Želio sam osloboditi umorne duše veterana II. svjetskog rata

Priča Raise Sinitsine, mlade djevojke koja je sudjelovala u bitki za Lenjingrad, a danas 96-godišnjakinje s adresom u Izraelu, možda nije ispričana u knjigama nobelovke Svetlane Aleksijevič, ali napokon je oživjela na filmskom platnu, u dirljivom dokumentarcu “Rat Raye Sinitsine” (The War of Raya Sinitsina), koji potpisuje mladi redatelj Efim Graboy. Ima neke mističnosti u tome kako su se Raisa Sinitsina i Efim Graboy susreli i kako je on osjetio potrebu da snimi film o njezinu životu, kako ovom sadašnjem, tako i onom prošlom, kad je kao 17-godišnjakinja skrbila za ranjenike. Mnoge djevojke njezine dobi išle su u rat, borile se i ginule, a tako je bilo i s njom. No Graboy, s kojim se susrećem u Zagrebu i koji je gost Diversions International Short Film Festivala, koji se osme godine održava u Svetom Ivanu Zelini, priča kako od četvrte godine sanja isti san. Vojnik je u Drugom svjetskom ratu, pada bomba u blizini njega i osjeća kako dijelovi njegova tijela lete posvuda uokolo. Taj san sanjao je učestalo kad je bio dječak, postao je nešto rjeđi kako je stario, da bi se ponovno intenzivirao kad je upoznao Raisu Sinitsinu. Kao da ga je, priča mi, nešto vodilo k njoj. No znao je da sve nije samo umislio kad je i njemu Raisa Sinitsina rekla da joj se čini da su se već jednom sreli, možda u nekom prošlom životu, kad je ona bila mlada bolničarka, a on vojnik. “U jednom trenutku je ovaj film postao misija za mene. Kako bih oslobodio svoju dušu, ali i umorne duše ovih ljudi, kako bih im udahnuo život, izvukao ih iz betonskih spomenika, sovjetskih ideala pobjede. Želio sam to slomiti.”