"…ali tradicija nije ništa drugo nego ono oko čega se svi mogu složiti – znanstvenici, učitelji, institucije, ako promijeniš kontrolu nad institucijama, onda možeš promijeniti kontrolu nad činjenicama, možeš promijeniti strukturu vjerovanja, oko čega se svi slažu, to je ono što oni rade." - Prorokova pjesma, Paul Lynch Naklada Ljevak, Zagreb 2025.
Jednog dana dva policajca pokucaju na vrata Eilishine kuće. Traže njenog muža, koji je jedan od vođa sindikata učitelja. Ništa važno, ništa hitno. Imaju par pitanja. Neka se javi kada dođe kući. Tako otprilike počinje roman "Prorokova pjesma", u kojem se zloslutna mala pitanja, zloslutne male promjene zakona zbog izvanrednog stanja (ne zna se što je izvanrednom stanju uzrok ni postoji li on uopće), zloslutno malo osnivanje novog odjela policije, zloslutni mali dolazak jedne stranke na vlast, pretvara u smak svijeta. Njihovog svijeta, nekog svijeta čiji je nestanak tek niz vijesti na televiziji...
Paul Lynch priča zastrašujuću priču koja na trenutke podsjeća na Kafkin "Proces", na trenutke na dolazak fašista 1920-ih i nacista 1930-ih na vlast, na trenutke na Orwellovu "1984.". Priče koje toliko dobro poznajemo, ali smo ih, utonuli u svijet demokracije i ljudskih prava, poprilično, da ne kažem potpuno, zaboravili. Ali nije to ono što je zastrašujuće. Zastrašujuće je kako "Prorokova pjesma" izgleda poput vijesti koje pratimo u novinama. Danas. Sad. Čini se da gotovo nijedna stvar u priči nije pretjerana. Nestanak oca, supruga, koji je nakon drugog razgovora možda uhićen, a možda i nije. Nitko ne odgovara. Polako ukidanje prava za pravom, polako raspadanje obitelji, koju Eilish grozničavo pokušava sačuvati. Nestanak susjedstva, društva, razumijevanja… U svemu tome čitatelj se, baš kao i Eilish, osjeća kao bespomoćni miš uhićen u labirintu. A podsjetimo, sve je počelo tek malim promjenama u zakonodavstvu, malim izvanrednim mjerama, malim, naizgled nevažnim, izmjenama u institucijama, da bi poput raka bujalo u potpunom nestanku ikakvog vezivnog tkiva između pojedinca i društva i države. Možda je upravo to najstrašnije u romanu, sve te naizgled neosvojive tvrđave zapadne demokracije, zapadnog društva, ustvari civilizacije, rastope se, kao što bi rekao Železničar u kultnoj seriji "Kuda idu divlje svinje" – "kao drek na kiši".
"Ali to o čemu govorite samo je mišljenje. Nije to nikakvo mišljenje, to je činjenica pred zakonom. Činjenica. Da, postoji vladavina prava, ne možete nam ovako kršiti prava. Vladavina prava. To sam rekla. Govorite o toj riječi kao da razumijete što to znači riječ prava, pokažite mi koja su to prava prirođena čovjeku, pokažite mi kamen u koji su uklesana, gdje je to priroda tako odredila." - Prorokova pjesma, Paul Lynch Naklada Ljevak, Zagreb
Zastrašujuće je to što stvarno, čitajući "Prorokovu pjesmu", možemo razumjeti, pa čak i opravdati kako lako nestaju sva ta neotuđiva prava, sve te tradicije, sve te institucije koje nas štite. U ovom slučaju pravo, čini se neotuđivo u današnjoj civilizaciji (iako je upravo to pravo najčešće bilo kršeno, iskrivljavano, izvanrednim situacijama, domovinom i ne znam čime sve ne), koje je ukinuto, jest "habeas corpus". Naizgled bezveze, zar ne? Neću sad ulaziti u pravnička objašnjenja "hebeasa corpusa" niti sofisticiranu raspravu o tome što ono znači, ali otprilike bi to bilo da te policija (ili koji već organ reda) mora izvesti pred sud (ili neko drugo neovisno tijelo) koje opravdava ili opovrgava zakonitost uhićenja. Zvuči bezveze, ništa posebno. Ali od toga u "Prorokovoj pjesmi" (a rekao bih i u stvarnosti) sve počinje. Ako policija, tajna policija ili bilo koja državna služba, može uhićivati a da uhićenje ne mora nikome opravdati – to znači… Pa probajte zamisliti. Ustvari, ne trebate pretjerano zamišljati. Sve se to već događalo u stvarnosti ili se upravo događa.
Nakon te naizgled male i ne toliko važne promjene zbog izvanrednog stanja, opet je zastrašujuće to što ne znamo koje je to izvanredno stanje, što opet znači da bilo što i ništa može biti razlog za izvanredno stanje, koje, uostalom, većina ljudi i ne razumije, sva ostala prava, sve tradicije, sve ono što se smatra svetim i neotuđivim, počinje se rušiti poput pločica domina.
Iako bi se roman moglo nazvati distopijskim, a sigurno ima elemente distopije, on to nije. Prije bi ga se moglo nazvati hiperrealističnim. Jer iako stvari nisu otišle tako daleko, čini se da su dijelovi onoga što se u romanu događa svuda oko nas. Ponavljam, zastrašujuće je to kako jedna naizgled sitna promjena može srušiti sve ono što smo smatrali neotuđivim i svetim. Upravo tako Paul Lynch pripovijeda Eilishinu priču, kao da se događa sad, kao pozadinu neke vijesti koju smo pročitali u novinama (ah da, i novine su jedna od tih institucija čije ćemo značenje za naš život doznati jednog dana kad ih više ne bude, a vjerujte mi, nadam se da će se to dogoditi nekada daleko, daleko u budućnosti). Polako nas uranja, zajedno s Eilish, u sve dublje i dublje krugove užasa koji se ljušte nekako sami od sebe. Zastrašujuća je i ta nemoć, a čitatelj će je svakako osjetiti dok čita, kad se iz jednog normalnog života uđe u košmar u kojem, ne znajući zašto, odjednom ne možeš dobiti putovnicu, tvoje sedamnaestogodišnje dijete dobiva poziv za vojsku (hm, odjednom se uvodi vojni rok, podsjeća li vas na neku državu?), članovi vladajuće stranke odjednom napreduju na poslu (hm, podsjeća li vas to na neku državu?), pa onda oni nepodobni gube posao (hm, i to bi moglo podsjetiti na neku državu), bivaju javno prozivani kao izdajice… Hm, podsjeća li vas to na nešto? Ono što Lynch radi, stavljajući nas u Eilishinu kožu, jest da se poput nje osjećamo nemoćnim, ali isto tako neodlučnim kako reagirati… Da li pokušaj da se obitelj zadrži na okupu, da li čekanje da se dozna što je sa suprugom i ocem, da li čekanje da ludilo prestane, čine stvari još gorima, težima da se od njih otrgne, pobjegne i spasi što se spasiti dade? Eilish na to nema odgovora, nju nosi rijeka događaja, baš kao što bi, vjerujem, nosila i većinu čitatelja. Ono što stvar čini još realnijom i zastrašujućom jest način na koji Lynch priča, neprestanim prepričavanjem dijaloga, događaja, snova, reakcija, on dodatno pojačava osjećaj nemoći da se istrgne iz priče, da se prestane biti objekt pripovijedanja i postane subjekt. Taj način pripovijedanja s jedne strane usporava priču, dodatno naglašavajući polako uranjanje u bezdan iz kojeg nema izlaza, ali s druge strane čitatelja tjera da, gotovo bolno, okreće stranicu za stranicom u potrazi za izlazom, katarzom, nekim ne baš sretnim krajem, ali barem manje nesretnim krajem. Kojeg možda ipak neće biti.
"Gleda prema nebu promatrajući kišu kako prolazi prostorom, a na razrušenom dvorištu nema se ništa drugo vidjeti osim svijeta koji ustrajava u vlastitu postojanju, sporo raspadanje betona koji se prelijeva u blato koje se diže odozdo, a kad dvorišta više ne bude, ostat će samo upornost svijeta, svijet koji uporno tvrdi da nije san, a ipak onaj tko ga promatra ne može pobjeći iz tog sna i od cijene života, a to je patnja, i ona vidi svoju djecu kako su uvedena u svijet odanosti i ljubavi i vidi ih proklete u svijetu užasa, i poželi da takav svijet završi, da bude uništen, a onda pogleda svoje dojenče, to još uvijek nevino dijete, i shvati kako je iznevjerila samu sebe, i užasne se, jer vidi da iz užasa dolazi samilost, iz samilosti ljubav, a iz ljubavi mogućnost da svijet ponovo bude otkupljen, i vidi da svijet ne završava, da je ta pomisao da će svijet skončati baš za tvog života nekim naglim događajem, puka taština jer to što završava je život, i to samo tvoj život, jer ono o čemu pjevaju proroci jedna je te ista pjesma koja se pjeva kroz vrijeme, dolazak mača, svijet koji je progutala vatra, sunce koje u podne zalazi u zemlju i baca sve u mrak, bijes nekog boga utjelovljenog u prorokovim ustima, gnjev zbog opačina koje će biti iskorijenjene, i prorok ne pjeva o kraju svijeta, nego o onome što se dogodilo, što će se dogoditi i što se upravo događa, nekima, ali ne svima, jer svijet uvijek iznova završava, ali samo negdje, ne svugdje, kraj svijeta uvijek je lokalan, dolazi u tvoju zemlju, posjećuje tvoj grad, kuca na vrata tvoje kuće, za druge je to tek daleko upozorenje, kratka vijest u dnevniku, odjek događaja koji su već postali narodna predaja…" - Prorokova pjesma, Paul Lynch Naklada Ljevak, Zagreb 2025.
