je to bilo, škotski psihoanalitičar Ronald David Laing. Bekim mu je, a možda i jest, više puta mogao odgovoriti: “Znam, jarane”.
“Bio jednom jedan tip koji je htio postati pisac, pa je to i postao. Nije sad baš da je on to žarko želio, nego se to više dogodilo kao rezultat niza uzročno-posljedičnih zbivanja na koje je mogao vrlo malo utjecati, a također i kao rezultat njegove slabe volje i strahovita otpora pronalasku bilo kakvog stalnog posla. Radio je sve i svašta da preživi i, gle čuda, počeo je malo-pomalo pisati. Da, sjeo je i počeo pisati, prvo pjesme, pa priče, onda i roman koji je dobio prestižnu nagradu.
To ga je nagnalo da piše još više, dobije još priznanja i naposljetku postane donekle slavan. Tako se našao i u zrakoplovu na putu za Ameriku, a u ruksaku je nosio svoj prvi roman objavljen na engleskom. Drhtao je i znojio se. On je bio ja. Ali taj tip koji je trebao osvojiti Ameriku svojim pisanjem nije mogao biti dalje od moje osobnosti...”, piše Sejranović na početku drugog poglavlja romana “Chinook”, na čijem kraju, koji to nije trebao biti, kaže: “Poradovao sam se da ću spavati. E, tu sam se zajebo. To ludilo me ponovo uhvatilo i evo me sad pišem. Ali ne mogu više. Dosta”.
S “Chinookom” je završio život velikog pisca, a to što je ovaj roman nedovršen, ne znači i da nije savršen. Ne u nekom prenesenom značenju, već kao književno djelo koje je na sve i jedan od mogućih načina neodvojivo od svog nevjerojatnog autora Bekima Hucka Sejranovića. Prepričavati ga nema potrebe, kao što onima koje treba motivirati na čitanje Sejranovićevih knjiga ne treba davati ni njegove ni tuđe. Jednostavno, uzaludno je.
