'Zemlja bez sutona' - komentar pogibeljnih društvenih kretanja

Četrnaest godina nakon književnoga prvijenca (Goranom za mlade pjesnike nagrađeni rukopis "Davide, svašta su mi radili"), Marija Andrijašević javlja se romanom za čije je stvaranje 2018. dobila godišnju potporu Ministarstva kulture, što joj je, kako je izjavila i u intervjuu za portal "Kritika HDP", omogućilo potpunu posvećenost rukopisu. Taj detalj ne spominjem slučajno: pitanje je koliko često spomenute potpore bivaju kvalitativno opravdane i je li estetski kriterij pri finalnom izboru odobrenih rukopisa u nastajanju doista dosljedno poštovan. U slučaju ovoga romana, rekao bih, dana se potpora pokazala opravdanom. Toliko da bez ustezanja možemo govoriti o iznimnom romansijerskom prvijencu za koji šire čitateljstvo, siguran sam, nije posve spremno. Naslov je to koji ne odgovara potrebama ubrzane, kampanjske konzumacije, kojemu adut nije tražiti u fabularnoj, nego stilskoj dimenziji. A ona je, stilska dimenzija dakle, ono što ovaj roman izdvaja estetskom uspjelošću s kakvom se u nas, neka se cijenjeni spisatelji ne uvrijede, susrećemo razmjerno rijetko. I ne pišem to da bih neuspješno oponašao preminulog Igora Mandića, čije su srodne opaske među samim spisateljima nerijetko dočekivane na nož, nego prizivajući recepcijsku trezvenost koja je, pod utjecajem marketinga (osobito onoga na društvenim mrežama) i njegovih ne odveć pismenih influencerskih bezveznjaka, dovedena u pitanje. Upravo do mjere prema kojoj će, ne dvojim, o nizu slabijih naslova biti češće i superlativnije pisano.