Osim ženskih skulptura od kojih su neke divovskih dimenzija i teže od četiri tone, poput “Trkača kamenih nogu” i “Vjetar se vezat ne može”, Hranuelli oblikuje i bikove i anđele, a ponekad radi i u staklu. Te staklene figurine našle su svoje mjesto u zadarskome Muzeju antičkog stakla, dok se “Tri gracije” nalaze u Lošinjskome muzeju. Atelier mu je u Zagrebu, ali često radi in situ, pa je tako više od deset godina živio u Lici, radeći s ličkim kamenom, a u posljednje vrijeme stvara u Tamnjanici, eksperimentirajući s raznim vrstama kamena i družeći se s umjetnicima iz cijele Europe, koji dolaze u to malo selo kako bi u zajedništvu stvarali umjetnost od kamena.
Express: Nedavno ste završili neobičnu skulpturu ‘Kaktus’, višu od dva metra, u selu Tamnjanica kraj Niša, u kraju poznatom po nazivu ‘Provansa na jugu Srbije’. Zašto ste odlučili nakon brojnih Venera, anđela, bikova i ostalih motiva ovjekovječiti baš kaktus u kamenu? Što vam je bilo inspirativno u toj biljci, tipičnoj za Mediteran, Meksiko i ostale pustinjske krajeve? Ima li neka poruka u ‘bodljama’ te skulpture?
Jasno da bodlje imaju poruku - katkad čovjeka mora nešto ubosti da shvati koliko mu je dobro. Šalu na stranu, kaktusi su me oduvijek fascinirali. Izdržljive su to biljke koje uspijevaju u najekstremnijim uvjetima - na suncu koje prži sve što je živo i praktički bez vode bez koje nema života. U selu Tamnjaica, u kojem je nastao moj divovski kaktus, nema vode i ono malo ljudi što tamo živi i upija neopisivu ljepotu prirode u 21. stoljeću živi bez osnovnog uvjeta. Boraveći tamo s njima smatrao sam da je kaktus idealan motiv koji simbolizira surovost, ali ujedno i neizmjernu ljepotu tog dijela svijeta u kojem trenutno često boravim i stvaram. Također, kao rođeni Bračanin sa sobom nosim motive s kojima sam rastao, a uvijek stvaram iz vlastite intuicije i osjećaja koje sam negdje pohranio. Radeći ovaj kaktus jug Hrvatske sam ponio sa sobom i prenio ga na jug Srbije.
Express: Hoće li ta skulptura ostati u Tamnjanici gdje je slovenski poduzetnik Gorazd Ćukom pokrenuo 2016. godine Umjetničku koloniju Pigmalion? I koja je ideja te kolonije u čijem su radu sudjelovali brojni umjetnici iz Europe, ali najviše iz zemalja bivše države? I kako ste vi došli tamo?
Za sada nije plan da ‘Kaktus’ ostane u Tamnjanici, ide na prodaju, a sa sredstvima koje dobijem osigurat ću materijal za nove radove. Kiparstvo nije jeftin sport, potrebno je mnogo ulaganja za stvaranje, a ja svakodnevno stvaram i imam veliku sreću da mnogi prate moj rad i žele ga imati. Već neke ponude za ‘Kaktus’ postoje, čekaju da se vratim iz Zagreba. Ponosan sam što sam u Tamnjanici već ostavio svoj trag i moje tri skulpture: ‘Mlada u košavi’, ‘Red Bull’ i ‘Čuvarica vinograda’, tamo su već postale dio vizure kraja. Gorazd Ćuk pokrenuo je simpozij Pigmalion kako bi stvorio mjesto za druženje umjetnika, mjesto za inspiracije, kreacije i opuštanje te za stvaranje prijateljstava umjetnika iz regije. Upoznao sam ga preko zajedničkog prijatelja i kolege slikara Slavka Krunića te sam imao sreću biti na prvom simpoziju 2017. godine i od tada mu se redovito vraćam. Danas me s Gorazdom vežu prijateljstvo i poslovna suradnja te imam veliko poštovanje prema njegovim idejama i poslovnoj energiji. Primjerice, njegova destilerija Pigmalion proizvodi vrhunske rakije, a ja sam, kao pasionirani ljubitelj rakije od šljive, ambasador upravo te rakije znakovitog naziva ‘Ne sećam se’. Tako se zove jer imenom želimo naglasiti da ne želimo živjeti za sjećanja, nego u trenutku. Inače, u Tamnjanici se tri puta godišnje odvijaju simpoziji, dva likovna i jedan kiparski, i dio svakog je izložba na otvorenom koja okuplja mnogo ljudi iz svijeta umjetnosti, medija, gastronomije... Sretan sam što će ovoga ljeta, 29. lipnja,u Tamnjanici izložbu imati hrvatski umjetnik Petar Ćujo, koji pripada mlađoj generaciji kipara vezanih uz klasične kiparske forme.
Express: U vašem opusu ističu se ekspresivne ženske figure i figurine, nešto korpulentnije i s izraženim oblinama, nalik na willendorfske Venere, u kojima spajate prethistoriju i suvremenost, kao što ste učinili kod skulpture ‘Venera na romobilu’. Je li vas kod rada na tim figurama najviše vodila ljubav ili erotičnost, ili možda potreba za reinterpretacijom prapovijesnih nalaza? Ili naprosto fascinacija ženom?
Mene prije svega motivira trenutak, neki moj osjećaj koji želim prenijeti. Ne krećem rigidno iz teme koju želim zadovoljiti ili motiva kojemu moram biti dosljedan, moj je impuls ljubav. Smatram da su žene općenito sposobnije u odnosu na muškarca i žena kao simbol mi je izuzetno inspirativan - žena je prekrasna, žena je snažna, žena stvara novi život. Ona je putena i raskošna u kontekstu oblika, a istovremeno je snažna i otvara prostor za osjećaj jer svatko je u životu imao neku ženu s kojom se može poistovjetiti. Izvor moje inspiracije često su osjećaji koje povezujem s majkom, s kojom sam izuzetno vezan. Sve što jesam i sve što se nadam da ću postati dugujem njoj.
Express: Do sada ste radili s različitim vrstama kamena, od crnoga granita i bijelog bračkog kamena preko plemenitog mramora iz Carrare iličkog kamena, pa do vapnenca litavca iz kamenoloma Bizek s Medvednice i prilepskog mramora. Kaže se za kipare da u kamenu traže dušu. Što vi pronalazite u kamenu? Što vam on govori? I kako na vas utječe proces u kojem ostvarujete dijalog s kamenom?
Svaki kamen ima dušu i ja sam jedan od onih sretnika koji je zna vidjeti i čuti. Kamen i ja razgovaramo - on šalje neku poruku i neku priču, a na meni je da je dešifriram. Uzbudljiv je to proces i kad sam u njemu, nema ničeg izvan. On me povuče, usiše i nema stajanja dok ne oživi. Ponekad, dok ga oblikujem, kamen mi zna reći i da je bolestan, pa ‘kašlje’ - puca. Mene privlači jednostavnost jer smatram da su u životu najbolje stvari izuzetno jednostavne i kamen mi ‘dopušta’ da se tako izražavam. Iz jednostavne linije nastaju volumen, pokret, dinamika, a ja u tome uživam.
Express: Rođeni ste na Braču, živite u Zagrebu gdje imate atelier, ali radili ste u Lici, u Tamnjanici... Kako i zašto ste odabrali kiparstvo? Kako se dogodio taj ‘klik’ s kamenom, a kasnije i sa staklom, kad ste osjetili da je to vaš životni put?
Prije bih rekao da je kiparstvo odabralo mene. Na kraju krajeva, ja sam dijete kamena! Otkad znam za sebe nešto sam stvarao, rezbario u drvetu, sam sam sebi radio igračke. Dok su drugi trčali za loptom, ja sam klesao i sretan sam što su neke od tih prvih, rekao bih primitivnih skulptura i danas u mom obiteljskom dvorištu na Braču. Ja bez kiparenja ne znam živjeti, to je dio moje radne etike i mentalne higijene. U ateljeu sam svaki dan, stvaram svaki dan i to me najviše zabavlja u životu. Smatram se velikim sretnikom da mogu živjeti od onoga što volim što smatram igrom.
Express: Poznati ste po golemim kamenim skulpturama, poput ‘Šumadinke’, ‘Red Bulla’, ‘Cice iz Grivca’ i ‘Venere i fićo’, koje su teške i po nekoliko tona. Možete li nam ispričati kako nastaju te goleme skulpture, na koje teškoće nailazite, kako dopremate kamen, što je najteže?
Velike skulpture nastaju od velikih komada kamena koje moram pronaći, odabrati pa organizirati prijevoz kamionom, dizalice, ako kamen dolazi iz druge države to znači i komunikacija s mnogim ljudima, pitanje carine... Ali kad nešto volim, sve se radi s lakoćom.
Express: Jednom ste izjavili da su vam ipak najvažnije minijature, džepne skulpture, kojima dajete duhovite nazive, poput ‘Čekala muža na klupici’, ‘Nogama u lavoru’ i ‘Vjetar u kosi’. Zašto su vam minijature važne? I kako nalazite te simpatične nazive?
Umjetnost je umjetnost, bez obzira na veličinu. Cijenim minimalizam - čak i kad stvaram skulpture po nekoliko tona, one imaju čiste i minimalističke linije. Mislim da je izazov minimalizmom reći maksimalno i u tom kontekstu volim raditi minijature. Svi moji radovi nastaju kao odgovor za situaciju iz života, pa tako nastaju i nazivi mojih djela. Primjerice, kao mali sam često promatrao majku koja čeka oca i takav osjećaj se u trenutku kreacije vrati i usmjeri me.
Express: Izbjegavate broncu. Zašto?
Ako vjerujemo u onu ‘nomen est omen’, meni kao Petru kamen je predodređen, zar ne? Kamen je moja strast i dok god mogu raditi s njim i on želi raditi sa mnom, stvarat ću u kamenu. Kad to postane preteško, bavit ću se drugim tehnikama.
Express: Vaši radovi se nalaze u mnogim privatnim zbirkama, između ostalog i u zbirci Dagmar Meneghello na Palmižani, gdje ste prije nekoliko godina postavili u čuvenom Arboretumu instalaciju “Zlatna kiša”, zapravo lebdeći vrt. Kakva je bila suradnja s tom neumornom kolekcionarkom i ljubiteljicom umjetnosti? I koja je bila ideja te instalacije?
Susreti i suradnje s Dagmar na mene su ostavili veliki utisak i na tome sam joj jako zahvalan. ‘Zlatna kiša’ jedna je od instalacija na kojoj smo radili zajedno, a ideja je bila ovim radom prizvati kišu na suhu Palmižanu. Danas su moji radovi dio privatnih kolekcija, muzeja, galerija u Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Italiji, Austriji, Srbiji, Turskoj, Engleskoj, Crnoj Gori, SAD-u... Da bi umjetnik mogao imati tako kvalitetnu vidljivost i suradnju s inozemnim kupcima, a imati i vremena za stvaranje, potrebna mu je podrška koju ja imam u iznimno talentiranom i marljivom umjetničkom savjetniku Adamu Llewellini. Zahvaljujući njemu, njegovu neumornom radu i konekcijama u svijetu kolekcionara i galerista, za moje radove čuju u zbilja širokom opsegu. Zajedno smo prešli desetke tisuća kilometara i njegova ambicija da sve organizira besprijekorno me iznova oduševljava.
Express: U malom ličkom mjestu Lovinac pokrenuli ste kiparsku koloniju koja je naišla na odličan odaziv među mlađim kiparima koji su bili voljni raditi i s ličkim kamenom. Koja je bila ideja te kolonije i koji su rezultati? Tamo je i vaš ‘Nikola Tesla’?
U Lici sam živio 12 godina i moja ideja je bila da prvi put u povijesti radim s ličkim kamenom te da čarobna i pitoreskna Lika postane sinonim za umjetničku kreaciju jer smatram da kulturni sadržaji mogu biti i odličan turistički proizvod i motor razvitka cijelog područja. Pokrenuo sam neke konkretne korake u tom smjeru, primjerice u suradnji s općinom Lovinac i tadašnjim načelnikom Hrvojem Račićem, koji je donekle imao sluha za umjetnost, organizirao sam izložbu umjetnice Marije Ujević Galetović. Nažalost, kako to prečesto biva, politika je odlučila podržavati neke druge projekte izvan kulture i bilo je nemoguće nastaviti razvijati zamisao. Biti u Lici i ne dati hommage ovom izuzetnom znanstveniku bio bi promašaj pa je moja skulptura Tesle i danas tamo.
Express: S obzirom na to da ste koristili kamen iz raznih područja, od Brača i Like preko Makedonije do Srbije, te se tijekom rada povezivali s lokalnim ljudima i podnebljem, mislite li da umjetnici danas mogu pridonositi toleranciji i razumijevanju među ljudima, bez obzira na politiku i granice?
Ja sam prije svega umjetnik, govorim jezikom umjetnosti i mislim da svatko tko razumije taj jezik nema problema sa zemljopisnim granicama. Meni nije važno gdje se nalazim, važno mi je da imam uvjete za ostvariti se, za stvarati. Vjerujem da mnogi moji kolege dijele ovakav pristup i to imam priliku vidjeti na druženjima Pigmalion art kolonija.
Express: Vaše se skulpture nalaze u mnogim muzejima regije i Europe, te na otvorenom, kao što je Park skulptura Schloß Albeck u Sirnitzu u Austriji, gdje je postavljena vaša golema “Venera”. Imaju li danas institucije dovoljno novca i znanja za kupnju i promociju suvremenih skulptura?
Institucije, nažalost, nemaju puno novca, ali je lijepo kad se trude biti relevantni i recentni, tj. u svom fundusu imati najbolje od umjetnosti svakoga doba. Dobar primjer takve institucije je svakako Lošinjski muzej koji je nedavno u svoj postav uvrstio i moje minijature. Raduje me svaki privatni kolekcionar koji želi moju skulpturu, ali puno više uživam kad moj rad završi u postavu neke galerije ili muzeja jer je tako dostupan mnogim ljudima.
Express: Poznato je da su nekad mecene, poput recimo Medicija, podržavali kipare, a zatim je i država potpomagala ‘svoje’ umjetnike. Kakva je danas situacija? Može li kipar danas opstati na tržištu? Kako se plasirati na tržištu? Kako doći do kupca? Tko danas uopće kupuje skulpture?
Kao i u svemu, opstaje kvaliteta. Kad radiš kvalitetno i stvaraš autohtono, to kupci primjećuju i žele. Uvijek postoje ljudi koji razumiju i vole umjetnost te će oni pronaći put do umjetnika. Danas je, s obzirom na društvene mreže, možda lakše nego ikad prezentirati svoj rad širokoj publici, ali uvijek su dobrodošli i podrška i interes medija. Smatram da strukovne udruge imaju golemu odgovornost kad je u pitanju zaštita umjetnika i nisam uvjeren da one danas rade kvalitetan posao. Mislim da je glazbena industrija jako dobro zaštitila svoje umjetnike, dok likovna treba još štošta naučiti. Vjerujem da takve udruge trebaju voditi menadžeri, uz pomoć pravnika, galerista i ozbiljnog marketinga. A da umjetnici trebaju biti umjetnici i stvarati umjetnost.
