Kad biografija jedne nagrađivane književnice počinje s “Osječanka, rokerica, darkerica, grliteljica i zaštitnica stabala, pasa, nejakih, svih živih, pasionirana čitateljica crnih kronika i analitičarka psihoza, trauma i oblaka”, jasno je da se radi o originalnoj i kreativnoj osobi koja se ne uklapa u tradicionalne konvencije. Svojim knjigama, a napisala je dosad osam romana (od kojih dva za mlade), pet zbirki poezije, tri zbirke kratkih priča, zbirku eseja i dvije slikovnice za djecu, osječka književnica Ivana Šojat (1971.) pozicionirala se unutar korpusa hrvatske književnosti kao jedan od najvažnijih suvremenih literarnih glasova, cijenjena, relevantna i plodna autorica koja se ne libi zahvaćati u bolne teme naroda, nacija, geografije i povijesti, razbijajući tabue, demistificirajući mitove, uporno iskoračujući iz općeprihvaćenih kalupa vrijednosnih stavova i moralnih kodifikacija. Valjda u želji da o svijetu dozna što je moguće više, sudjelovala je u ratu, glačala rublje za druge, bila sudski tumač u Belgiji, vozila se u tenku i oklopnom transporteru, naučila jahati konje, penjala se po brdima, učila mačevanje, vrtlarenje, veslanje, pecanje, kopala po arhivima i zemlji, družila se s travarima, biciklom zalazila u ritove, pjevala u rock grupama, ali i opernom zboru HNK u Osijeku. Trenutačno radi i prevodi s francuskog i engleskog.
I nedavno je objavila novu knjigu, “Sama” (2022., Naklada Ljevak), najosobniju dosad, koja obuhvaća jednu od kompleksnijih književnih tema, onu rastave braka, nasilja u odnosima, ali i pozicije žene unutar svih tih tektonskih pomaka.
Express: Čitajući vašu novu knjigu ‘Sama’ pod dojmom sam kako je riječ o iznimno osobnom romanu - osobnom na drugačiji način u odnosu na dosadašnje. Ovaj put vaša je protagonistkinja naša suvremenica, žena ispisana, rekla bih, ‘iz utrobe’... Obiteljska povijest, ‘velika’ povijest, Domovinski rat, književnost za mlade... Kako se ovaj roman uklapa u taj niz? Odakle je došla Mirna, zašto je ovaj ženski lik trebao hrvatskoj književnosti? Zašto je trebao vama?
U pravu ste, ‘Sama’ je moj najosobniji roman dosad, roman koji je trebao biti namijenjen mladima, no koji je prerastao u trenutak suočavanja s istinom. (Pre)dugo sam samu sebe uvjeravala kako ništa što mi se događa nije posljedica činjenice da sam žena, a onda sam na papiru, riječima, počela oslikavati Mirnu koja je po gotovo svemu izvan okvira koji se (ne samo u nas) nameće ženi ako želi biti prihvaćena. Kroz različite situacije koje Mirna u ovom romanu proživljava kao žena koja nije supruga i majka, a samim tim i kraljica, postajala sam sve svjesnija mučnih situacija kroz koje sam i sama prošla, gnušanja i prezira koje i dan-danas trpim kao ‘raspuštenica’ i ‘polovnjača’. Dugo mi je trebalo, no konačno sam bolno osvijestila tegobni patrijarhat unutar kojega je izuzetno teško biti misleća žena s ambicijom, patrijarhat koji je pojmovima kao što su ambicija, karijera, seksualnost, pravo na vlastito tijelo, pravo na vlastiti stav i mišljenje dodijelio različita značenja, ovisno o spolu. Ponašanja koja se kod muškaraca podrazumijevaju žene bacaju na stup srama. Ženska inačica bonvivana je banalna kurva. Svedene, srozane na titulu ‘slabijeg spola’, žene gotovo šutke životare prema diktatu uvriježenih tradicija. Mirna mi je trebala da se osvijestim. I bolna mi je bila, bolna u nužnosti da se spoznam. Konačno, bez zadrške i uljepšavanja.
Express: Mirna se kao heroina ušetala u hrvatsko književno polje u vrlo izazovnim vremenima: pandemija iz koje još nismo potpuno izašli, rat u Ukrajini, energetska kriza, inflacija... Čini se da svijetom, ili barem Europom, vlada osjećaj pesimizma i približavajuće apokalipse. Ili je uvijek bilo velikih problema, a sad smo postali razmaženi?
Ne, mislim da nismo razmaženi. Mislim da smo ‘samo’ prvenstveno umorni od svega, a zatim, i zbog informacija koje u današnje doba obilno kolaju, imamo daleko razorniji uvid u stvarnost. Jedino mi je žao kad vidim koliko se mi koji smo, budimo realni, samo potencijalno meso za topove (ili nuklearne glave) međusobno koljemo oko političkih trivijalnosti, koliko neki pokušavaju geopolitiku pretvoriti u nešto grandiozno, velebno, omnipotentno i urotničko, a svijetom zapravo upravlja banalna i jadna, ljudska pohlepa. Nikad i nigdje nijedan političar nije došao na vlast bez obilne podrške kapitala, kojemu se zatim ‘u naturi’ mora vratiti ta ‘pomoć’. Pesimizam je i više nego jasan, opipljiv. Stanje podsjeća na tridesete godine prošlog stoljeća - iz ekonomske bijede izrastaju psihopati koji ponižene uvjeravaju da su odabrani narod, da su drugi krivi za njihovu bijedu. To je model koji već predugo funkcionira i funkcionirat će. Desnica iz kaljuže uvijek izranja jača i uvjerljiva, poseže za činjenicom da većina ljudi samo želi živjeti bolje. Desnica zato obećava ‘bolje’: bez drugih, drukčijih, bez sloboda. Služi se floskulom i nebulozom da su nas upravo slobode dovele do kaosa. Slobodan prostor oko nas se zatvara. Strah me tog stanja. Strah me što na vlast dolaze ljudi koji bi potapali brodove s migrantima, ljudi za koje migranti nisu ljudi. Sjetimo se kome drugi, tad Židovi, nisu bili ljudi i kako se sve naposljetku okončalo...
Express: Muški patrijarhat tekovina je tisućljetnog utjecaja Crkve, a Crkva je desna ruka političke desnice, koja jača u većini zemalja Europe. Kako objašnjavate to što su na čelu tih stranaka često - žene? Nedavno je i Italija dobila svoju prvu premijerku, političarku s krajnje desnice. Kako je moguće da upravo žene predvode borbu za novo potlačivanje žena?
Po mojemu sudu, baš u tom forsiranom patrijarhatu, počiva jedan od temeljnih paradoksa Crkve, jer inicijalno sve - cjelokupna provedba Božjeg nauma da se iz gnjevnog starozavjetnog Oca premetne u brižnog novozavjetnog Oca koji prašta - počiva na ženi, Mariji koja pristaje roditi Isusa koji je po naravi istodobno i Čovjek i Bog, koji pristaje za spasenje svih duša na žrtvenik prinijeti istodobno i ljudsku i božju narav. Bez Marijina pristanka ne bi bilo ni Novog Zavjeta, odnosno promjene paradigme. Tu su i sve druge žene koje Isus spašava od kamenovanja, žene koje prve svjedoče njegovu uskrsnuću... Tijekom vremena sve se to briše, nauk Crkve zalazi u antitezu, u odbacivanje žene kao ‘drugotne’... Žene u toj priči postaju taoci obuzeti štokholmskim sindromom. Taj štokholmski sindrom je jedino racionalno objašnjenje užasa koje žene čine ženama kad je, primjerice, riječ o ukidanju slobode odlučivanja o vlastitom tijelu koje provode žene na visokim političkim pozicijama. Mizoginija je čudna boleština.
Express: Nedavno su objavljeni dijelovi popisa stanovništva prema kojima pada broj katoličkih vjernika. Koji su po vama razlozi za to? Što bi to moglo značiti za Hrvatsku ako se taj trend nastavi? Što bi to moglo značiti za žene u Hrvatskoj?
Dugo već traje urušavanje Crkve. I to ne samo katoličke. Kršćanstvo općenito okreće leđa nauku na kojemu bi trebalo počivati. No vratimo se Katoličkoj crkvi koja, umjesto da prašta i staje na stranu najslabijih, obespravljenih, postaje tužitelj, kritičar, napadač. Premda istodobno muku muči sa skandaloznim, pedofilskim, putenim i financijskim aferama u vlastitim redovima. Papa Franjo koji, kako mi se čini, Crkvu pokušava vratiti njezinu počelu, doživljava silovite napade klera. Onkraj uzvišenih, filozofsko-teoloških promišljanja o Nauku, ljudi koji su nekoć u svećenstvu vidjeli predstavnike Boga na zemlji ipak imaju oči i vide žabokrečinu u koju se pretvorila neka jarost vjerskog zanosa. Na pamet mi sad pada primjer koji me šokirao: župnik iz sela u blizini Osijeka koji je lokalnoj javnosti dobro poznat zbog skupocjenih automobila koje vozi i redovito mijenja, prije nekoliko godina nije htio pokopati dijete koje je u dobi od četiri godine umrlo od leukemije. Djetetovi roditelji, socijalni slučajevi, nisu, naime, plaćali lukno. Novac, materijalno i puteno uništili su ‘moralnu okomicu’. Ne znam kamo to vodi. Ne znam bismo li se trebali zbog toga brinuti, jer bismo ipak trebali i u praksi biti sekularno društvo. Ne znam zapravo zašto bi, kojom logičkom premisom, pripadanje nekoj vjerskoj zajednici trebalo definirati pripadanje nekom nacionalnom korpusu, identitetu.
Express: Ranije ste spomenuli biblijskog Lazara - roman i otvarate referencom na njegovu priču. Priča o Lazaru priča je o Božjoj pomoći. U kontekstu romana, vjerovanje u tu vrstu pomoći u startu je ironično odbačeno. U kontekstu aktualnog trenutka u što vi vjerujete?
Vjerujem u život, u imanentnost života koji se onkraj onoga što nazivamo smrću nastavlja u drugom obliku. Priča o Lazaru me uvijek intrigirala. U biblijskoj je priči Lazar već četiri dana u grobu kad ga Isus vraća iz mrtvih. Lazar se već raspada, vonja, trune. Većina ljudi u tome vidi čudo. S pravom: to i jest čudo, ali meni tu nešto nedostaje. Pripovjedač ne nastavlja priču. Nemamo pojma što se zatim događalo s Lazarom koji se iz onostranog, iz ‘Abrahamova naručja’, vratio u tijelo načeto propadanjem. Zašto Lazar ne priča o tom onostranom u kojemu je četiri dana boravio? Zašto ne podiže svoj glas protiv razapinjanja Čovjeka koji ga je uskrsnuo? Je li bio sretan zbog ‘ponovnog pokušaja’ života? Konačno: je li se u Lazarovo tijelo vratio Lazar ili? I da: Lazara nitko ne pita želi li živjeti. Uvijek polazimo od pretpostavke da je život bolji od smrti. Kao da je riječ o istim kategorijama. U kvantnoj fizici smo uvijek, i to višestruko, živi.
Express: Mirna nije feministkinja, nije borkinja za ženska prava, nego žena koja ‘samo’ pokušava preživjeti. Ogroman je jaz između toga tko ona jest i što ona pokušava, i toga kako to tumači patrijarhalno društvo, ili društvo općenito - sklono grupiranju, zauzimanju strana, prosuđivanju i osuđivanju svega što ne razumije ili što ga plaši jer predstavlja prijetnju za uobičajeni poredak. Je li vas strah da će ona biti krivo protumačena, odbačena kao ‘još jedna dosadna feministkinja’? Je li vas strah da ćete vi biti tako protumačeni?
Feminizam u nas nosi breme izuzetno ružnih i loših konotacija. Feministice su ‘ružne i odvratne babuskare koje se bune zato što ih nijedan muškarac nije htio’. Baš ta definicija raskrinkava cijeli stav i odnos prema ženi: jedino žena koju muškarac posjeduje je dobra žena. Žena kojoj muškarac upriliči redovit snošaj je mirna žena. Nije li tako? Nije li to uobičajena opaska svih, pa i žena, pri susretu s nervoznom - histeričnom! - ženom. Moju knjigu svatko će tumačiti u okvirima vlastitih svjetonazora, iskustava, stavova. Tumačenje je subjektivan čin koji može, ali ne mora imati ikakve veze sa stvarnošću. A stvarnost je, recimo, priča o Mihaeli koju je suprug umalo ubio batinama, čiji suprug uskoro izlazi iz zatvora, koju na taj izlazak nadležne državne službe ‘pripremaju’ naputcima neka promijeni identitet, adresu stanovanja. Sustav ne ‘priprema’ nasilnog supruga, ne izmješta nasilne supruge, nego žene i djecu, prisiljava supruge-žrtve obiteljskog nasilja da pismeno izvještavaju očeve svoje djece o djeci, da omogućuju komunikaciju djece s nasilnim monstrumima. Sustav dopušta ubijanje, a javnost podmuklo, prečesto nasilnike pravda izjavom ‘sigurno je nešto učinila, pa ga je izazvala’. Ista je priča i sa silovanjem. I ne, nije me strah reakcija. Strah me društva koje opravdava nasilje.
Express: Pišete li ponekad i kako biste i sami točno shvatili kako se osjećate u odnosu na neku temu?
Uvijek krećem pisati iz brazgotine, teme koja mi se doima poput ožiljka na stvarnosnom tkivu. Ispod tih naoko blagih ožiljaka često se, gotovo uvijek, skrivaju duboke rane. Kroz prekapanje po tom tkivu bez neke jasne namjere dolazim i do vlastitih osjećaja koji me u konačnici uče kako nikad ne možemo biti sigurni u uvjerenju da nešto znamo, poznajemo, da smo u pravu kad smo u odnosu na nešto zauzeli neki stav. I zapravo je tegobna spoznaja da, čak i kad mislimo da smo najpravičniji, nekog možda gazimo i zatiremo, nanosimo bol i nepravdu. Treba biti obazriv.
Express: Od našeg posljednjeg razgovora prošle su dvije godine. U međuvremenu, hrvatsko se političko polje pretvorilo u sajam taština na relaciji Milanović - Plenković. Koliko su njihova prepucavanja bitna za hrvatsko društvo? Pratite li što se zbiva u dnevnoj politici? Ranije ste se i sami politički angažirali...
Sve manje pratim dnevnu politiku. Grozim se ove kataklizmičke plime jeftinog, priprostog populizma koja diljem Europe mete sve pred sobom. U politiku se lakonski, posve neodgovorno, uključuju slabomisleći, ograničeni, potkapacitirani, posve nepismeni, koji potpuno ukidaju svako dostojanstvo već ionako prilično srozanoj hrvatskoj politici. U Sabor su nekoć mogli samo oni koji su znali latinski jezik koji je bio svojevrsno jamstvo neke razine obrazovanosti. Sad mogu svi, a znamo da su oni s najnižom razinom spoznaje o svijetu uvijek najsigurniji u sebe. To je ta politička zbilja u kojoj prepucavanja predsjednik - premijer daju štih tržnice ili prostora ispred kina gdje tapkaroši prodaju ulaznice. Iako, nažalost, smatram kako se građanima ove države zapravo daleko više rugaju sive eminencije poput ekipe iz INA-e koje, daleko od očiju javnosti, u gnjezdilištima protuha, odnosno upravnim, nadzornim i inim odborima, novac prebacuju na svoje račune, ogroman novac, bez stida.
Express: Nedavno je Rusija za svoju invaziju na Ukrajinu najavila prvu djelomičnu vojnu mobilizaciju nakon Drugog svjetskog rata. Istodobno je ruski predsjednik Vladimir Putin uputio jedva prikrivenu prijetnju upotrebe nuklearnog oružja. Trebamo li strahovati od nuklearnog sukoba? Strahujete li vi?
Rat u Ukrajini me silno potresao. Iznenadila me vlastita reakcija, moram priznati. Imam dojam da je u veljači na površinu isplivao PTSP kojeg nisam ni bila svjesna. Obuzela me opaka tjeskoba, imala sam dojam da iznova proživljavam ‘91., njezinu goru, težu varijantu: onu gdje moja djeca idu u pogibelj, a to je teže. Što se nuklearnog sukoba tiče, nadam se da će prevladati razum koji svakom iole inteligentnom nalaže da bi takav sukob bio krah civilizacije kakvu poznajemo, svojevrstan smak svijeta.
Express: Kako bi rat u Ukrajini, koji je promijenio geopolitičke odnose u čitavom svijetu, mogao utjecati na prostor jugoistočne Europe? Može li on donijeti i nešto dobro? Može li, primjerice, avanturistička politika Vladimira Putina čvršće vezati Balkan za Europu?
Svaka ratna opasnost, svaki rat stvara nove saveze, nove odnose snaga. Što se vezivanja uz Europu tiče, prostor što ga nazivamo Balkanom nije pretjerano unison. Svjedočimo žongliranju Srbije između Europe i Rusije, tako da nisam pretjerano sigurna u konačan ishod.
