Kultura
473 prikaza

Zar se iz mog životnog puta ne vidi da nisam ništa tipično?

1/12
Sandra Šimunović/PIXSELL
INTERVJU Nakon niza prevoditeljskih poslova, novinarske karijere i rada u školi preselila u London, gdje je živjela deset godina. Ondje je i počela pisati, a razgovaramo povodom objave njezine knjige ‘Gospođa Black’

Kada je prije dvije godine na natječaju V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman pobijedila crnogorska spisateljica Olja Knežević, njezina knjiga “Katarina, Velika i Mala” uvela je na velika vrata u hrvatsko književno polje čvrst, precizan i izvanredno zanimljiv književni glas i njegove punokrvne, kompleksne ženske likove koji pokušavaju živjeti i pronaći sebe u kompliciranim vremenima i kompliciranim prostorima čijoj geopolitičkoj povijesti i sami pripadamo. Olja Knežević nije ni tad bila posve nepoznata domaćim čitateljima: njezina knjiga “Milena & druge društvene reforme” (2011.) u Hrvatskoj je objavljena 2012., a objavila je i zbirku priča “Londonske priče juga” (2013.), u kojoj je okupila kolumne koje je pisala za magazin Art. U izdanju nakladnika Hena com upravo je objavljena njezina knjiga “Gospođa Black” (2015.), pripovjedački raskošan roman o traumi bezdomnosti koja se poput goleme vode prelijeva iz nutrine, iz želuca i srca, stihijski noseći svoju junakinju ulicama Londona i Podgorice u potrazi za strašću, uzbuđenjem, pustolovinom, ali ponajprije za utočištem, “domom” – za mjestom bezuvjetnog prepoznavanja u drugome kakvo dolazi samo iz zajedničkog sjećanja, iz one vrste razumijevanja kolektivne intimne i društvene povijesti koja se u nas upisuje rođenjem na istome mjestu, u istom vremenu. Za Olju je to mjesto Crna Gora, gdje je rođena 1968., a već kao gimnazijalka otputovala je u Kaliforniju, gdje je maturirala. Diplomirala je na engleski jezik i književnost u Beogradu pa se nakon niza freelance prevoditeljskih poslova, novinarske karijere i rada u školi preselila u London, gdje je živjela deset godina. Tamo je i počela pisati – na magisteriju kreativnog pisanja na koledžu Birkbeck, gdje su se prvi put počele pojavljivati “njezine žene” – snažni, slojeviti ženski likovi koji se ustrajno opiru nametnutim vrijednostima, hrabro se hrvajući s demonima odrastanja u kaotičnom patrijarhalnom društvu zapadnog Balkana, plaćajući pregolemu cijenu za svaku od svojih teško izvojevanih sloboda. I “Gospođa Black” je takva: žena koja jednu neslobodu plaća drugom, nastojeći u košmaru sjećanja, nostalgije i trauma prošlosti sačuvati svoju cjelovitost i ženski integritet. Izvanredno dinamična, istodobno bolno realistična i lirski 38 39 intimistička knjiga, “Gospođa Black” pisana je u najboljem duhu vrhunske anglosaksonske književnosti. Roman je to o pripadanju, obitelji, roditeljstvu, prijateljstvu, ljubavi, strasti i, iznad svega, ljudskosti. U povodu izlaska hrvatskog izdanja romana s autoricom razgovaramo o njezinim junakinjama i njihovim borbama – jesu li te borbe i njezine borbe?

 | Author: Hena Com Hena Com

BestBook: Gospođu Black čitamo posljednju, no ona je zapravo kronološki prethodila Katarini, junakinji vašeg nagrađenog romana “Katarina, Velika i Mala”. Čini mi se da njih dvije, s Milenom iz vaše prve knjige, dolaze iz istog mjesta: žene, Crnogorke, sve tri na neki način “prognane”, “grešnice”. Jesu li njih tri jedna te ista žena?

Moje tri junakinje iseljenice su različitih dobi, različitih karaktera i razloga napuštanja zemlje rođenja, s različitim reakcijama na veliku promjenu životne sredine. Morale su imati neku otežavajuću okolnost zbog koje ne mogu natrag, jer probati živjeti drugdje nije više ni teško ni neobično – morale su biti prognane ili samoprognane grešnice. Zbog tog su pada u grijeh, i ograničene mogućnosti povratka, upale svaka u svoju krizu, u skladu sa svojom životnom dobi i karakterom. Nisam ih pisala kao jedan te isti lik, čak ni isti tip žene koji ću pratiti kroz dekade, premda mi je sad, zbog vašeg pitanja, zamislivo da Milena, desetljeće kasnije, može postati poput Valle, kao što Valle za deset godina može dublje zavoljeti sebe, postati Katarina. No sigurno bi, i da su se srele i otvoreno razgovarale, zaključile da su već sličnije jedna drugoj nego što bi bile da su ostale u “staroj” zemlji. Podudarali bi im se zaključci o identitetu, osamljenosti, pripadnosti, hrabrosti, autentičnosti; o tome kako prepoznaju da su izgubile svoj centar kad shvate da se dugo nisu prirodno i do suza smijale, ili koračale čvrstim, razdraganim korakom; da je prva godina u iseljeništvu uvijek kao provedena s glavom u kugli od pleksiglasa… Trepneš i prošlo je već pet godina, a gdje si ti? Ne smiješ opet trepnuti jer proći će još pet godina, a ti ćeš se uzalud pokušavati sjetiti davno zamišljane verzije žene kakvom si htjela postati. Bilo bi lijepo da su se moje tri junakinje mogle tako sresti i zbližiti. A znate li da je kineski znak za riječ “kriza” amalgam znakova za “opasnost” i “šansu”? Eto opisa mnogih romana u jednom znaku!

BestBook: Njihova je borba, borba žene za priznanjem, osobna potraga za pripadanjem, za vlastitim mjestom, prvo u ograničavajućem patrijarhatu, a onda i u vlastitom životu. Iako je jasno da je roman fikcija, nemoguće je ne učitavati malo i vaše osobne biografije u vaše likove. Koliko je vas u njima?

Sve što sam do sada napisala dio je mog proživljenog iskustva. To ne mora značiti da se meni sve to dogodilo – iz svojeg života uzimam priče koje vidim oko sebe, za koje osjećam da mogu voditi prema “istini realnoga”. Važno mi je da postoji veza između takvog načina promatranja života i priča koje pričam. Ponekad, kad padnem pod utjecaj kritike prevelikog upliva autobiografskog u suvremeno pisanje, pa se na to počne gledati kao na narcisoidnost, poželim da mogu pisati drugačije, pisati potpuno izvan sebe. Ali ne mogu. Ne mogu siliti sebe na izmišljanje izvan svog svijeta i iskustva. Elementi fantazije uspješno su ukomponirani u djelo samo ako se može osjetiti da autor stvarno na taj način vidi svijet oko sebe.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

BestBook: Kao i one, i vi godinama živite izvan Crne Gore. Koliko vam u tom istraživanju “ženske crnogorske popudbine” pomaže činjenica da ne živite u svojoj zemlji, da sve to gledate s distance? Osjećate li da biste mogli na isti način pisati da nikad niste otišli iz Crne Gore?

Moj se prvi veliki odlazak iz Crne Gore dogodio još kad sam kao srednjoškolka otišla sama u Kaliforniju. Poslije toga studirala sam u Beogradu. No čini se da me najviše promijenilo kad sam iz Crne Gore otišla kao majka, djecu odgajati drugdje, a ne tamo gdje bi mi to najlakše palo, gdje bih imala “zaštitnu mrežu” dobro poznate zajednice. I sâmo majčinstvo promijeni ženu, više od bilo čega drugoga, a koliko je tek promijene i brak, i majčinstvo, i preseljenje u nekolike nove zemlje... Taj me odlazak stvarno natjerao da poradim na sebi, omekšam, postanem tolerantnija. Sve mi je to postalo lakše kad sam se napokon prizemljila na novom terenu, stvarno uvidjela da mi se proširila mogućnost izbora. Taj je teren bio London. Počela sam kod sebe mijenjati davno stečene osobine koje su me mnogo puta ograničile i obeshrabrile. Te bi se osobine mahom mogle podvesti pod opis pojma “ženskosti”: obzirnost, požrtvovnost, ugađanje drugim ljudima i, nadasve, suzdržanost od nagona za stvaranjem u osami i radi osobnog zadovoljstva. Tu sam vrstu suzdržanosti u potpunosti odbacila, što u mojem slučaju znači pisati, ali i objavljivati. Prava mala revolucija! Žena se zatvara u sobu, u svoj svijet, u koji ostali nemaju pristupa, zatvara se i nešto piše za svoju dušu, dok ostatak obitelji od toga nema nikakve koristi. Već sam tad, kad sam počela udovoljavati svojoj duši, godinama živjela izvan zemlje rođenja, nisam pripadala ni tu ni tamo, a ni tamo-tamo, i samim je time “čitav svijet bio moj” - moj i u meni, otvoren za mene, da iz njega uzimam od djetinjstva pohranjivane darove - priče. Uvidjela sam i specifičnost i univerzalnost svoga teritorija: iseljenice i njihove tajne, snovi, životne prekretnice. U svakom slučaju, to dobro poznajem, to me i dalje intrigira. Jedan je moj kolega s londonskog magisterija iz kreativnog pisanja to nazvao “Olja i njene žene.” U novom romanu, koji trenutno pišem, bit će i engleskih žena, i Amerikanki, Parižanki, pa čak i baš tog moga kolege - jer sad i na sve njih mogu gledati s distance, pisanju neophodne.

BestBook: Kad razoriš ono što te sputava, upozorava Sally Rooney u svojem romanu “Divni svijete, gdje si”, dobro je znati čime to namjeravaš zamijeniti. Znate li vi baš uvijek čime ćete zamijeniti stare sputanosti?

Možemo se nadati, možemo vjerovati da znamo čime bismo rado zamijenile razoreno sputavanje. Vjerojatno sve imamo to nešto već isplanirano. No kako su nam pokazale posljednje dvije godine, netko se našim planovima grohotom smijao. Bolje je trenirati sebe na prepoznavanje otvorenosti i ljepote trenutka. Znam da ovo zvuči previše trendy da bi se u to povjerovalo, ali mnoge sam metode isprobala na vlastitoj koži, pored ostalog shvatila i da je dobra ona stara mudrost “sve u svoje vrijeme”, jer postoji vrijeme kad nam je potrebno maštati, planirati, praviti tablice i rasporede, držati ih se. A onda dođe vrijeme za pronalaženje dara i ljepote u trenutku, što će reći – u sebi. Upravo živimo doba u kojem svima postaje vidljiv početak velike promjene u čovječanstvu, načina života na ovom našem planetu. Možemo se prepustiti bijesu što više nikad ništa neće biti isto ili onakvo kakvim smo ga bili zamislili, dozvoliti sebi da izgubimo vjeru u čovječanstvo, ali stvarno ne znam što se time dobiva. “Strateški sam optimist”, izjavio je čak i Noam Chomsky pa dodao, “a taktički pesimist”. No to ipak znači da vjeruje kako će na duže staze biti bolje.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

BestBook: Čitajući “Gospođu Black”, nameće se dojam snažnog pripadanja anglosaksonskoj literarnoj tradiciji. Jeste li svjesno odabrali tu promjenu u jeziku i stilu? Što vam je ona omogućila?

Što se anglosaksonske literarne tradicije tiče, negdašnji se dominantni viktorijanski svevideći pripovjedač većinom, sve donedavno, do trenda autofikcije, bio preobrazio u blisko treće lice. Ta mi je točka motrišta išla uz ovaj roman iz nekoliko razloga: za njega mi se prvo pojavio detalj iz priče koju sam htjela razvijati, a ne protagonistica. Valle Black pojavila se iza scene, šećući pred sobom svoju tajnovitu tugu i suzdržanost. Može to podsjetiti na Gospođu Dalloway, s kojom se također nije lako identificirati, a od čega engleski pisci ne bježe. U početku ni sama nisam uspijevala razabrati glas gospođi Black, bila je takav introvert da sam je stalno sačekivala u kutovima svog vremena za pisanje, kao u zasjedi, da od nje ugrabim koliko mogu, utvrdim je li dobra osoba, plaha, luda, kakva je uopće. Nije bila prirodna protagonistica, ali bila mi je interesantna ta priča koju sam vezala za nju. Dugo je ona bila u službi priče, i da, to pojača suzdržanost glavnog lika, takav 40 41 stil pripovijedanja liči na potomka anglosaksonske književne tradicije. Osim toga, glavna se radnja u toj knjizi odvija u Londonu, muž junakinje rođeni je Londonac. Njegov način izražavanja na engleskom jeziku odaje njegovu klasu, njegovu dob, njegov svjetonazor, pokupljen još u obitelji, pojačan u prvim godinama školovanja, u privatnom internatu.

BestBook: London, uz Podgoricu, ima važnu ulogu u vašoj književnosti. Što ti gradovi za vas predstavljaju, kakav odnos imate s njima? Čini mi se da u svim vašim romanima postoji onaj moment “povratka”, ili barem pokušaja povratka… U “Gospođi Black” taj je povratak čak i ljekovit, iako nije trajan.

S gradovima imam odnos gotovo kao s ljudima. Prije neki dan jednoj sam prijateljici rekla kako i dalje cijedim svašta iz Londona, kao da sam ga ja stvorila, pa ga svima s ponosom pokazujem. “Naravno”, rekla je, “samo nastavi. Ljubav je to.” Gradovi specifično boje svoje stanovnike, grade odnos s njima, toliko dubok da, kao i svi duboki odnosi, prolazi kroz široki spektar faza. Magija nekoga grada... Države mi nikad nisu bile toliko važne, makar je u jeziku prisutnije da se odlazi ili vraća u svoju “zemlju” a ne u grad. Grad, gubitak, otuđenje, povratak - neke su od tema koje su interesirale i meni omiljene moderniste, premda mi se to tek poslije posložilo, nisam prvo imala intenciju pa sjela pisati o tome. A ljekoviti povratak... Od kada sam prvi put u jednoj Čehovljevoj priči pročitala da “i sami zidovi doma liječe”, stalno mi se to mota po glavi. I ja sam to osjetila. I uvijek taj motiv stavim u knjigu.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

BestBook: Ženska emancipacija, ograničavajući patrijarhat, ženski odnosi i ženska prijateljstva u “muškom” svijetu… Jeste li po svojim temama tipična crnogorska spisateljica? Doživljavate li sebe kao dio određenog “trenda”, “ženskog” pisma, koji bi se mogao jasno definirati, staviti u kućice?

Najprirodnije mi je odmah reći – Ne!, i – Zar se iz mog životnog puta ne vidi da nisam ništa tipično, da na svoj način obrađujem teme koje su meni interesantne? Sebe ne smještam nigdje osim za stol, gdje god taj stol bio, u radnoj sobi, blagovaonici ili nekom unajmljenom stanu, i trudim se s tog mjesta napraviti nešto što će mi donijeti radost, pa čak i ako sam uronila u tugu i bol. Ali, vidite i sami, postoji potreba ženu pisca uvijek negdje smjestiti, da bude dio nekog “pisma”, neke zajednice, pokreta, najčešće feminističkog, čemu se ne protivim, dok muški pisci mogu biti i samostalni geniji. Dapače, tad su nam najdraži.

BestBook: Zanimljivo je da su sva društva bivše Jugoslavije nakon razdoblja “socijalističke modernizacije” od devedesetih krenula u regresiju kad je riječ o ženskoj poziciji i ravnopravnosti. Kako to objašnjavate?

Regresija ženske pozicije u društvu zbog rata očekivana je pojava, a rat savršen odgovor na patrijarhatu neprihvatljive progresivne promjene. Sva se društvena energija tad baca na rodoljublje i nacionalizam. Žena je stavljena na stup srama ako se tome usprotivi, ako sebe ne podredi ulozi rodoljubne njegovateljice ratnika, ili rodoljubne maternice za nove ratnike, poželjno bi bilo s istaknutim atributima ženstvenosti, kojima treba razgaliti ratnike da bi bolje branili domovinu - jer, naravno, svi vjeruju da je njihov rat obrambeni. Nakon rata, kažu, zemlja je unazađena za 50 godina. U društvu je ostala dehumanizacija, koja je počela od jezika. U ljudima je ostala agresija. Agresivne su i poratne generacije mladih žena, koje su svoje prave želje i osjećaje morale godinama potiskivati zbog nametnute im uloge u društvu. A kad se god izbjegava ući u konflikt s vanjskim svijetom, počne se novi rat - unutar nas samih.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

BestBook: Koliko same žene pridonose generiranju predrasuda?

Točno je da žene mogu pridonijeti generiranju predrasuda, i to iz straha za vlastitu egzistenciju – jer kod muškaraca je novac i, što je još značajnije - moć. Još je u društvu, i to ne samo crnogorskom, rasprostranjeno načelo da ženi, dok je mlada, fizički izgled donosi počasno mjesto i uvažavanje, a da joj tu čast u kasnijim godinama osiguravaju požrtvovnost i patnja. Ženska se svijest oslobađa, mijenja, ali se u skladu s njom ne mijenja i društvo sa svojim zahrđalim institucijama. Tu dolazi do raskoraka koji obeshrabruje mnoge žene. No u Crnoj Gori odavno djeluje nekoliko nevladinih udruga koje se bore za ženska prava. Bore se i za usvajanje i provođenje europskih zakona za jednakost žena, protiv svih vrsta nasilja, a potom rade i na upoznavanju mlađih generacija s tim zakonima. Već dugo pratim njihov rad, od devedesetih, divim im se i poštujem ih, jer rade hrabro i naporno. Zbog njih su danas žene u Crnoj Gori ipak ravnopravnije, sve je više žena na rukovodećim mjestima, a i mlađe su generacije žena, neminovno, razboritije i manje spremne na prihvaćanje uloge žrtve.

BestBook: U vašoj domovini posljednjih mjeseci i godina događaju se zanimljive, čak i dramatične stvari. Nakon više desetljeća autokratske vladavine Đukanovićeva DPS-a, od prošle godine Crnom Gorom upravlja heterogena koalicija stranaka koja je imenovala vladu stručnjaka. Ipak, čini se da je ta vlada pod snažnim utjecajem SPC-a i da ponovno udaljava zemlju od europskih integracija. Je li smjena vlasti bila dobra za Crnu Goru? Kakva ste vi očekivanja imali od nove vlade?

Što se tiče smjene vlasti: bilo mi je drago da se to napokon dogodilo. Sad se još nadam i da će rasti onih 6% glasača kojima i sama pripadam. Bila je to prva demokratska smjena vlasti u Crnoj Gori. Nerealno je očekivati da odmah sve bude sjajno, svi problemi riješeni. Proces je počeo, to je dobro. Mene ne zanima, niti me ikad zanimala, SPC, zapravo sam uvijek bila na suprotnoj strani od stajališta te crkve. Devedesetih je cijela moja obitelj bila dio Liberalnog saveza Crne Gore, i to od početka njegova osnivanja, a LSCG je bio jedina progresivna opozicija i tad vladajućoj partiji Mila Đukanovića, koji je u to vrijeme bio vjerni, autentični miloševićevac. Hoću reći, dok se Đukanović osjećao Srbinom i skupa s Amfilohijem Liberale proglašavao ustašama, crnogorski su Liberali propagirali crnogorsku neovisnost, organizirali svakodnevne antiratne prosvjede, i zbog toga bili na razne načine progonjeni. Đukanovićev je režim i nakon što se on, zbog pritiska Zapada i osobne koristi, odmaknuo od Miloševića, ostao glumljena, “kazališna” demokracija, financirana ogromnim profitima nedozvoljenih trgovina kojima su upravljali upravo on i njemu vrlo bliski ljudi. Kad se uzme u obzir 30 godina ucjenjivačkog odnosa prema zemlji i građanima radi osobnih interesa i enormnog bogaćenja određenoga kruga ljudi, bilo je neminovno da na površinu izađu različiti politički apetiti, pa i radikalni i ekstremni Srbi, koji su, kao što to obično i biva kod svih ekstrema, mnogo više bučni nego što su stvarni, i koji možda mogu računati na nekih 15 posto glasova.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

BestBook: Milo Đukanović u svojoj političkoj karijeri pokazao je mnoga lica: velikosrpski nacionalist, proeuropski lider, korumpirani autokrat, liberalni modernizator, pokrovitelj organiziranoga kriminala, da spomenemo samo neka od njih. Kako biste vi ocijenili “lik i djelo” najvažnijeg crnogorskog političara posljednjih desetljeća?

Mislim da je Đukanović htio postati spoj Tita i Don Vita. Tipovi s takvim ambicijama, ali nižim stupnjem njihove realizacije, često na ovim prostorima ulijeću u politiku, a ovaj se baš dugo održao.

BestBook: Prije nekoliko mjeseci vidjeli smo “helikopterski desant” na Cetinje novog mitropolita SPC-a Joanikija i nasilne procrnogorske prosvjede koji su uslijedili. Jesu li najnoviji pokušaji srbijanskih vlasti i SPC-a da povećaju svoj utjecaj u Crnoj Gori ojačali crnogorski nacionalni identitet? Kako vidite budućnost Crne Gore? Hoće li opstati neovisna Crna Gora ili će se zemljom upravljati iz Beograda?

Nisam se previše udubljivala u helikopterski desant, to su za mene montipajtonovske scene, dio balkanskog ludila. Istina je da Crna Gora sad bira između Zapada i nestanka. Crna Gora je mala, ali kompleksna država, društvo s više vjera i više nacija, pomiješanih ili bolje reći pobrkanih identiteta, ali koji se, makar to ankete pokazuju, slažu u jednome - većina crnogorskog stanovništva želi biti dijelom EU. Jedina mogućnost da ta zemlja postane zdravo društvo njen je prijem u EU. Ali opet, da bi ušla u EU, od nje se sa svih strana zahtijeva da u potpunosti riješi mračnu zaostavštinu bivše vlasti, kriminal i korupciju, što je nakon 30 godina teško iskorijeniti. Ne znam koliko nova vlast za to ima elana, znanja, možda čak i interesa, iako ima nekoliko ljudi kojima vjerujem i podržavam njihov rad i zalaganje. Crnoj Gori prije svega trebaju pošteni političari. Da podsjetim na jedan Kišov dobro sročen zaključak: “Političke hulje i lopovi biraju naciju kao zadnju liniju obrane svojih materijalnih interesa.”

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

BestBook: Čini mi se da, pišući o jednom specifičnom povijesnom razdoblju svoje zemlje, ispisujete zapravo povijest vlastitih osjećaja… Jeste li nostalgični, prema Crnoj Gori, prema prošlosti? Živjeli ste u raznim gradovima, neko vrijeme istodobno u Podgorici, Londonu i Zagrebu, trenutno živite u Zagrebu. Pripadate li ikamo? Gdje je vaš dom?

Za sada, da, imam određenu geografiju i kronologiju u svom pisanju. Nostalgiju sam ispisala u svojim “Londonskim pričama juga”, a u romanima je se držim samo ako je ponegdje stvarno neizbježna, pazim da to ipak ne bude dominantni ton. Nije je lako naštimati. A i na drugačiji mi je način sad primamljiva ideja “doma”, više kao slika koja se treba razbiti kad ograničava, pa se ponovo izgraditi, po našim novim mjerama. Dom je ono mjesto u koje mentalno pobjegnemo kad nam se negdje drugdje - zbog prezimena, podrijetla - nanese bol i nepravda; mjesto u kojem se vidimo u starosti punoj autentičnosti, topline i smijeha, gdje “i zidovi liječe.” I gdje, po mogućnosti, možemo napraviti, ako ništa drugo, barem povremenu, srcu dragu luku za svoje potomke.

BestBook: Dugo ste se bavili i novinarskim poslom - dio svojih iskustava opisali ste upravo u knjizi “Londonske priče juga”. Tko vam je bio najzanimljiviji sugovornik, koje biste iskustvo izdvojili kao posebno?

Najviše glasova za najbolju među tim pričama dobila je ona u kojoj sam pisala o pokušaju intervjuiranja Vivienne Westwood. Od Ms Westwood na kraju nisam dobila intervju, ali jesam dobila odličnu priču o punk divi i njezinim modernim, ali ne i stvarnim brigama, strahu od telećih rebara i žene s istočne strane prozora, o lažnoj i pravoj djeci socijalizma... Pomislila sam tada da bih rado napravila, ili barem čitala, neku zbirku “nedobivenih intervjua”, prîča o tome kako je put do intervjua bio interesantniji i važniji od cilja.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

BestBook: Osoba s “drugačijim” iskustvom na neki način živi u drugom prostoru u odnosu na druge, okružena nevidljivim svijetom, kaže Svetlana Aleksijevič. Čini se da to prilično precizno definira situaciju vaše gospođe Black. Stvarnosti je nemoguće približiti se licem u lice, uvijek su između osjećaji, kaže Aleksijevič, pitajući se je li uopće moguće “ispričati istinu” bez krivotvorenja? Ona, kako sama kaže, nastoji kroz književnost, pronaći “opravdanje” za čovjeka. Mislite li da tome služi književnost?

Na kraju, čemu vama služi književnost? Sviđa mi se to pronalaženje “opravdanja” za čovjeka kroz umjetnost, pogotovo kroz književnost, u kojoj probamo i sagledati čovjekovu sudbinu. Književnost tu može najdalje otići, ponekad to mogu doseći i one vrste TV serija i filmova za koje znamo reći da su “kao romani”. Ali ipak, pravi romani... ništa se s njima ne može mjeriti. Pravi romani budu veći od nas, oni su svijet. Gospođa Black o sebi ništa ne zna, između nje i stvarnosti cijelo je zgarište osjećaja, iz zgarišta izdžikljala krivotvorina. U početku, ona živi prateći nagon za samoodržanjem, poput vampirice, no u jednom trenu shvaća da to nije to, da ne može tako živjeti, to je lažno, umrijet će u laži, mora se vratiti na mjesto s kojeg će zaokružiti svoju priču. Napokon dobije želju sagledati svoju sudbinu, potraga za istinom ju je oživjela. Lijepo je nadati se da to i jest svrha književnosti - probijanje, kroz krivotvorinu, do istine. Malo što u životu može mi dati tako moćan osjećaj povezanosti s tajnom postojanja kao čitanje književnog djela u kojem je očita potraga pisca za - opet te velike riječi, ali druge nemam - oslobađanjem, istinom, smislom.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.