Filozofski teatar, koji vodi i uređuje filozof Srećko Horvat, dio je redovnog programa zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta od 2014. godine, kad je pokrenut. Zamišljen je kao prostor dijaloga koji se odvija na pozornici HNK. Uz atraktivne goste, filozofe, književnike, glazbenike, glumce, Filozofski teatar se pokazao kao dobitna kombinacija: po podacima koji se mogu naći na stranicama HNK, u posljednjih pet godina ovaj projekt je privukao oko 20 tisuća posjetitelja, čiji veliki postotak čini mlađa publika. Među brojnim gostima Filozofskog teatra bili su Slavoj Žižek, Julija Kristeva, Thomas Piketty, Terry Eagleton, Yanis Varoufakis, Tariq Ali, Ece Temelkuran, Vanessa Redgrave... U ponedjeljak, 17. siječnja, gost Filozofskog teatra bio je filozof Slavoj Žižek, koji je postao neka vrsta zaštitnog znaka ovog formata, čija je drama “Antigona” uprizorena u HNK u režiji njemačke redateljice Angele Richter, a uz to je ovo drugo njegovo gostovanje u sklopu ovoga projekta. Tema razgovora bila je iznimno aktualna i intrigantna: “Nakon kapitalizma: feudalizam ili komunizam”. Slavoj Žižek, koji je sebe uz dobru dozu samoironije, koja ovom filozofu nije strana, opisao kao “najopasnijeg filozofa Zapada”, objavio je više od trideset knjiga iz područja filozofije i teorije psihoanalize, od kojih su mnoge prevedene na hrvatski jezik, te stoga ne čudi da su karte za ovu predstavu rasprodane u roku od tri dana. Zbog toga, ali i zbog publike koja živi izvan Zagreba, HNK je omogućio prijenos uživo.
Ono što kod Žižeka fascinira, u čemu možda treba tražiti i glavne razloge njegove popularnosti, koja je svojevrsni fenomen, to je da on određena pitanja, a radi se uglavnom o krucijalnim problemima današnjice, sagledava iz jednog potpuno novog i neočekivanog kuta. Bez obzira na to slagali se s njim ili ne, zanimljivo ga je poslušati. Odmah na početku Žižek je objasnio ideju Filozofskog teatra, koju je nazvao “divnom”. Filozofi ne žele prisvojiti teatar, nego ga koriste kao arenu u kojoj će u formi dijaloga, u što je uključena i publika, propitati vlastite ideje: “Filozofima treba teatar da bi se uvjerili da su shvatili sami sebe”. Osnovna ideja same predstave bila je ta da se u vrijeme pandemije kapitalizam radikalno izmijenio. Srećko Horvat je neoliberalizam kakav smo poznavali prije pandemije proglasio mrtvim te da ga stoga treba redefinirati. Žižek je o tome govorio nešto ranije u intervjuima povodom svoje knjige “Pandemija!: COVID-19 potresa svijet”, u kojoj je iznio svoja razmišljanja o stanju u kojem se čovječanstvo trenutačno nalazi. Po njemu, globalne krize poput aktualne pandemije ubrzavaju “kraj kapitalizma”. Stanje u kojem se trenutačno nalazimo pogrešno je nazvati kapitalizmom, tvrdi Žižek. On, uz još neke svjetske filozofe, današnje društvo opisuje pojmom neofeudalizam. On je to pokušao objasniti naslovom svoje najnovije knjige “Heaven in Disorder” (Nebo u neredu), koji je parafraza Mao Ce-tungove izjave da je “ispod neba kaos, a situacija odlična”, što je dobra prilika za komuniste, što se svodi na onu staru tezu o kaosu kao neočekivanoj prilici za radikalne društvene promjene. Danas je kaos na nebu, jer čovječanstvu nedostaje “osnovna orijentacija”. To je pokušavao pojasniti na primjeru Donalda Trumpa koji je odbio priznati rezultate američkih predsjedničkih izbora, čime je prekršen osnovni socijalni dogovor, što dovodi u pitanje mogućnost dijaloga.
Žižek je današnji kapitalizam, odnosno ono što je od njega ostalo, pokušao objasniti na jednom vulgarnom primjeru, slučaju jedne američke starlete koja je pakirala u bočice vlastiti prdež i na tome zaradila nekoliko stotina tisuća dolara. Na tom je primjeru pokušao objasniti iracionalni karakter kapitalizma: “Danas je s jedne strane sve više siromaštva, a s druge strane dio ljudi se ponaša kao da ne znaju kuda s novcima, troše iracionalno”. Preraspodjela bogatstva nije moguća, tvrdi Žižek pozivajući se na Hegela koji je u svojoj “Filozofiji prava” naveo kako je “eksces bogatstva da samo proizvodi na suprotnom kraju siromaštvo”. “Ne možemo jednostavno preraspodijeliti, nego cijelu logiku treba promijeniti. Sve to je znak da se nešto radikalno mijenja u današnjem kapitalizmu.” Naveo je, također, primjer po kojemu je pad BDP-a u SAD-u doveo do porasta na burzama, što je po njemu također iracionalno, pogotovo što takav novac kruži u jednom zatvorenom krugu, u financijskoj sferi koja je izgubila doticaj “s bazom”. Neofeudalizam, uz ogradu da to možda nije najprimjereniji pojam, pojasnio je na primjeru Amazona i Facebooka, koje on smatra javnim dobrom, prostorom, a koji je privatiziran od strane njegovih vlasnika, Jeffa Bezosa i Marka Zuckerberga, novovjekih feudalaca, dok su korisnici njihovih platformi kmetovi. Zuckerbergov manifest o metaverzumu nazvao je “manifestom neofeudalizma”. Žižek tvrdi da je jedno od rješenja ojačati državu, jer lokalne zajednice i samouprave nemaju kapacitet za bilo kakve bitne promjene: “Lokalna zajednica i samouprava nije dovoljna, reafirmirajmo državu. Liberalna demokracija kakvu poznajemo gubi elan”. Kao primjer je spomenuo Italiju, gdje osim krajnje desnice ne postoji nikakva alternativa centru, čime je narušena osnovna politička dinamika, što je vrlo opasna situacija: “Ljudi su sve više nezadovoljni i to se nezadovoljstvo ne može reprezentirati u političkom polju višestranačke liberalne demokracije”. Potrebno je, dakle, ojačati državu i međusobnu suradnju. “Ono što sad trebamo ja nazivam komunizmom. Malo provociram, ali mislim i sasvim ozbiljno. Možete reći da sam lud, pitati gdje vidim komunizam.” U tom je smislu, kao odgovor, spomenuo summit o klimatskim promjenama održan prošle godine u Glasgowu, odnosno njegove zaključke, u kojima se naglašava da svijet treba međunarodnu suradnju i koordinaciju, kao i regulaciju tržišta. Po njemu, to su osnovni preduvjeti na kojima bi se mogao zasnivati nekakav novi komunizam. Međutim, postoji jedan paradoks vezan za regulaciju tržišta koji je neka vrsta suvremene “Kvake 22”: ideologija ništa ne skriva, čak i sama potencira katastrofične scenarije, s krajnjom namjerom da se ništa ne uradi na način da se otvoreno priča o tome što treba da se uradi, što je svodivo na efekt “gubljenje elana”, o kojemu je pričao nešto ranije. Horvat se usprotivio Žižekovoj tezi o reafirmiranju države: “Problem je da država danas služi da bi Elon Musk išao na Mars, da bi Jeff Bezos bio novi feudalni gospodar, država danas u Hrvatskoj služi tome da ima 550.000 branitelja, država danas u RH služi u tome da nema više socijalne stanogradnje”.
Također, Horvat je naveo koncept “nacionalnih država” kao povijesnu anomaliju koja je dovela do katastrofičnog stanja kakvo imamo danas. Kao jedno od rješenja Horvat je spomenuo i anarhizam, spominjuću Kropotkinovu tezu o “uzajamnoj pomoći”. Međutim, unatoč tome, Žižek tvrdi da država nema alternativu, odnosno da je sve drugo puka utopija. Meni najzanimljiviji dio predstave bile su Žižekove teze o teorijama zavjere, kojima je slabost liberalne demokracije širom otvorila prostor. Tu spominje jedan paradoks: teorije zavjere započinju nedogmatskim, racionalnim pristupom, sugeriranjem ljudima da “razmišljaju svojom glavom”, da bi vrlo brzo, već u sljedećem koraku, prešle u radikalnu dogmu. Teorije zavjere su, s čime se u potpunosti slažem sa Žižekom, “očajnički ljudski pokušaj povratka osnovnoj istini”, vjera da iza svog ovog užasa koji nam se događa postoji racionalno objašnjenje, neki zli Bog, gospodar kaosa, koji suvereno upravlja našim (ne)životima. Što se zatim svodi na pasivizaciju širokih slojeva društva, protiv čega se gotovo nemoguće boriti. “Živimo u razdoblju dezorijentacije”, ustvrdio je Žižek na samom kraju svog izlaganja. Prostori slobode su stiješnjeni i gotovo da ne postoje. Živimo u vremenu “gdje je najveća sloboda znati što treba uraditi”. Odnosno, imati neku osnovnu orijentaciju i cilj.
