Pedesetak tekstova, raspoređenih u deset cjelina i nerijetko anksioznoga registra, ipak ne upućuju na beznađe kao isključivi medij egzistencije potkopane konspirativno prepoznatom zadanošću svega, nego i na neodoljive male radosti preživjelih međuljudskih relacija kojima, iz subjektove pozicije, nauditi ne mogu sve razvidnije metastaze programirane mržnje i strogo odgojenog neznanja. Čak štoviše, barem u pjesmama kao “Ove noći mislim na tvoje zablude”, “Hropac” ili “Usamljen ponedjeljkom”, možemo govoriti o podsjetniku na dragocjenost kratkotrajnosti koja, da nije upravo surovo ograničena vremenom, ne bi vrijedila više od fige u džepu i metafore u trendu. Od onih međusobno teško razlučivih pisama pisanih zbog književnih potpora i nagrada, motivski predvidivih i koncepcijski pročitanih.
Prve dvije cjeline (“Imitacija”, “Nedovoljno daleki sjever”) čitatelja upoznaju sa skeptičnim subjektom koji će, razvojem zbirke, evoluirati u cinika, ali i romantika - u šaljivdžiju čije šale ne odgovaraju brzopoteznom duhu skeč-vremena i ne provociraju smijeh pri prvoj konzumaciji. Treća se i najduža cjelina (“Pjesme za vrlo dokone”) polazišno oslanja o preliminarni skepticizam (“Dokonost”, “Galeb” i deskriptivno iznimno upečatljiva “Gosti”), ujedno anticipirajući ono što bismo, prihvatimo li šalu između redaka, mogli ocijeniti kao logički podržano proročanstvo: “Kada moje tijelo / postane zemlja / nešto će iz mene / pod ukradenim zvijezdama / trnovito cvjetati”. Tragovi lamentacije pritom se ne tiču neminovnosti smrti, nego institucionalnog opterećenja koje uvjetuje, odnosom prema kraju, gubljenje granica između ideala slobode i poslušnosti, a u mjeri dostatnoj da pitanja, pa i kroz prizmu umjetnosti, svodimo na ili ona retorička ili ona neodgovoriva. Gušći su nanosi metafore razmjerno rijetki. Takav slučaj nalazimo u pjesmama “Tvoj rođendan” i “Glasnik” iz cjeline “Naše vrijeme”. Potonji primjer povremenih skretanja u naglašenu metaforiku upućuje na riskiranje sintaktičke banalizacije koja se na rukopisnoj razini događa rijetko: “Tvoja je ljepota / valuta ucjene”. S druge strane, upravo je “Naše vrijeme”, tekst istoimen cjelini, jedan od primjera izraženijeg angažmana i, k tome, pristojnog estetskog dosega. Čemu treba dopisati i “Noćas nitko ne zove”, ironizirani zaziv koji kulminira subjektovom “šalom na vlastiti račun”, autoportretnom natuknicom umornoga romantičara i/ili nerealiziranoga revolucionara: “Dođi jer još uvijek kujem planove / od kojih je lako odustati”. Peta cjelina, “Nedostaje mi Sonja Henie”, naslovljena je po slavnoj norveškoj klizačici umrloj od posljedica leukemije na putu iz Pariza u Oslo 1969., poznatoj po odlasku u SAD 1940., usprkos velikim simpatijama koje je uživala od strane kvislinškoga režima.
Nedostajanje za Sonjom Henie nedostajanje je za beskompromisnim ustrajanjem u očuvanju idealizma, čak i kad je ono naglašeno sarkazmom ili mačističkim diskursom kao u tekstu “Pobijedila si, Kristina”: “Strašno je da mi se diže kada pomislim na tebe / ali to nije nikakva garancija / da bih te prepoznao na ulici”. Oštrica političke korektnosti rezultira stvaralačkim zaziranjem od svega što je moguće protumačiti kao mizoginiju: makar to bila i erekcija koju se subjekt ove zbirke, slobodan od autorske autocenzure, ne libi prikazati gradu i svijetu. “Smrt Pppasolinija” tekst je koji semantičkom inverzijom otvara pitanje (ne) mogućnosti egzistiranja slobode nauštrb reprizirane mladenačke egzaltacije čemu se, međutim, opskrbljen “sjećanjem” na uskraćenu reprizu, nanovo podjetinjeni subjekt rezolutno suprotstavlja: “Radije ću umrijeti od metka / nego od dosade. / Ozbiljni ljudi upropastit će svijet”. Sam tekst “Nedostaje mi Sonja Henie” podcrtava infodemijski zatomljeno (postpovijesno) nedostajanje za nepoznatim, čak i nedostajanje za znatiželjom kao jednom od polazišnih osnova, uz ostalo, književnoga stvaralaštva. Iskaz postpovijesnoga nedostajanja za poviješću pritom otvara prostor upečatljivim humorističnim elementima: “Nedostaju mi njihovi diktatori. / Naši pokolji nemaju stila. / Našim teritorijalnim pretenzijama / manjka grandioznosti. / Naši su ratovi neobjavljeni”. Šestu (mikro)cjelinu (“Rub”) čini tekst “Rub živaca” koji donosi definiciju jezično potrošene emocije (“Suživot dvije nemogućnosti / nazivam ljubavlju.”), na što se, u cjelini “Sutra, bilo koji dan”, nadovezuje pjesma “Moj grad”. “Hercegovina, zemlja svjetlosti” poriče teritorij i jezik kao identitetsku odrednicu (“Ovu pjesmu ne volim jer laže”): tome treba, očekivano, dopisati iskustvo rata, poraća i odreknuća čovjeka od boga ili boga od čovjeka (“Parkovi i nasadi”, “Bog ne zalazi u moju mahalu”). Zaključni tekst ciklusa (“Volim svoje neprijatelje”) pritom ne treba čitati tek kao himnu štokholmskoga sindroma, nego i osvještavanje civilizacijskog ustuknuća pred mržnjom.
Cjelina “Nova mapa” obilježena je važnim tekstom “Teorija zavjere” koji upozorava na, poslužimo se sintagmom Alaina Minea, buđenje “novoga srednjeg vijeka”, čemu u pandemijskom vremenu prekomjerno svjedočimo. Spomenuta atmosfera pomirenosti (cjelina “Skratimo priču za glavu”) u pjesmi je “Kiša nije ništa pokvarila” dočarana tako što je egzistencijalnoj dezorijentiranosti uporabom prijedloga uz sintagmu u instrumentalu dopisana kategorija živoga: “Prolaznici su hodali / s blaženom besciljnošću”. Pismo se kao učinkoviti portal kroz prostor-vrijeme potvrđuje u vrlo intimnom tekstu “Poznavao sam čovjeka” u kojem se gube razdaljine između Grada i Pariza. Tome nasuprot, efektno začudno i u duhu dječjega rakursa, daljina je Mostara u odnosu na Gradac i njegovu 1983. prenaglašena. Rukopis završava cjelinom “Soba koja se raspada”, čiji se uvodni tekst (“Kako počinje jutro”) odupire takoreći zlostavljačkoj prirodi sve naglašenijega fenomena emocionalnog imperativa. “Svi smo u pravu” upozoravajuća je retrospekcija emocionalnoga sljepila čije su se posljedice na makroplanu ispostavile fatalnima. Subjekt proizašao iz prethodnoga kaosa obezvrijeđen je te kao takav nesposoban potvrditi vlastito željeno dokinuće, tim više što do njegova dokinuća, kao i njegova života, nikom nije stalo. Posljedično (“2020.”), subjektova je egzistencija svedena na nekritičko poštovanje rutine, što međutim ne možemo reći za egzistenciju 55. knjige VBZ-ove biblioteke “Tridvajedan pjesništvo”, koja vješto izmiče kako angažmanu nerijetko svojstvenoj tendencioznosti, tako i predvidivom tematsko-motivskom i stilskom progresu repopularizirane hipermetaforičnosti i komentatorske “odvažnosti” izvedene iz postulata politički korektne, samim tim opasno ograničavajuće misli.
