Kultura
10360 prikaza

Živcira me pandemija, znanost, vlade i debili s transparentima na trgovima

1/7
Sandra Šimunović/PIXSELL
INTERVJU Ne brinem više nego prije pandemije. Pandemija je samo nešto što me iznimno živcira. Netransparentna znanost, neodlučne vlade i gomile debila s transparentima na trgovima. Svi podjednako

Svijet koji je okrenuo leđa intelektualizmu i introspekciji, umjetnosti i individualnosti. Svijet koji cijeni samo isprazno ugađanje. Svijet bez vizije, jednoobrazan, u kojemu ne postoje nijanse, u kojemu nema mjesta za neistomišljenike. Svijet u kojemu golemi televizijski ekran zauzima središnje mjesto u svakom kućanstvu, s reality programom kao didaktičkim alatom za život bez misli i bez posljedica. Naš svijet danas? Ustvari, svijet iz distopijskog romana “Fahrenheit 451” američkog pisca Raya Braduryja iz 1953. U toj priči čitanje knjiga proglašeno je teškim zločinom. Knjige su zabranjene i svaki se prijestup kažnjava spaljivanjem ne samo knjige nego i kuće u kojoj je nađena. Nemisleći ljudi neće se opirati. Neće se čuditi što vatrogasci izazivaju umjesto da gase požare, neće dovoditi u pitanje nelogične poteze vlade. Malotko se uopće sjeća da je ikad bilo iole drukčije – ionako im je jedino bitno što će te večeri biti na televiziji. A televizija ne izaziva konfliktne osjećaje, ne potiče na razmišljanje. Zašto bi se onda opirali? U distopijskom svijetu “Fahrenheita 451” tradicionalni bedemi intelektualne slobode ujedinjuju snage s vlastitim neprijateljima zahtijevajući konformizam. Pritom se pozivaju na nešto što bismo danas nazvali političkom korektnošću. Roman koji tematizira spaljivanje prošlosti u ime što zdravije i ravnopravnije budućnosti nemoguće je gledati izvan povijesnoga konteksta i vremena u kojem je objavljen: bila je to u Sjedinjenim Državama era makartizma, poslijeratne političke klime obilježene ksenofobijom, cenzorstvom, crnim listama. Sve to danas izgleda zastrašujuće aktualno: zbog toga je sasvim prirodan repertoarni izbor istoimena predstava koju je prema Bradburyjevu predlošku u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci postavio redatelj Ivan Penović. Autorski prodigy hrvatskog teatra, rođen 1992., Penović je ugled sagradio nezavisnim autorskim projektima: njegova predstava “Katalonac” iz 2018. u Teatru &TD stekla je kultni status i postala jedna od najposjećenijih domaćih kazališnih predstava. U zagrebačkom Kunst teatru 2019. postavlja još jednu uspješnicu, “Flex”, te s Romanom Brajša preuzima vođenje Kazališne udruge frustriranih redatelja (KUFER). U zagrebačkom HNK 2020. režirao je predstavu “Znaš ti tko sam ja”, a napisao je i “Bit ću televizor”, dio omnibusa “Monovid 19” u režiji Anice Tomić, postavljenog u Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje je 2021. režirao i Ibsenova “Neprijatelja naroda”. U “Fahrenheitu 451” spaljivanje knjiga može se shvatiti kao sinonim za iracionalnosti 20. stoljeća. U 21. stoljeću, u vremenu koje je definirano prijelaznim razdobljem čekanja, vremenom koje u korist tolerancije i transparentnosti prava počinje strahovati od raznolikosti, slobode odabira i prošlosti kojom se ne moramo nužno ponositi da bismo je ostavili u pamćenju, put Bradburyjeva glavnog lika Guya Montaga idealno je plasiran. Američki pisac i politički mislilac Thomas Paine u knjizi “Doba razuma” tvrdi kako prorok, prema hebrejskom značenju te riječi, nije netko tko može predvidjeti budućnost nego da je to pjesnik ili glazbenik. U oba smisla Bradburyjev je roman izvanredno proročanska knjiga. S Penovićem smo uoči premijere porazgovarali o tome kako se ova distopijska vizija budućnosti uklapa u našu sadašnjost, na kakve uznemirujuće fenomene te sadašnjosti upozorava nova produkcija riječkog nacionalnog teatra i kako se sve to skupa uklapa u njegovu specifičnu autorsku poetiku.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Čini se da ste se već kao vrlo mlad umjetnik u relativno kratkom vremenu probili u institucionalna kazališta: HNK Zagreb, ZKM, sad Zajc - u kojem ste surađivali još 2013. S obzirom na specifičnost vašega kazališnog izričaja, sklonost eksperimentu i subverzivnom humoru, znači li to da je domaći institucionalni teatar spreman odstupiti od mainstreama i postati poligon suvremeni(ji)h kazališnih praksi ili je ipak riječ o običnoj pomodnosti?

Rekao bih da je spreman, što se ne vidi samo na mojem primjeru. No treba postaviti pitanje tko diktira što je mainstream. Ako je mainstream odlučen upravo programom institucionalnih kazališta, onda ona ne odstupaju nego afirmiraju nove prakse u postojeći val mainstream pretvorbe. Ojačavaju sebe raznolikošću. I ne smatram to lošim, to je nekakav standardni životni proces umjetničkih ideja i samih umjetnika. Od inovacije ka konvenciji. Time dolazi do konstantne potražnje za novim, mladim umjetnicima. Barem u ovako uljepšanoj teoriji koju sam izložio.

Express: Jeste li vi onda avangardni umjetnik ili samo proizvod svoga vremena?

Na osobnoj razini, ne vidim se previše avangardnim. Danas su vrste umjetnosti utjecajnije jedna na drugu nego ikad prije, a ja puno toga preuzimam iz filmskih inovacija i adaptiram to u kazališni aparat. U svakom slučaju, volim održavati balans između rada u institucijama i rada u nezavisnom kazalištu, poput Kunst Teatra, osjetiti različite potražnje različitih publika i prilagođavati se njima.


Express: Rođeni ste u Splitu, odrasli u Blacama blizu Metkovića. Što je klinca iz dalmatinske provincije nagnalo da postane kazališni prodigy? Kad ste shvatili da je kazalište ono čime se želite baviti?

Iskreno, shvatio sam da je kazalište za mene tek nakon što sam se debelo počeo baviti njime. Dakle, negdje sredinom obrazovanja na akademiji. Talent za pisanje, s obzirom na to da sam diplomirani dramaturg, osvijestio sam vrlo rano, čim sam krenuo u školu. No talent je talent, a kazalište je to i još mnogo toga. Uletio sam u sve ovo u velikoj mjeri naslijepo. Inače, za Dalmatinca ne postoji dalmatinska provincija. Blace su za mene centar svita. Zagreb je odlična zamjena. Najbolja. Ali Blace su Blace. Blace. Blace. Blace.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Čini mi se da se u temeljima svih vaših komada nalazi opetovano propitivanje istih općih pitanja, ali iz različitih uglova. U tom bi se smislu i “Fahrenheit 451” mogao shvatiti kao nastavak vašeg prethodnog bavljenja borbom pojedinca protiv sustava i njegovom nesposobnošću da se odupre (“Proces Kafka” i “Neprijatelj naroda”), ovaj put kroz komad o potpuno anesteziranom pojedincu koji se ni ne želi oduprijeti…

Pa da. Bavim se onim što osjećam o današnjem vremenu. Ne govorim samo o pandemijskom razdoblju nego o zadnjih dvadesetak godina. O alijenaciji, identitetskim krizama, podjednakom tehnološkom napretku i borbi s tom istom tehnologijom, o apatiji i nepostojanju želje za preuzimanjem odgovornosti nad sobom. Lakoći kojom upadamo u obrasce koji su stvoreni da se u njima osjećamo mirno i spokojno. To je neka unutarnja borba koju vidim u svemu što radim, pa tako o tome i ne polemiziram previše sam sa sobom. Na čisto sam s tim što me brine i što mi smeta. Tako radije seciram tok svog rada na dvije faze. Prva, odnosno početna, bili su isključivo autorski radovi, poput “Katalonca” ili “Flexa”. Trenutno se bavim adaptacijama i radom na klasicima koje sam dugo htio raditi ili su me fascinirali već u tinejdžerskim danima. “Fahrenheit 451” jedan je od zadnjih u toj fazi. Nakon gotovo jednogodišnjeg odmora bacam se opet na vlastite ideje i tekstove.

Express: Iako ga uglavnom svrstavaju u žanr znanstvene fantastike, Bradburyja zapravo manje zanima tehnologija a više ljudski osjećaji.  Njegov je glavni lik iskreno u potrazi za načinima učinkovitog otpora zlu; htio bi znati tko je i kako može ispuniti svoje potencijale. Rođeni ste 1992., dakle pripadate generaciji koja je odrastala u poslijeratnoj, postkomunističkoj, demokratskoj Hrvatskoj, neopterećena iskustvom jugoslavenske stvarnosti. Što, dakle, obilježava tu generaciju? Razvija li ona neku vlastitu kulturu otpora?

Moju generaciju u glavnini obilježava upravo to što ste naveli. Neopterećenost iskustvom promjena državnih sistema. Rođeni smo u vrijeme rata i imamo to donekle u koži, ali ne osjećamo to nužno kao vlastitu grešku ili uspjeh nego to možemo uglaviti u sebe ili, jednako tako, lako odbaciti. Volim to kod svoje generacije. Mislim da ima ohrabrujuću zrelost i mirnoću upravo u kulturi otpora. A što je ta kultura otpora? Ne mogu to točno definirati, ali ponekad to svi možemo osjetiti. Nekakva neovisnost, čak nezahvalnost prema kordonima onih ljudi koji misle da su nas stvorili i oblikovali i da zbog toga zaslužuju spomenike.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Vaš kazališni jezik uobičajeno sadrži elemente komedije, ironije, groteske, apsurdističkog teatra, pop kulture, improvizacije, parodije, farse, dekonstrukcije, delinearnosti, metatekstualnosti, i zapravo je prilično “filmski” u svojoj fragmentarnosti i fluidnosti. Bradbury je pisac kojeg zanimaju teme obmane, nezadovoljstva samim sobom, realnosti postojanja zla i suočavanja s njim, te ostvarivanja samospoznaje. Kako ste pristupili predlošku?

Ovo je prva izvedba “Fahrenheita 451” kod nas. Također, prava na ovaj roman prilično su striktna, no i bila mi je želja prenijeti njegovu filozofiju, a potom i filmičnost u kazalište. Forma i struktura u kojoj je pisan ovaj roman odgovarale su mojem stilu, bilo mi je iznimno zabavno balansirati između Bradburyjevih misli i vlastitih opažanja u njima. Iskoristio sam mogućnost odlaska u estetiku i stilove znanstvene fantastike u svakom slučaju. Jedva sam čekao priliku za takvo nešto.

Express: Radnja romana odvija se u 2049. godini i donosi distopijsku viziju budućnosti u kojoj mediji kontroliraju mase, ideja pojedinca je ukinuta, intelektualci su zabranjeni. Mi smo danas praktički na rubu te budućnosti. Zašto ste odabrali postaviti upravo taj tekst? Na kakve uznemirujuće fenomene suvremenosti upozorava vaša nova predstava, kakvu budućnost anticipira? Hoćemo li uskoro spaljivati knjige?

Spaljivanje knjiga u “Fahrenheitu” samo je simbol. Da samo to danas radimo, još bi bilo dobro. Bradbury govori o spaljivanju znanja, spaljivanju sustava vrijednosti i prepuštanju laganoj zabavi, kolotečinama koje nas ostavljaju zaključanima u kućama bez želje da izađemo. Kao što kažete, na rubu smo te budućnosti. Nevjerojatno je promatrati današnjicu i uočavati sve ono na što Bradbury upućuje. Pomalo je jezivo. Pogotovo kad vidiš da to nije prvo takvo zastranjivanje u povijesti.

Express: Kroz “improvizacije” razvijate vlastiti jezik kazališnog medija neovisno o dramskoj građi, stvarajući specifični izričaj koji se montipajtonovski poigrava konvencijama, ironizira okoštale strukture, ismijava navike, gotovo kao da stvarate vlastiti pop-kulturni izvedbeni žanr. Strahujete li od ponavljanja, od upadanja u obrasce, od plagiranja sebe?

To je pitanje vjerojatno jedna od najvećih borbi sa samim sobom kad kreneš u hiperprodukciju u kakvoj se nalazim posljednjih nekoliko godina. Ali dobro se držim. Valja razdvojiti koji postupci definiraju osobni stil, a koji ulaze u sferu ponavljanja ili plagiranja. Valja i prihvatiti da su određena ponavljanja potrebna i zdrava kao određena potvrda vlastitih postupaka. U svaki novi projekt ulazim s mišlju o svemu što sam do tada napravio. A u improvizacijski model rada, s glumcima, volim ulaziti više u nezavisnom kazalištu. Više je vremena da se koncentriraš samo na njih i da zajedno putujete kroz improvizacijske valove. U institucionalnom kazalištu jednostavno moraš ulaziti spremniji u projekt.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: U “Fahrenheitu 451” nema vladajućih elita; samo neobrazovan i komplacentan, mada ultimativno iskren i dobar, heroj radničke klase totalno anesteziranog iskustva. Gotovo svakodnevno svjedočimo prosvjedima protiv Covid mjera diljem Europe, pa i u Hrvatskoj. Premda su ciljevi tih prosvjeda potpuno pogrešni i besmisleni - da ne kažemo neku grublju riječ - ne znače li oni da ipak živi duh otpora i pobune? Ili je to samo drugi oblik anesteziranosti?

Mislim da su trenutna događanja oblik ludila. Medijskog, društvenog. Lijepo je vidjeti da se ljudi zauzimaju za svoju slobodu, ali nisam siguran da ljudi znaju što hoće. Hoće izlaz, dok ne prihvate da još nije stigao. U predstavi i samom romanu u posljednjoj sceni jedan od likova, pod imenom Granger, govori o strpljenju. Ne pasivnom, anesteziranom, nego aktivnom. Aktivnom čekanju koje zna kad treba puknuti. A to vrijeme još nije tu. Ali ne mislim da je nužno daleko.

Express: Brinete li se za “sutra”?

I ne brinem se nešto više nego što sam se brinuo prije pandemije. Pandemija me samo iznimno živcira. Netransparentna znanost, neodlučne vlade i gomile debila s transparentima na trgovima. Svi podjednako.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Živimo u dobu velikih očekivanja od umjetnosti općenito, pa tako i od kazališta: ono, dakle, “mora” educirati, širiti vidike, omogućiti nove spoznaje. No mora li doista? Što se dogodilo sa zabavom? Kako vi vidite ulogu i svrhu kazališta? U svojim predstavama inzistirate na odsutnosti jasne poruke, odnosno dociranja s pozornice, što je, kako se meni čini, poruka sama po sebi…

Gledam na publiku kao na nekoga tko je sposobniji nego ikad prije imati širok kut gledanja predstave. Znanje je brže i dostupnije, referentne točke su vidljivije za sve. Ljudi donose vlastite zaključke i više nego što je dobro. Prema tome, smatram poštenim ne držati direktne prodike. Prikazati ruglo - da, prokazivati ga - ne. Naravno da time otvaram i prostor zabavnijem teatru. I volim da je takav. No ne mislim da mu to nužno oduzima na kritičnosti ili inovativnosti.

Express: Kraj “Fahrenheita 451” sugerira uvjerenje da čovječanstvo, zahvaljujući sjećanju, može izbjeći ponavljanje pogrešaka. No manipulacija kolektivnim sjećanjem dokida vjerodostojnost povijesti, a ne znamo li svoju povijest, ne možemo razumjeti svoju sadašnjost. Bradbury sugerira da bi svijet mogao biti divno mjesto pod uvjetom da se zaustave određene tendencije suvremenosti. Čini se da on zapravo u svojem distopijskom romanu kao rješenje nudi – utopiju, utopijsku viziju čovjeka. Dijelite li vi njegov filozofski idealizam i vjeru u mogućnost te utopije, u sposobnost ljudi da pronađu utopiju unutar sebe? Je li, kao što je vjerovao Ibsen, obrazovan, produhovljeni pojedinac jedina nada za budućnost svijeta kao kultiviranog prosvijetljenog društva? Jeste li iole optimistični?

U “Fahrenheitu”, osim prkosa, pobjeđuje nešto više iskonski: znatiželja. Želja za znanjem. Učenjem. To je valjda nemoguće do kraja izbrisati iz nas. U tom smislu, optimističan sam.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • 27072010 11:51 03.Siječanj 2022.

    Gomile debila s transparentima na trgovima pa ti debili su razlog zasto si ti redatelj a zato mislis ti da si bolji od drugih debilu nadam se da ce dobro upamtit tvoje ime da tvoja dijela izbjegavaju debilu

  • BESTpartizan 10:40 03.Siječanj 2022.

    pandemija je dosadila svakome