Kultura
142 prikaza

'Zemlja bez sutona' - komentar pogibeljnih društvenih kretanja

1/3
PROMO
Nadam se da novi naslov Marije Andrijašević neće biti potrebno čekati 14 godina. Takav potencijal, bez obzira na spomenute strpljivost i studioznost, (ipak) zaslužuje znatniju eksploataciju

Četrnaest godina nakon književnoga prvijenca (Goranom za mlade pjesnike nagrađeni rukopis "Davide, svašta su mi radili"), Marija Andrijašević javlja se romanom za čije je stvaranje 2018. dobila godišnju potporu Ministarstva kulture, što joj je, kako je izjavila i u intervjuu za portal "Kritika HDP", omogućilo potpunu posvećenost rukopisu. Taj detalj ne spominjem slučajno: pitanje je koliko često spomenute potpore bivaju kvalitativno opravdane i je li estetski kriterij pri finalnom izboru odobrenih rukopisa u nastajanju doista dosljedno poštovan. U slučaju ovoga romana, rekao bih, dana se potpora pokazala opravdanom. Toliko da bez ustezanja možemo govoriti o iznimnom romansijerskom prvijencu za koji šire čitateljstvo, siguran sam, nije posve spremno. Naslov je to koji ne odgovara potrebama ubrzane, kampanjske konzumacije, kojemu adut nije tražiti u fabularnoj, nego stilskoj dimenziji. A ona je, stilska dimenzija dakle, ono što ovaj roman izdvaja estetskom uspjelošću s kakvom se u nas, neka se cijenjeni spisatelji ne uvrijede, susrećemo razmjerno rijetko. I ne pišem to da bih neuspješno oponašao preminulog Igora Mandića, čije su srodne opaske među samim spisateljima nerijetko dočekivane na nož, nego prizivajući recepcijsku trezvenost koja je, pod utjecajem marketinga (osobito onoga na društvenim mrežama) i njegovih ne odveć pismenih influencerskih bezveznjaka, dovedena u pitanje. Upravo do mjere prema kojoj će, ne dvojim, o nizu slabijih naslova biti češće i superlativnije pisano.

 | Author: Fraktura Fraktura

I premda se u spomenutom intervjuu, kao i u napomeni na kraju knjige, Andrijašević dotiče imena koja su na njeno stvaralaštvo izvršila znatan utjecaj (Pupačić, Lévi-Strauss, Lovelock i Carson), dat ću si za pravo, stilskoj profanosti rečenice romana zahvaljujući, povući paralelu i s vrsnim domaćim proznim stilistima poput Slobodana Novaka i Petra Šegedina. Dojmu vjerojatno pridonosi i korišteni subdijalekatski leksik koji je, međutim, doziranom primjenom nenametljivo inkorporiran u poetičnu, a ipak semantički jasno podržanu sintaksu. Dominira duga, no ni u jednom trenutku usiljena rečenica čija "kontrolirana baroknost", uz spomenute leksičke pojačivače, rezultira estetski zavodljivim tkanjem. Autorica pritom ne mari za "aktualnost" i "atraktivnost" priče, tematsko-motivski i sadržajno oslanjajući se na toliko ispisivanu problematiku provincije i obitelji o čijim nesrećama, prisjetimo li se Tolstojeve opaske na početku Ane Karenjine, uvijek doznajemo iznova i uvijek autohtono, uz zadovoljeni uvjet podjednako autorskoga te čitateljskoga umijeća, obaju podjednako bitnih za pomno usvajanje materije. Struktura finoga sintaktičkog tkanja pritom nije narušena ni pri odstupanjima u dijaloški gušćim dionicama ili imitacijama prepiski poput korespondencije putem elektroničke pošte, kao ni pri parafrazama, poput onih naoko iscrpljenih citata/parafraza Josipa Pupačića ("Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas", tj. "Kad sam bila moj otac i ja, kad sam bila dvojica nas"), pa ni onda kad se autorica odlučuje na svjesni intermedijalni postupak (crtež očeva bolesnog oka). Odnos oca i kćeri, unatoč stereotipnom kolopletu provincijskoga dijapazona, također odlikuje dojmljiva emocionalna paleta koja se ni u jednom trenutku ne ispostavlja opterećujućim faktorom u odnosu na cjelinu.

Protagonistica Glorija Suton, biologinja specijalizirana za sjemenje, zbog potreba se istraživanja vraća u kraj svoga odrastanja bolesnom ocu Žarku (Žari), pritom uspostavljajući komunikaciju s više ljudi svojega donekle "prošloga" života: to se osobito manifestira kroz odnos s Jadranom, prijateljem iz djetinjstva, koji je sinkronijski nadograđen prisnom komunikacijom s njegovom dvanaestogodišnjom kćeri Altom, čija provincijska nesputanost na Gloriju djeluje uglavnom poticajno. Doznajemo kako je Glorija odrastala u pretežno muškom svijetu, bez majke koja ju je ostavila dovoljno davno da je se ne sjeća. Čak štoviše, Glorija dugo nije ni znala je li joj majka uopće živa, a fiksacija na nenadoknadivu majčinsku figuru rezultirala je romantiziranim maštarijama koje će potom biti razbijene - susret s majkom Žanom do koje dolazi zahvaljujući jednoj svađi s ocem, pokazat će se, dekonstruirat će svaku natruhu smislenosti majčina postupka. Žana Gloriju nije ostavila iz tko zna kakvih razloga. Žana se prethodno nije borila za svoju kćer te joj, prema vlastitom priznanju, život bez prve kćeri nije značio kakav nenadoknadivi gubitak. Žana je svoju kćer i njenoga oca ostavila iz, prije svega, klasno uvjetovanih pobuda. Suočavanje s banalnošću prirode takvoga postupka, međutim, svejedno je ponudilo klicu katarze u vidu revitalizacije odnosa s ocem, izdankom radničke klase, čovjekom koji je svojoj kćeri omogućio školovanje, ali i prenio ljubav prema prirodi, napose biljkama. Utoliko i očeva smrt, ranijim izvjesnim pretpostavkama usprkos, Gloriju pogađa toliko da obranu od tjeskobe neočekivano nalazi u ponuđenim mehanizmima tzv. narodne mudrosti ("ij da ne padneš"), kao i u prividnom zaštitništvu provincijskoga tvrdolinijaškog patrijarhata (Jadranova organizacijsko-tješiteljska uloga prije, tijekom i poslije očeva ukopa). Česta iskakanja iz linearnosti donose informacije o obiteljskom backgroundu, životu na relaciji selo - grad, ratno-poratnom kontekstu odrastanja (kao i stjecanju imuniteta na pripadajuće šovinizme), ali i one koje zahvaćaju širi kontekst, osobito onaj kraha radničke klase (utoliko ne čudi, na više mjesta u knjizi, spomen Jugoplastike po kojoj su, u kasno predraće, Split i gravitirajući prostor bili prepoznatljivi barem koliko po Hajduku, Smoji i često spominjanoj Slobodnoj).

 | Author: PROMO Marija Andrijašević PROMO

Utoliko je Zemlja bez sutona i komentar pogibeljnih društvenih kretanja kojih se aktualni literarni trendovi uglavnom rubno dotiču cinični zarez umetnut u kontinuitet centralistički uvjetovanoga rastakanja provincije kao demografskoga rezervoara i ekonomskoga generatora održivoga društva. Naslov je to čija se kritika ponajviše očituje melankoličnim stilom prisličivom ovdašnjim klasicima druge polovine minuloga stoljeća. Kao takav, jamačno je osuđen na uske, strpljive čitateljske krugove spremne posvetiti mu tjedne, možda i mjesece koncentrirane konzumacije koja primarno počiva na užitku u rafiniranosti teksta, njegovoj, usprkos (ili zahvaljujući) leksičkom "crpljenju" mjesnoga, zavodljivoj profanosti i nenametljivim poetičkim dionicama radi kojih cjelina zaslužuje toleriranje manjih oscilacija u završnici. Nestrpljenje se odnositi može na iščekivanje budućih ukoričenja: zvuči oponirajuće prethodno napisanom, ali nadam se da novi naslov Marije Andrijašević neće biti potrebno čekati 14 godina. Takav potencijal, bez obzira na spomenute strpljivost i studioznost, (ipak) zaslužuje znatniju eksploataciju.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.