Zagrebački nakladnik Literis objavio je “Filosofiju palanke” Radomira Konstantinovića, jednu kapitalnu knjigu, knjigu koja se tijekom ratova iz 90-ih često spominjala, kao moguće objašnjenje onoga što nas je tad snašlo. Pogotovo je u tom smislu citirana uvodna rečenica iz ovog djela, koja je postala opće mjesto na ovim prostorima: “Iskustvo nam je palanačko”. Rat koji je uslijedio bio je u određenoj mjeri i posljedica tog Konstantinovićeva “palanačkog iskustva”. Radi se o jednoj od onih rijetkih knjiga koja kao da je imala u sebi nešto proročko te je danas aktualnija nego kad je objavljena. U tom smislu zanimljiva je konstatacija Dragana Velikića o ovoj knjizi, koju je izrekao u jednom tekstu objavljenom svojedobno u Ninu, povodom jednog od brojnih reizdanja ove knjige: “U našoj književnosti i filozofiji ne postoji nijedna knjiga koja je toliko nepomeriva kao što je to ‘Filosofija palanke’ Radomira Konstantinovića. Ne spore je ni ‘junaci’ Palanke. I kao što se u svim boljim evropskim hotelima u fioci noćnog ormarića nalazi primerak Biblije, tako bi i Konstantinovićeva knjiga trebalo da predstavlja obavezni rekvizit sazrevanja svakog mislećeg bića na ovim prostorima. ‘Filosofija palanke’ jeste naše Sveto pismo”. U istom tekstu Velikić Radomira Konstantinovića naziva “moralnom vertikalom savremene srpske kulture”, pri čemu je on unutar te kulture “usamljena pojava ‘par exellence’”. Radomir Konstantinović rođen je u Subotici 1928. godine. Umro je 2011. u Beogradu. Zanimljiv je podatak da je Konstantinović bio član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBiH). Započeo je kao pjesnik: 1952. godine objavljena mu je zbirka pjesama “Kuća bez krova”. Zatim je objavio nekoliko romana, od kojih treba izdvojiti roman “Izlazak”, za koji je 1960. godine dobio NIN-ovu nagradu. Od 1966. godine okreće se eseju, što je bila svojevrsna najava “Filosofije palanke”, koja se pojavila tri godine kasnije. Od ostalih njegovih djela treba spomenuti studiju “Biće i jezik” u osam tomova, koja je objavljena 1983. godine. O ovom djelu Velikić u spomenutom tekstu kaže: “Svojom studijom ‘Biće i jezik’ u osam tomova, koja u podnaslovu glasi ‘U iskustvu pesnika srpske kulture dvadesetog veka’, Radomir Konstantinović je ispisao hrestomatiju srpskog pesništva, rad kakav nemaju mnoge veće kulture nego što je naša”. “Filosofija palanke” premijerno je objavljena 1969. godine u časopisu “Treći program, br. 2” beogradskog radija, na kojemu su ranije emitirani njezini dijelovi. Odmah sljedeće godine uslijedilo je drugo izdanje koje je također objavio “Treći program”. Zatim je 1981. objavljeno prvo Nolitovo izdanje “Filosofije palanke”, dok je drugo izdanje ove izdavačke kuće uslijedilo 1991. godine, u vrijeme iznimno nenaklonjeno knjizi, pogotovo knjigama tog tipa, i to u nakladi od 3000 primjeraka, što govori u prilog tome da je ta knjiga objavljena tad prvenstveno kao glas razuma, kao Krležina “kutija olovnih slova”, kao jedini vid obrane ljudskog dostojanstva u tom trenutku, i to unatoč tome što se radi o teško prohodnoj knjizi, koja nema u sebi ništa pamfletsko, knjizi koja se čita dugo i na mahove te, što je najvažnije, jednoj od onih rijetkih knjiga čijim se pojedinim dijelovima cijeli život vraćamo. U simboličkom smislu, možda je izdanje “Filosofije palanke” iz 1991. godine najvažnije izdanje ove knjige, iz jednog vremena u kojemu je kolektivna histerija protjerala na marginu sve misleće ljude. Margina, samoća, odnosno usamljenost vrlo su važni pojmovi kod Konstantinovića. Oni stoje kao jedina protuteža destruktivnom duhu palanke. Govoreći o Srbiji iz 90- ih godina, Konstantinović je u jednom intervjuu izjavio: “Mislim na prijateljstvo kao na privilegiju (valjda najveću od svih privilegija). Ali, ne manje, mislim i na privilegiju manjine, neodvojivu od privilegije prijateljstva. Ili, ako hoćete, na privilegiju marginalca. Zato što je marginalnost duša istorije. Druga Srbija, dakle Srbija evropska, jeste marginalna Srbija, i dan-danas, i upravo kao takva, kao marginalna, jedina moguća budućnost Srbije”. Vrlo je važno, prije nego što se kaže bilo što o “Filosofiji palanke”, definirati pojam palanke po Konstantinoviću. Palanka je prije svega metafizički prostor. “Ova reč ide do sudbinskog”, piše Konstantinović u uvodnim rečenicama knjige, da bi suzbio svaki mogući nesporazum, dajući nam jasne “koordinate” svoje palanke. “Palanka je, kaže se, naša sudbina, naš zao udes i od povijesti zaboravljeni prostor. Istorija nas je zaboravila, kao u nekoj velikoj rasejanosti. Između sela i grada, ovako zaboravljen, svet palanke nije ni selo ni grad.” To je jedinstven i “neponovljiv svijet”, “duh između plemenskog, kao idealno-jedinstvenog, i svetskog duha, kao idealno-otvorenog”. Palanka nije, dakle, jednoznačan, zemljopisni pojam. Kad je riječ o ovoj knjizi, mogli bismo biti zluradi pa reći kako postoje dvije vrste ljudi: oni koji nisu čitali “Filosofiju palanke” i oni koji tvrde da su čitali tu knjigu. Tu mislim prije svega na ljude koji su tu knjigu uglavnom doživljavali kao sredstvo obračuna s onim drugima, i to u najboljoj tradiciji palanke. Teško je u tom smislu naći neku drugu, sličnu knjigu. Pada mi na pamet tek monumentalni roman Miroslava Krleže “Zastave”. Ili, u širim okvirima, Joyceov “Uliks”. Kako to prepoznati? Kako prepoznati one koji tvrde da su čitali tu knjigu, a iz svakog retka u kojemu se pozivaju na nju može se ustvrditi da nisu. Pa upravo po tim simplifikacijama, gdje palanka postaje neka vrsta jeftinog, plošnog argumenta, po kojemu su “palanka” uvijek oni drugi, ne shvaćajući onu pravu bit ove knjige. Pisati o tuđoj “palanci” moguće je isključivo iz perspektive vlastitog “palanačkog iskustva” koje je po svemu superiorno u odnosu na ona druga. Naše rijeke su najljepše, naše tradicije najsvjetlije, naša je duša široka... Konstantinovićeva palanka okrenuta je k sebi, prema vlastitom “plemenskom iskustvu”, koje on želi ogoljeti do kraja. Konstantinović nastoji prikazati “palanku” u svojoj elementarnoj nakaradnosti i paradoksu. Palanka je, dakle, paradoks. Palanka je “naša”, unaprijed dogovorena laž koja postaje neupitna istina, zapravo jedina istina, dogma, ne postoji ništa mimo “palanačkog iskustva”, pa ni “oni drugi”.
Palanka je zatvorena, plemenska svijest, za koju onaj drugi ni ne postoji, to je samom sebi dovoljan svijet, koji tuđa iskustva ignorira ili ih, u najboljem slučaju, ismijava. Konstantinović na jednome mjestu, u poglavlju “Srpski nacizam”, u obliku fusnote, piše o srpskom pjesniku Radi Draincu, koji piše u jednom svojem tekstu u duhu palanke: “Vreme je da nas, Balkance, prenesu preko granice, jer naša divlja duša ima sve osobine pomućene šekspirovske genijalnosti. (...) Za Francusku 3.000.000 kila osećanja. Za Englesku 5.000.000 bombi za ravnopravnost...”. Konstantinović se u svojoj “Filosofiji palanke” dotiče gotovo svih područja ljudskog života, kao djelića bojnog polja na kojemu “duh palanke” želi dominirati, a to je cjelokupno iskustvo života. Konstantinović beskompromisno razotkriva taj zatvoreni svijet malograđanštine, jakobinski shvaćenog tradicionalizma, nihilizam tog “tamnog vilajeta”, srpski nacizam, kao kronično stanje plemenske svijesti. U posljednje vrijeme čuju se glasovi kako bi ovu knjigu trebalo prevrednovati u skladu s vremenom, vidjeti koliko je ona danas, u suvremenom društvu, relevantna. Svaki ovakav pokušaj je, naravno, dobrodošao. Međutim, moje je mišljenje da je “duh palanke” neuništiv, da je on vječan, poput ljudske gluposti ili odbačene plastične boce, stoga je svako novo izdanje “Filosofije palanke” dobrodošlo.
