Živcira me pandemija, znanost, vlade i debili s transparentima na trgovima

Svijet koji je okrenuo leđa intelektualizmu i introspekciji, umjetnosti i individualnosti. Svijet koji cijeni samo isprazno ugađanje. Svijet bez vizije, jednoobrazan, u kojemu ne postoje nijanse, u kojemu nema mjesta za neistomišljenike. Svijet u kojemu golemi televizijski ekran zauzima središnje mjesto u svakom kućanstvu, s reality programom kao didaktičkim alatom za život bez misli i bez posljedica. Naš svijet danas? Ustvari, svijet iz distopijskog romana “Fahrenheit 451” američkog pisca Raya Braduryja iz 1953. U toj priči čitanje knjiga proglašeno je teškim zločinom. Knjige su zabranjene i svaki se prijestup kažnjava spaljivanjem ne samo knjige nego i kuće u kojoj je nađena. Nemisleći ljudi neće se opirati. Neće se čuditi što vatrogasci izazivaju umjesto da gase požare, neće dovoditi u pitanje nelogične poteze vlade. Malotko se uopće sjeća da je ikad bilo iole drukčije – ionako im je jedino bitno što će te večeri biti na televiziji. A televizija ne izaziva konfliktne osjećaje, ne potiče na razmišljanje. Zašto bi se onda opirali? U distopijskom svijetu “Fahrenheita 451” tradicionalni bedemi intelektualne slobode ujedinjuju snage s vlastitim neprijateljima zahtijevajući konformizam. Pritom se pozivaju na nešto što bismo danas nazvali političkom korektnošću. Roman koji tematizira spaljivanje prošlosti u ime što zdravije i ravnopravnije budućnosti nemoguće je gledati izvan povijesnoga konteksta i vremena u kojem je objavljen: bila je to u Sjedinjenim Državama era makartizma, poslijeratne političke klime obilježene ksenofobijom, cenzorstvom, crnim listama. Sve to danas izgleda zastrašujuće aktualno: zbog toga je sasvim prirodan repertoarni izbor istoimena predstava koju je prema Bradburyjevu predlošku u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci postavio redatelj Ivan Penović. Autorski prodigy hrvatskog teatra, rođen 1992., Penović je ugled sagradio nezavisnim autorskim projektima: njegova predstava “Katalonac” iz 2018. u Teatru &TD stekla je kultni status i postala jedna od najposjećenijih domaćih kazališnih predstava. U zagrebačkom Kunst teatru 2019. postavlja još jednu uspješnicu, “Flex”, te s Romanom Brajša preuzima vođenje Kazališne udruge frustriranih redatelja (KUFER). U zagrebačkom HNK 2020. režirao je predstavu “Znaš ti tko sam ja”, a napisao je i “Bit ću televizor”, dio omnibusa “Monovid 19” u režiji Anice Tomić, postavljenog u Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje je 2021. režirao i Ibsenova “Neprijatelja naroda”. U “Fahrenheitu 451” spaljivanje knjiga može se shvatiti kao sinonim za iracionalnosti 20. stoljeća. U 21. stoljeću, u vremenu koje je definirano prijelaznim razdobljem čekanja, vremenom koje u korist tolerancije i transparentnosti prava počinje strahovati od raznolikosti, slobode odabira i prošlosti kojom se ne moramo nužno ponositi da bismo je ostavili u pamćenju, put Bradburyjeva glavnog lika Guya Montaga idealno je plasiran. Američki pisac i politički mislilac Thomas Paine u knjizi “Doba razuma” tvrdi kako prorok, prema hebrejskom značenju te riječi, nije netko tko može predvidjeti budućnost nego da je to pjesnik ili glazbenik. U oba smisla Bradburyjev je roman izvanredno proročanska knjiga. S Penovićem smo uoči premijere porazgovarali o tome kako se ova distopijska vizija budućnosti uklapa u našu sadašnjost, na kakve uznemirujuće fenomene te sadašnjosti upozorava nova produkcija riječkog nacionalnog teatra i kako se sve to skupa uklapa u njegovu specifičnu autorsku poetiku.