''Do razvoja popularnosti televizije odlazak u kino bio je izlazak o kojem se pričalo. Imali smo tri projekcije dnevno, u 16, 18 i 20 sati, subotom bi dodali i projekciju u 22 sata, a nedjeljom matineju u 11. Sve su nam projekcije bile rasprodane, a ljudi su znali da je film dobar jer se prikazivao u Europi. Bilo je tu raznih hitova, pravih klasika, od poznatih Zameo ih vjetar, Ben Hura, Prodavačica ljubičica, Ninočka, Jedan dan života, i mnogo, mnogo drugih.'', prisjeća se.
Kaže kako su se nakon 2. svjetskog rata većinom prikazivali filmovi ruske kinematografije, a američki su u kina počeli stizati krajem 50-ih. U to vrijeme filmovi su u relativno kratkom roku nakon svjetske premjere dolazili u kino Balkan, koje je bilo na neki način i testno kino u kojem se po odazivu publike moglo vidjeti kako će film proći i u drugom kinima, ne samo u Hrvatsko već i u cijeloj Jugoslaviji.
Sjeća se i premijere filma Moja Afrika, redatelja Sydneyja Pollacka, koji je sredinom 80-ih godina posjetio Zagreb i prije prikazivanja filma s nekoliko riječi se obratio publici.
''Bio je to veliki trenutak za sve nas, imali smo pravu zvijezdu u kinu. Sjećam se kako mi je rekao dok smo se družili u našim prostorijama da tako svečane toalete na posjetiteljima nije vidio ni na dodjeli nagrade Oscar'', prisjeća se Joža njihovog susreta sa smiješkom.
Kino je bilo puno više od mjesta na kojem su se gledali filmovi, bilo je to mjesto pokazivanja, upoznavanja, pronalaska ljubavi i trend, tadašnji trend prije nego je televizija osvojila publiku. Danas, kako kaže, publike je sve manje i manje, osim na festivalima kada dvorane kina i njegovih hodnici podsjećaju na ta davna vremena kada je pitanje tjedna bilo hoćeš li uspjeti dobiti ulaznicu za kino.
''Subotom je bila i dodatna projekcija u 22 sata, za koju su i cijene karata bile malo skuplje, ali je uvijek i sve bilo rasprodano. Prije filma prikazivala su se reklame uz obaveznu filmsku glazbu, i filmske novosti, a ponekad se mogla vidjeti i najava novog filma koji bi uskoro trebao stići u kina'', prisjeća se.
''Nitko nije volio one koji su kasnili u kino. U to je vrijeme bilo puno više stolaca u dvorani, pa je tako bilo i manje prostora pa je bila nagore muka da se iz jednog kraja reda morate probiti do vašeg mjesta. Ljudi su bili alergični na kašnjenje, i poštivali su sva pravila'', priča.
Nekoć elitna kinodvorana adaptirana je za vrijeme socijalizma da bi tijekom devedesetih postala devastirani gradski prostor.
''Popularnom gradskom kinu prijetila je sudbina zatvaranja koju su doživjela brojna zagrebačka kina i kazališta. Nezaobilazno mjesto za ljubitelje filma godinama je bilo zapušteno i u zgradu te tehničku opremu nije ulagano još od 1970-ih. Tijekom devedesetih nekoć jedinstvena sala u regiji zjapila je prazna i derutna, te se osim simbolične promjene imena iz kino Balkan u kino Europa ovdje ništa značajno nije događalo. U posljednjih deset godina umjetnička organizacija Zagreb Film Festival, osim u inovativne programske sadržaje, uložila je velik trud i sredstva u nabavu nove i restauraciju postojeće tehničke opreme. Uz ulaganja u nove prostore i tehničku opremu, napravljeni su zaštitni radovi i uklonjeni brojni nedostaci u kinu od saniranja krovišta preko uređenja podova i zidova do obnove sustava za grijanje, ventilaciju i sanitarnih prostorija'', naglašava Pokrajac.
''Uz filmske programe, u dvoranama i predvorjima kina održavaju se i brojna predavanja, okrugli stolovi, diskusije, promocije knjiga, performansi, izložbe, koncerti i druga događanja, a kino Europa danas je postalo omiljeno poprište vodećih filmskih i inih festivala, mjesto edukacije i zabave, te nezaobilazna destinacija za sve filmofile. Ovaj aktivan i dinamičan filmski prostor nastoji biti otvoren za sve i uzima inkluzivnost kao svoj kredo. Ovdje su gostovali i predavali vodeći umjetnici i mislioci današnjeg doba, a odlazak u kino tretira se kao poseban doživljaj – gledanje filmova nadopunjuju edukacija, druženje i interakcija s publikom'', objašnjava.
Od 2013. godine Ministarstvo kino Europa je zaštićeno kulturno dobro te nacionalno blago Republike Hrvatske. Interijer kina se sa svojim bogatim štukaturskim dekoracijama i postsecesijskim klasicističkim detaljima smatra jednim od najljepših gradskih prostora.
Danas prostor predvorja izgleda drugačije od onog davno, i dio je to one preobrazbe koja je svojstvena prostorima koji aktivno sudjeluju u društvenom životu.
''Kino je to u kojem ''mislimo što gledamo'' no u kojem nema dociranja. Kino u kojem 2D uvijek pobjeđuje 3D. Kino, a ne spomenik, jer kako je svojevremeno ustvrdio Dušan Makavejev ''spomenicima ne treba vjerovati''. Kino koje živi punim plućima i njeguje moderan pristup očuvanju kulturne baštine. Kino kao mjesto susreta filmske umjetnosti s ostalim umjetnostima i mjesto spajanja različitih publika i supkultura, od onih najmlađih do najstarijih, ali prije svega kino u kojem u dobrom društvu možete pogledati svoj omiljeni film'', naglašava Pokrajac.
Što će biti dalje s kinom, s njegovim upraviteljem, zasada se ne zna. Ugovor im ističe krajem mjeseca svibnja a iz grada još nisu odbili nikakav odgovor hoće li im se produžiti, hoće li biti natječaja novog ili novog upravitelja.
Ni Joža zasada ništa o budućnosti kina ne zna, no razmišlja o svojoj budućnosti i nasljedniku koji bi ga trebao u hodnicima kina Europa jednog dana zamijeniti. I dalje uživa u filmovima, a najviše u komedijama, onim pravim komedijama koje su se nekada davno mogle vidjeti i u 94-godišnjoj kraljici – kinu Europa.
