Alex Jones je kriv za Trumpa i Pernara. Hrabra izjava? Ne naročito. Pojednostavljena, možda, ali da, povijest je uglavnom pisana opskurnim detaljima, kotačima koji u golemom mehanizmu civilizacije guraju jedan zupčanik o drugi. Alex Jones, teksaški radijski voditelj i teškaški šampion interneta, počeo je kao opskurni detalj američkog političkog i medijskog undergrounda, a završio kao senzacija duboko uronjena u društveni mainstream.
On je tek nedavno shvatio kakvo je čudovište pustio u svoje dvorište i doslovno mu zabranio opstanak na najvećim platformama, mjestima na kojima je izgradio poslovno carstvo i svoju globalnu multimilijunsku publiku. YouTube i Facebook su zabranili njegov "The Alex Jones Show" i internetsku stranicu Infowars pod optužbama da promoviraju vrijeđanje transseksualnih osoba, islam i imigrante, pa je tako ostao bez servisa koji su mu donosili i do milijun posjeta dnevno.
Nekoliko tjedana nakon što su se giganti Silicijske doline okomili na njegovo medijsko carstvo, Jones je prepolovio publiku i profit.
Carstvo izgrađeno poslovnim modelom konsolidiranja slušatelja oko stalnih egzistencijalističkih prijetnji, kao i vještim, iskrenim kombiniranjem aktivizma i novinarstva u svojevrsni kult "istine slobode" suprotstavljene "lažima globalista", ipak nije bilo toliko monolitno pa se pokazalo da je polovina Jonesovih slušatelja na ovom putovanju samo iz zabave, a druga polovina spremna izvaditi novčanik u borbi protiv Novog svjetskog poretka, ilegalne imigracije, cjepiva i sotonizma. I Georgea Sorosa, naravno.
Svemu tome kumovalo je suđenje zbog masakra u Osnovnoj školi "Sandy Hook". Jones je tvrdio da se ubojstva nisu dogodila i da je riječ o plaćenim glumcima. Njegovi slušatelji su povjerovali pa počeli maltretirati roditelje stradalih. Oni su uzvratili kolektivnom tužbom i do sada najvećim udarom na Jonesov zavjerenički biznis. Ne pomaže to što sad priznaje da je bio u krivu.
Godinu dana ranije Jones je na sudu izgubio starateljstvo nad djecom tijekom ratobornog razvoda, jer su psiholozi na sudu svjedočili da pati od narcisoidnih i paranoidnih poremećaja. Lani su ga tužili i bivši zaposlenici za seksualno uznemiravanje, rasizam i homofobiju, zapravo neumjesan humor i ponašanje koji je njihov šef prakticirao na radnome mjestu. Optuženi s gnušanjem odbacuje optužbe kao pokušaj protjeranih da se osvete i zarade na trenutačnim problemima.
Alex Jones se nakon dvadesetak godina bivanja glasnim, nerijetko urnebesnim i besmislenim, ali i nedvojbeno hrabrim lučonošom zavjereničke scene, konačno uspio upucati u vlastitu nogu. Šepa, ali pitanje je kako će se oporaviti i hoće li u konačnici zaraditi status mučenika ili opasnog klauna. Njegovim trenutačnim statusom pozabavio se i Kongres, zabrinut za ušutkavanje "konzervativnih" glasova na pretežno "liberalno" orijentiranim društvenim mrežama.
"Nisam ljubitelj Jonesa, između ostalog zato što ima naviku učestalo klevetati mojeg oca lažno ga i apsurdno optužujući da je ubio JFK-a. Ali tko je, dovraga, imenovao Facebook arbitrom političkoga govora?", napisao je republikanski senator Ted Cruz na Twitteru.
Pri svemu tome, pojmovi konzervativno i liberalno u američkom političkom diskursu dodatno pojednostavljuju stvari etiketirajući republikance i demokrate, iako će nas na kompleksnost političkih etiketa brzo podsjetiti činjenica da se jedan Alex Jones javno etiketira kao "klasični liberal", što su, kaže, bili i njegovi najveći heroji, Thomas Jefferson i George Washington. Za neprijatelje, on je ozloglašeni alt.right galamdžija i kralj fake newsa. Alex za sebe ponekad voli reći da je libertarijanac.
U zadnje vrijeme etiketira se kao suverenist i nacionalist. Zvali su ga i paleokonzervativac, a kao žestoki mrzitelj Georgea Busha i stare republikanske garde jedno je vrijeme bio i miljenik tzv. ljevice, koja je pronašla saveznika u zajedničkom neprijatelju. Brzo ga je odbacila kad je isto - pa i daleko krupnije - drvlje i kamenje počeo bacati po Obami, ne bi li konačno slavio s Trumpom, koji mu je gostovao u emisiji i čiji sljedbenici na YouTubeu otvoreno govore: "Jones, ti si zaslužan za pobjedu!".
Politika nije kurva, nego bordel oblikovan u labirint, a kad na njegov izlaz postavite element klasičnog američkog showa, lavinu paranoje, prstohvat psihoze i vapaj gladnog conspiracy tržišta, zapitate se - nije li fascinantno da je jedan teksaški radijski šoumen postao figura o čijem se političkom pedigreu relevantno raspravlja? Jedino što je fascinantnije od toga jest putovanje koje je dovelo do svega toga.
Za potpisnika ovoga teksta ono počinje 2001. godine, negdje na internetu. Te jeseni forumi su gorjeli - postoji taj nekakav luđak iz Teksasa koji je 25. srpnja 2001. u svojem showu najavio lažni teroristički udar na SAD. Spomenuo je razaranje putničkih zrakoplova i Osamu Bin Ladena, kao potencijalnog glavnog negativca, a zatim pozvao slušatelje da nazovu Bijelu kuću i kažu:
"Znamo da vlada planira terorizam. (...) Ako to učinite, krivit ćemo vas. Ako to dopustite nekoj drugo terorističkoj skupini, kao u slučaju World Trade Centra (referirao se na događaj iz 1993., op. a.) - znamo koga treba kriviti". Dva mjeseca kasnije zrakoplovi su udarili u tornjeve. Video je postao viralan brzo nakon 11. rujna, a Jonesu je, već je tad bilo jasno, malo što moglo stati na kraj.
Godinu dana ranije, u ljeto 2000., već je stekao nešto slave, kad je dokazao da su glasine o okupljanju političke elite u šumi zvanoj Bohemian Grove istinite pa je skrivenom kamerom snimio predstavu za bogataše, ritual spaljivanja "žrtve" pod divovskim kipom sove.
Čitava akcija infiltracije u klub odabranih odrađena je za potrebe dokumentarnog TV serijala "The Secret Rulers of the World" (2001.), s potpisom proslavljenog britanskog autora Jona Ronsona koji je, praktički prepustivši Jonesu poziciju glavne zvijezde četvrte epizode, pomogao njegovu prvom velikom širenju izvan Amerike.
Dosljednost u tvrdnjama da je napad 11. rujna organizirala američka vlada Jonesa je koštala mnogih radijskih postaja koje su prekinule ugovor za emitiranje njegove emisije (do 2001. godine bio je na više od 100 radijskih postaja u SAD-u), ali zato se odmah prometnuo u internetsku superzvijezdu, koja je svoj kultni status posudila i industriji zabave. Ako ga i nisu shvaćali ozbiljno, divili su se njegovu luđačkom šarmu i sposobnosti da galami u mikrofone i megafone kao neobično artikulirani lik iz "Muppet Showa".
Ugledni redatelj Richard Linklater zaposlio ga je kao glumca u svoja dva filma, "Waking Life" (2001.) i "A Scanner Darkly" (2006.), u kojima u osnovi glumi samoga sebe. Komičar Joe Rogan sprijateljio se s Jonesom još krajem devedesetih, a nedavno ga je ugostio u svojem No 1. podcastu "The Joe Rogan Experience", puštajući mu da zaobiđe cenzuru na YouTubeu pa nam tijekom četiri sata i 40 minuta objasni sve o skorom organiziranom istrebljenju ljudske rase, dogovoreno između znanstvene elite i demonskih sila iz druge dimenzije.
Jedan od nezaboravnih videa ostaje i onaj kad je Jones 2004. najavljivao nastup komičara Douga Stanhopea u Austinu, ali se pri tome zamalo potukao s neznanim provokatorom iz publike.
Jonesov lik i djelo treba razumjeti i izvan standardnog političkog konteksta, tj. kao jedan od fenomena američke kulture kontroverznih talk radio voditelja, tzv. shock jockova, poput Dona Imusa, Howarda Sterna, Mancowa Mullera..., koji su karijeru izgradili pomicanjem granica dobrog ukusa, ne bježeći od kontroverznih političkih pogleda i komentara. Kultura automobila i višesatnih putovanja na posao pretvorila je američki radio u inkubator provokacije - efektan način za brzo dobijanje pozornosti.
Alex Jones je u toj priči teksaški masakr motornom pilom - performance art koji spaja politički komentar, humor, nekontrolirani bijes, agresiju, propovjedništvo, govorništvo, mahanje oružjem i suze. Kao Vicko Budilica koji vam sipa M16 rafale u uho.
Slagali se s njim ili ne, u prvim godinama novoga milenija njegov se glas izborio za pozornost - bilo da je zastrašujuće elokventan, s fotografskim pamćenjem, bilo da se ponaša kao Vuco kad ga naljute u intervjuima, Alex Jones je u ranim danima YouTubea postao kraljem "ranta", forme svadljivog monologa u kojem strast i stav imaju primat nad činjenicama. Onako kako zvuk motora sportskog automobila povećava testosteron, tako i Jonesovi rantovi ubrzavaju rast dlaka na prsima.
Ako ga slušate dok radite sklekove - do kraja emisije spremni ste za rat. Makar i niste sigurni tko je točno neprijatelj.
Jonesov početak radikalizacije dogodio se 1993. godine, odmah nakon pokolja sekte Davida Koresha kraj teksaškoga gradića Waco. Jones je bio zgrožen činjenicom da je vlada hladnokrvno pobila nevine ljude pa je pet godina kasnije organizirao gradnju nove crkve Davidova ogranka. Godine 1993. uhitili su ga kad je prekinuo govor Georgea W. Busha, tad guvernera Teksasa. Svega godinu dana ranije bio je tek tipični republikanac, za slobodu nošenja oružja i male poreze.
Nastavak na sljedećoj stranici...
