Kultura
1764 prikaza

Želio sam osloboditi umorne duše veterana II. svjetskog rata

1/7
Josip Regović/PIXSELL
Redatelj dokumentarca ‘Rat Raye Sinitsine’ Efim Graboy o junakinji Bitke za Lenjingrad kao inspiraciji za film, o ruskim Židovima u Izraelu, sukobu na Bliskom istoku, lošoj i dobroj kinematografiji...

Priča Raise Sinitsine, mlade djevojke koja je sudjelovala u bitki za Lenjingrad, a danas 96-godišnjakinje s adresom u Izraelu, možda nije ispričana u knjigama nobelovke Svetlane Aleksijevič, ali napokon je oživjela na filmskom platnu, u dirljivom dokumentarcu “Rat Raye Sinitsine” (The War of Raya Sinitsina), koji potpisuje mladi redatelj Efim Graboy. Ima neke mističnosti u tome kako su se Raisa Sinitsina i Efim Graboy susreli i kako je on osjetio potrebu da snimi film o njezinu životu, kako ovom sadašnjem, tako i onom prošlom, kad je kao 17-godišnjakinja skrbila za ranjenike. Mnoge djevojke njezine dobi išle su u rat, borile se i ginule, a tako je bilo i s njom. No Graboy, s kojim se susrećem u Zagrebu i koji je gost Diversions International Short Film Festivala, koji se osme godine održava u Svetom Ivanu Zelini, priča kako od četvrte godine sanja isti san. Vojnik je u Drugom svjetskom ratu, pada bomba u blizini njega i osjeća kako dijelovi njegova tijela lete posvuda uokolo. Taj san sanjao je učestalo kad je bio dječak, postao je nešto rjeđi kako je stario, da bi se ponovno intenzivirao kad je upoznao Raisu Sinitsinu. Kao da ga je, priča mi, nešto vodilo k njoj. No znao je da sve nije samo umislio kad je i njemu Raisa Sinitsina rekla da joj se čini da su se već jednom sreli, možda u nekom prošlom životu, kad je ona bila mlada bolničarka, a on vojnik. “U jednom trenutku je ovaj film postao misija za mene. Kako bih oslobodio svoju dušu, ali i umorne duše ovih ljudi, kako bih im udahnuo život, izvukao ih iz betonskih spomenika, sovjetskih ideala pobjede. Želio sam to slomiti.” 

 | Author: PROMO Raisa Sinitsina PROMO

Raisa Sinitsina, koja se preselila iz Rusije u Izrael u 68. godini, već u prilično poznim godinama, održava kontakte s drugim veteranima rata. Sve su to starci na kraju života, neki u vrlo krhkom stanju, no iz njih svejedno izbija ponos karakterističan za tu generaciju. Bili su dio nečega važnog, na pravoj strani povijesti i to se na njima vidi. Mjesec dana nakon što je Efim Graboy završio film i uspio ga pokazati Raisi Sinitsinoj, starica je oslijepila, unatoč transplantacijama očiju koje su joj trebale vratiti vid. No gledatelji neće propustiti zamijetiti koliko starica vjeruje Graboyu, koliko joj je prirastao srcu. “U privatnom životu je to prokletstvo, a u profesionalnom blagoslov. Dopustim osobi da vrlo brzo dođe do mene, kako bih i ja mogao doći do osobe. U vezi te to može oštetiti ako ne obraćaš pozornost, ali kad si usred stvaralačkog procesa i nekom daješ svu svoju pozornost, i kad ga dubinski osjećaš, to dovodi do slamanja granica i toga da odnos postane blizak”, pojašnjava redatelj. Efim Graboy rođen je u Kazanu u Rusiji, no kao desetogodišnji dječak s roditeljima se seli u Izrael. Ironično, dječak kojeg su u Rusiji zvali Židovom, u Izraelu postaje Rusom. “Rodio sam se u Kazanu 1989. godine. Onda se moja starija sestra, kad je napunila 19 godina, preselila u Izrael. Mislim da je to bilo 1995. godine. Kazan je 90-ih bio jedan od gradova s najvećom stopom kriminala. Sestra je bila optužena da je pokušala pomoći u pljački banke. Radila je u banci, a oni su mislili da je povezana s nekim tko je opljačkao banku i tko je nestao. Kako se bojala da će završiti u zatvoru, jednostavno je otišla u Izrael, jer je bila Židovka i imala je tu mogućnost. No zadnji put kad smo pričali o tome, otkrila mi je da je otišla zbog naše majke koja ju je tad previše kontrolirala. Paradoksalno, četiri godine kasnije, cijela obitelj se preselila u Izrael jer mama nije mogla živjeti bez nje. Moj otac se nije želio seliti, a ja sam imao deset godina i nitko me nije ni pitao. Rekli su mi: Nemaš psa i kompjutor ovdje, a tamo ćeš ih imati“, sa smijehom otkriva redatelj. Graboy, koji je prije toga bio u Izraelu samo jednom, nije znao hebrejski, kao ni ostatak njegove obitelji, no s vremenom ga je naučio. 

 | Author: Josip Regović/PIXSELL Josip Regović/PIXSELL

Danas kaže da se ne osjeća Rusom, nego Izraelcem. No njegov put, osobito po preseljenju, nije bio nimalo lagan. “Sve smo prodali vrlo jeftino, 1999. je bila druga inflacijska kriza, roditelji su posjed prodali gotovo za ništa, da imaju nešto za početak. Preselili smo se u Tel Aviv, gdje smo s mojom sestrom živjeli u istom stanu. Tad je samo moja sestra pričala hebrejski. Ja sam išao u peti razred i bio dobar dečko. Zanimljivo je da mi se život promijenio za 180 stupnjeva, jer mi je mama prije kontrolirala cijelu stvarnost. Imao sam vrlo slomljenu percepciju stvarnosti, puno iluzija. No kad smo se preselili, više me nije mogla kontrolirati jer nije znala jezik, morala je raditi dva posla, otac mi je bio u depresiji dvije godine, sve se počelo raspadati i nisu imali vremena za mene, nisu imali vremena da mi objasne: ‘Fima, slušaj, ovo je stvarnost, sve će biti dobro’. Kao da je netko uzeo čekić i njime razbio sve moje iluzije.” U godinama puberteta Efim uzima kameru u ruke i zapravo je više nikad ne ispušta. Njegovo bavljenje filmom je organsko. Nikad nije svjesno samom sebi rekao želim biti filmski redatelj. Njegov odnos s kamerom, a time i njegov odnos s filmskim medijem počeo je kad je još kao dječak počeo nositi kameru po kući i snimati svoje roditelje i obiteljsku interakciju. “Bio sam potpuno izgubljen, nisam mogao izraziti svoje osjećaje. Bio sam vrlo frustrirani mladić. Ponekad su me slali na sportske aktivnosti kako bih iz sebe izbacio energiju, frustraciju i agresiju. Igrao sam košarku i odbojku. I kad bih razmišljao o sebi, činilo mi se da sam drugačiji kad bih stupio na teren, među iscrtane linije terena. I razumio sam da više ne shvaćam kako svijet funkcionira, da ne razumijem pravila. Sve je bilo u kontradikciji. Ali kad bih igrao, sve je bilo jednostavno, jer sam znao što smijem, a što ne smijem. Pravila su bila toliko očigledna da sam se u njima mogao izraziti. Sport je bio dobar, ali nije potrajao. Tad sam uzeo kameru. Zamolio sam roditelje da mi za rođendan poklone kameru, koju su mi kupili kad mi je bilo 14 godina. I od tada nesvjesno radim videoterapiju. Snimao sam svoje roditelje, uspostavio dijalog sa svojim ocem. Kad sam mu prvi put rekao da ga snimam i da radim film o njemu, svidjela mu se ta ideja. Kamera nam je zapravo omogućila da budemo u kontaktu. Mogao sam mu postaviti pitanja na koja mi inače ne bi odgovorio. Ovo je način na koji je počela moja profesija. Film je bio jezik izražavanja.” Nakon devet kratkih dokumentarnih filmova i jednog dugometražnog dokumentarnog, Efim radi na novom projektu. Snima film o obiteljskoj tajni, koja je zamalo postala uzrokom raskola njihove obitelji. Drama je to koja se odigravala prije nego što se rodio, a on je došao na svijet gotovo s misijom, da popravi stvari i bude majci oslonac kojeg nije imala u ocu. Efim, za kojeg se čini da ga posebno intrigira ideja starenja, jedan od svojih filmova (“Dolina vladara”) snimio je u Zabučju u Srbiji. Priča je to o stanovnicima staračkog doma, o njihovim sjećanjima, nadanjima, osjećajima, ali i svakodnevici, tome kako premeću dan za danom. Njegov “Nepoznati vojnik” bavi se starim veteranom iz Drugog svjetskog rata i ovaj film djeluje kao skica za kompleksniji i dublji portret Raise Sinitsine. S redateljicom Dariom Turetski je Graboy također snimio dva kratka filma o Kijevu i Berlinu iz zraka, kao minijaturne portrete tih gradova, njihovih ulica i stanovnika. 

 | Author: Josip Regović/PIXSELL Josip Regović/PIXSELL

Na pitanje kako bi okarakterizirao dobrog redatelja, oklijeva s odgovorom, kao da o tome prije nije razmišljao. “Osjećajna i empatična osoba. Bolje je ako redatelj previše ne intelektualizira. Čini mi se da vrlo pametni ljudi obično rade loše filmove. Generalno, što se tiče umjetnosti, umjetnik mora biti slobodan. Kinematografija je vrlo kompleksna umjetnost, jer je povezana, barem je prije bila povezana, s velikim količinama novca. Tako da vjerujem u malu kinematografiju. Svatko može napraviti film. Što je više redatelja, više je i slobode. To može donijeti neke novitete, kad te nitko ne ograničava, kad radiš kinematografiju bez granica, tad možeš raditi dobar film.” No i loša kinematografija može biti zanimljiva i poticajna. “Mene inspirira i loša kinematografija. Kad pogledam loš film na festivalu, kao gledatelj mogu biti bijesan, no daje mi inspiraciju kao redatelju, podsjeća me na to što ja ne bih trebao raditi u svom filmu. Kad snimam svoj film, sjetim se lošeg iskustva. Dobri filmovi te mogu inspirirati, ali i loši. Umjetnost, generalno, može biti vrlo inspirativna.”

 | Author: Josip Regović/PIXSELL Josip Regović/PIXSELL

Godina 2021., osim što je donijela borbu s pandemijom, za Izrael je bila burna i zbog žestokog okršaja s Palestincima, kao i uspostavljanja nove vlade na čelu s Naftalijem Bennettom, koji je nakon dugogodišnje vladavine Benjamina Netanyahua proglašen novim premijerom Izraela. Vlada je to tijesne parlamentarne većine, koju odlikuje ideološka šarolikost, a u koju su uključene dvije stranke ljevice, dvije stranke centra, tri stranke desnice i jedna arapska stranka. Efim kao aktivni civil polaže nadu u promjene, u dolazak svjetla nakon tame, kako kaže. “Cijelo vrijeme na vijestima pratim kako im ide. Nikad kao ove godine nisam bio aktivan po pitanju politike, djelomično i zbog toga što smo imali četiri izbora u dvije godine i bili blizu nečemu što je izgledalo kao monarhija. Izgledalo je kao da smo na raskrižju: hoćemo li nastaviti s ovim ili ćemo uvesti neke promjene. Jako sam sretan što smo odlučili nešto promijeniti. Naravno da imaju svoje vlastite kompleksnosti. Nije da je nova vlada došla i da se sve popravilo.” Zemlja je, govori, izmiješana kulturološki, s različitim idejama i vizijama i u takvim okolnostima ne možete imati stranku koja predstavlja jedan dio građana. Građani Izraela, dodaje, nisu došli iz jednog mjesta, nego iz različitih mjesta. “Godinama Rusi su pristajali uz svoj identitet oblikovan Sovjetskim Savezom: sjedi mirno, glasaj za svoju rusku stranku, znaj svoje mjesto, ne stvaraj previše buke, desno je u redu jer smo došli u ovu zemlju i moramo ovoj zemlji zahvaliti što smo ovdje, samo živi svoj život jer je tu puno bolje nego što je bilo tamo. No tu je nova generacija, moja generacija koja je odrasla u Izraelu. Puno Rusa se sad također doseljava u Izrael u novom valu. To je kao treći val doseljenja. Ja to zovem mladi kulturni pokret. Jer ono što se događa u Rusiji je katastrofa za mlade ljude s različitim idejama, tako da oni bježe ako imaju tu mogućnost. A ljudi koji sad bježe su mladi ljudi koji su odrasli u mileniju. Odjednom, tih 1 i pol milijuna ljudi imaju utjecaja, odjednom Arapi imaju utjecaj”, objašnjava Graboy. 

 | Author: Josip Regović/PIXSELL Josip Regović/PIXSELL

No kako će se dalje razvijati odnosi između Izraelaca i Palestinaca? “To je toliko komplicirano. Strah, mržnja i ljubomora te sve mračno su ukorijenjeni u nama. Tako da, ako mene pitate, mislim da nema rješenja. Možete nastaviti raditi ono što radite u svom vlastitom životu i svojoj okolini. I nadati se da će se stvari promijeniti. Početi na stvari gledati svjesno, širiti ljubav, jer ljudi se zapravo bore s vlastitim strahovima. Naivno sam imao neke nade, jer smo imali korona virus, da ćemo nakon ove godine shvatiti da moramo surađivati, da moramo biti zajedno. No u trenutku kad je korona virus prestao biti problem u Izraelu, pojavio se rat. Vrlo je frustrirajuće jer to znači da se sve ponavlja u krug. Mi u zemlji smo toliko različiti da je ovaj rat kao unifikacija za nas, vjerovanje u vojnike, da smo zaštićeni, pravljenje paketa za vojnike i slanje tih paketa. Veliki dio nas je ta vojna ideologija. A ja sam vrlo privilegiran, moram reći, jer sam gotovo cijeli život živio u Tel Avivu. Što ja doista znam? No kad iziđete iz Tel Aviva i vidite granice između jedne i druge strane, možete vidjeti prelijepe primjere, ali i grozne primjere. I na kraju, što sam shvatio, nije stvar u Arapima i Izraelcima, na objema stranama imate vrlo različite ljude, i na arapskoj strani ima ljudi s kojima se mogu povezati, koje mogu nazvati prijateljima, a na izraelskoj ima ljudi s kojima se ne mogu razumjeti. Tako da po meni nije stvar nacija, nego ljudi.”