Početak je 20. stoljeća i Nathan se iz Amerike vratio u Tarnów, industrijski grad na jugu Poljske, u kojem polovicu stanovništva čine Poljaci, a drugu polovicu Židovi. Njega i njegovu veliku ljubav Rywku zatječemo u tijesnu stanu sa šestero djece. Vrijeme je to u kojem vladaju siromaštvo i nezaposlenost. Za razliku od oca, koji uspijeva upropastiti svaki posao, djeca su inteligentna i snalažljiva. Kroz mnoge godine svatko od njih pronalazi svoje mjesto: netko u ljubavi, netko u poslu, a neki u politici. Međutim, antisemitizam je sve izraženiji, priče o nadolazećem ratu sve su glasnije. Znaju li Strameri što ih čeka?
Ovo je kratki sinopsis romana “Stramer” poljskoga književnika Mikołaja Łozińskog, autorove posvete svojoj “izbrisanoj” obitelji – Stramer (poljski - snažan, robustan) bilo je prezime njegova djeda s očeve strane, izbrisano u Drugom svjetskom ratu, kao što je izbrisano gotovo kompletno židovsko stanovništvo u Poljskoj. No Łoziński ga je odlučio vratiti u tu zemlju i zadržati tamo, barem u književnosti. Osam je godina pisao ovaj roman, kopao po arhivima, razgovarao sa svjedocima.
Romanopisac, fotograf i scenarist Mikołaj Łoziński (1980.) jedan je od najvažnijih autora svoje generacije u Poljskoj. Otac mu je Marcel Łoziński, svjetski poznati redatelj dokumentarnih filmova, a brat Pawel Łoziński također je cijenjeni filmski redatelj i scenarist. Łoziński je glas novog naraštaja, svestrani milenijalac erudit: nakon studija sociologije na pariškoj Sorboni radio je kao soboslikar, prevoditelj na francusko-njemačkoj televiziji, fotograf, asistent slijepom psihoterapeutu, izlagao je u galerijama, pisao scenarije, a autor je i jedne zbirke basni za djecu. Njegov debitantski roman “Reisefieber” (2006.) u Poljskoj je dobio jedno od važnijih priznanja, Nagradu “Kościelski”, osvojio čitatelje i kritiku te je nominiran za najvažniju poljsku književnu nagradu Nike i preveden na pet jezika. Već sljedeći roman, “Knjiga”, osvojio je uglednu nagradu Paszport Polityki (2011.). Treći roman, “Stramer” (2019.), bio je nominiran za nagradu Nike te ušao u finale Književne nagrade Srednje Europe Angelus.
U njemu je uspio praktički nemoguće - priču osuđenu na neizbrisivu tugu i užasan svima dobro poznat kraj ispričati tako toplo i duhovito da nam se na trenutke može čak učiniti da je moguće uroniti u književnost koja se bavi najmračnijom stranom krvavog 20. stoljeća i osjećati se tako dobro s njezinim protagonistima da povremeno zaboravimo sve strašno što o toj povijesti znamo. Mi, naravno, ipak točno znamo što će se poslije dogoditi, no simpatični Strameri ne mogu ni zamisliti što ih sve čeka.
Knjigu je nedavno u prijevodu na hrvatski Emilija Nuića objavila nakladnička kuća Hena com, što je i povod ovom razgovoru s piscem.
Express: Napisali ste roman o poljskim Židovima u razdoblju između dva svjetska rata. Što vas je inspiriralo da napišete priču o Stramerima? Tko su oni vama, tko su oni u povijesnom kontekstu međuratne Poljske? Što vam je bilo bitno reći?
U Tarnówu sam prvi put bio 2005. godine kao dvadesetpetogodišnjak, imao sam književni susret s čitateljima nakon izlaska “Reisefiebera”, mojeg romanesknog prvijenca. Imao sam malo vremena prije polaska vlaka i domaćini su mi odlučili pokazati grad. Tarnów me očarao. Odmah sam se ondje osjećao dobro, a onda mi je sinulo da je tamo odrastao moj djed. To je pristojan, lijep galicijski grad, sjajne arhitekture. Izgleda kao da je izgrađen s vjerom da će trajati zauvijek. To je svijet u kojem su odrasli moji junaci i moj djed, u svijetu koji je trebao trajati. Priča o šestero braće i sestara u predratnom Tarnówu pratila me dugo, ali tek kad su mi se djeca rodila, 2011. osjetio sam da sam spreman ispričati je. Na samom početku imao sam u mislima samo zadnju scenu na plaži - očito je trebalo još gotovo osam godina da do nje stignem. Prvo sam se dvije godine zatvorio u arhivu. “Stramer” počinje početkom 20. stoljeća i traje do prvih godina Drugog svjetskog rata; morao sam nekako doći u taj predratni svijet, u predratni Tarnów, u kojem su skoro polovica stanovnika bili Židovi, da bih to poslije pokušao opisati na svoj način. Putovao sam u Tarnów, Krakow, Lavov i Pariz, sjedio satima u raznim knjižnicama. Nisam našao gotovo nikakve tragove svojih junaka, ali sam naučio mnogo o vremenu u kojem su živjeli. Što sam više čitao o toj prošlosti, to je poprimala sve više boja i nijansi. Prijeratni poljski Židovi prestali su biti Židovi koje poznajemo s crno-bijelih ili sepia fotografija. U “Strameru” sam pokušao iznijeti što više boja.
Express: Stramer je prezime vašeg djeda s očeve strane – nakon Drugog svjetskog rata prezime je nestalo, kao što su nestali i gotovo svi poljski Židovi. Koji je omjer fikcije i biografije u romanu? Jeste li, istražujući za njega, otkrili nešto novo, neočekivano, o prošlosti svoje obitelji, što vas je iznenadilo?
Moj djed, očev otac, došao je iz Tarnowa i prezivao se Stramer. Isprva sam svojim likovima htio dati drugačije prezime jer je knjiga fikcija labavo inspirirana njegovom sudbinom i sudbinama njegovih braće i sestara. Ali prije nekoliko godina, sa starijim bratom Pawełom, filmskim redateljem, dao sam intervju za Newsweek o tome kako je to biti židovskog podrijetla u Poljskoj. Taj su intervju potom preuzeli i prenijeli neki nacionalistički mediji, gdje je generirao 500 komentara, koje bi se ugrubo moglo podijeliti u dvije skupine.
Prva: Idite u Izrael! Druga: Recite nam svoja prava imena! Ova mi je druga skupina dala ideju. Pomislio sam, zašto ne? Iako je riječ o romanu, koji je fikcija, dat ću ovoj obitelji pravo prezime svoga djeda. Stramer znači robustan, jak. Uvijek mi se sviđalo to prezime. Nakon Drugog svjetskog rata prezime je nestalo, otišlo je, zajedno s gotovo cijelim židovskim svijetom. I tako, Strameri su se vratili da ostanu, barem u knjizi. Dakle, čak su i antisemiti dali pozitivan doprinos nastanku ovog romana! Moj tata, kojem sam roman posvetio, rekao mi je kako ljudi obično imaju baku i djeda, a onda ti djed i baka umru. On ih nije imao, a sada ih je, zahvaljujući mojoj knjizi, stekao.
Express: Gledano iz današnje perspektive, čini se doista neobičnim da je prije stotinu godina, netom prije svega onoga što će doći poslije i promijeniti tijek europske i svjetske povijesti, u jednom poljskom gradu, među ostalim sličnim običajima, postojao i onaj da gradonačelnik bude Poljak, a dogradonačelnik Židov. Antisemitizam kipi ispod površine – no je li ipak moguće zamisliti i drugačiju povijest? Da nije Poljska bila okupirana i podvrgnuta brutalnoj represiji, bi li išta bilo drugačije?
Ovo je odlično pitanje, a ujedno tema za barem jedan roman. Što da Hitler nije napao Poljsku? A kako bi svijet izgledao bez Hitlera i njegove knjige “Mein Kampf”? Nemam pojma. Sve što znam je da je u kasnim 1930-ima poljska politika postajala sve više nacionalistička. Demokracija je, kao i danas, bila u krizi. Nacionalisti su bili impresionirani onim što se događalo u nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji.
Express: Imaju li Poljaci ispravnu predodžbu o svojoj povijesti? Poljska vlada je 2018. donijela zakon kojim su tvrdnje o sudjelovanju Poljaka u nacističkim ratnim zločinima proglašene kriminalnim djelom. Zakon je poslije pod pritiskom izmijenjen. Međutim, biste li rekli da se Poljska pomirila sa svojom ulogom u holokaustu?
Populistička desnica koja vlada Poljskom, otkad je došla na vlast 2015. godine, dosljedno laže, iskrivljuje i infantilizira poljsku povijest. Iz povijesti pokušava izbrisati “nezgodne” heroje, poput Lecha Wałęse. Javna televizija, radio i školski udžbenici predstavljaju Poljake kao narod koji uvijek stoji na strani dobra, neporočan i besprijekoran, za razliku od drugih zemalja i naroda, koji su krivi za sve zlo koje je zadesilo našu zemlju u prošlosti, i nastavljaju to činiti i danas. Dakle, službenim narativom vlada patetika i nezrelost u suočavanju s tamnijim stranama naše povijesti, primjerice u odnosu prema Židovima ili kmetovima. To je, naravno, smiješno, no je li učinkovito? Meni se čini da će se djeca u školama tome više smijati nego što će biti indoktrinirana.
Express: Danas je postalo moderno politizirati povijest i prilagođavati je potrebama aktualnih političkih aktera, do te mjere da se neki povjesničari pitaju je li povijest uopće povijest. Čini se da većina zemalja pati od preobilja povijesti, ali ta se povijest često svodi na, kao što i sami kažete, narativ kontaminiran brisanjem i uskim političkim interesima. Kako bismo se trebali odnositi prema povijesti u sadašnjem politički naelektriziranom okruženju?
Ovako to izgleda u Poljskoj. Povijest se od strane vladajućih tretira čisto instrumentalno. Koristi se za poticanje nacionalnog nezadovoljstva ili, primjerice, za udaranje Nijemaca po glavi, odnosno za podsjećanje na Drugi svjetski rat. Vlada također stalno traži unutarnje neprijatelje, polarizirajući poljsko društvo. Vlastodršci nas sve više pokušavaju podijeliti, pa se ja pokušavam fokusirati na ono što nas može spojiti. Čak sam nedavno pronašao jednu stvar koja povezuje Židove i antisemite. I jedni i drugi su fiksirani na istu, samo jednu temu: stalno žele govoriti o Židovima. Zato potičem i antisemite da bace pogled na “Stramera”; tamo će pronaći nešto za sebe.
Express: U tom kontekstu, kako ste pristupili povijesnoj rekonstrukciji u romanu? Kako ste izbjegli zamku neke vrste plagiranja povijesti, interpretiranjem prošlosti kroz leću sadašnjosti?
Pokušao sam ne gledati te godine kroz ratne, “holokaust” naočale. Tu je riječ o svijetu koji je tome prethodio. Htio sam da čitatelj uđe u život mojih likova i možda se čak s njima sprijatelji, do te mjere da oni zaborave što ih čeka. Kad sam počeo pisati “Stramera” 2011., mislio sam da pišem strogo povijesni roman. Tad mi se taj svijet činio dalekim, nespojivim s današnjim otvorenim, europskim svijetom. Mislio sam da će najteže biti zamisliti i vjerodostojno predočiti mlade radikale, posebno nacionaliste i antisemite. Činili su mi se nemogućima i dalekima, poput dinosaura. Bojao sam se da neću imati dovoljno mašte da ih dosljedno opišem, da će se u romanu utjeloviti umjetno, stereotipno, poput povijesnih rekonstrukcija. Ali u pomoć je došla stvarnost, koja se uvelike promijenila posljednjih godina. Danas nikoga ne iznenađuje prizor nacionalista koji marširaju gradom.
Express: Čini mi se da su nam ljudi prije stotinu godina u mnogočemu bili mnogo sličniji nego što mislimo?
Zahvaljujući radu na knjizi, saznao sam da je prijeratna židovska zajednica u Tarnówu bila nevjerojatno raznolika i zbog toga fascinantna.
Od onih koji su vjerovali u Boga do onih koji su vjerovali u komunizam. Primjerice, Nathan mrzi komuniste, a njegova dva sina su, eto, komunisti, dok treći tome teži. Njih pak odbacuju ortodoksni Židovi. Za mene je “Stramer” knjiga o obiteljskoj bliskosti, o odnosima između roditelja i djece, između braće i sestara. Ali i o pronalaženju pravog mjesta za sebe u teškim i zanimljivim vremenima koja su oblikovala ne samo moje heroje. I o onome što sam shvatio nakon što sam napisao tu knjigu: da smo mudriji od prethodnih generacija samo po tome što znamo što im se dogodilo, a oni to nisu znali - nisu znali svoju budućnost. Kao što mi danas ne znamo svoju.
Express: Poljsko društvo iz vaše knjige sjecište je različitih kultura, nacija i vjera – prilično drugačije od vizije koju propagiraju današnji konzervativci. I Hrvatska se posljednjih godina sve više udaljava od progresivnih društvenih ideja i tone u konzervativizam…
Znam kakva je situacija u Hrvatskoj. Nažalost, tako je i kod nas, možda čak i lošije. Poljska populistička desnica ide prema Orbanovoj Mađarskoj ili Erdoganovoj Turskoj. Prava žena su ograničena, dioba vlasti i nezavisni slobodni mediji su na udaru. Naši su vlastodršci stoga prijetnja demokraciji. Građani je pokušavaju obraniti: u zadnjih osam godina prošli smo desetke kilometara sudjelujući u raznim demonstracijama. Nažalost, sa slabim učinkom. Pitam se kad će se povijesno njihalo okrenuti na drugu stranu.
Express: Utječe li politika na vaše pisanje?
Naravno da da, jer posljednjih godina sve se politiziralo. Što čitate, što jedete, kako se odijevate. Političke podjele često se provlače kroz obitelji, koje više ne mogu sjediti zajedno ni za svečanim stolom. Od 2015. povremeno pišem angažirane političke kolumne za novine, što prije nisam radio. Nemam iluzija da je to išta više od pokušaja uvjeravanja već uvjerenih. Ali barem omogućuje da izbacite vlastitu frustraciju. S druge strane, u svojim knjigama, koje pišem vrlo sporo – za roman “Reisefieber” trebale su mi tri godine; za “Knjigu” pet godina, a za “Stramera” osam – nastojim ne fokusirati se na ono što je aktualno i što se nadam da će na kraju proći. Pišem o onome što me najviše fascinira, o odnosima među ljudima, ali mi je bitna i društveno-povijesna pozadina. Možda zato mnogi čitatelji u Poljskoj čitaju “Stramera” kao upozorenje na ono do čega može dovesti suvremeni nacionalizam. Slično je bilo i u Francuskoj.
Express: Fascinira me da ste uspjeli napisati optimističnu knjigu, punu humora i šarmantne (auto)ironije, čiji su protagonisti ujedno protagonisti najmračnije epizode novije europske i svjetske povijesti. Čemu vama služi humor?
Meni je smisao za humor vrlo važan. Moja su djeca to već shvatila i, kad me žele animirati, prvo me pokušaju nasmijati. “Stramer” govori o teškim vremenima, ali je svakako najveseliji od mojih romana. Strameri žive svoje ljubavi, romanse, nade u bolju budućnost. Neprekidni pokušaji pokretanja vlastitog biznisa oca obitelji Nathana, koji živi u sjeni svog starijeg njujorškog brata, Bena. Nathan se vratio iz New Yorka, gdje je proveo nekoliko godina, u Tarnów jer je bio jako zaljubljen u prekrasnu djevojku. Oženio se, došla su djeca, počeo je život obične obitelji onog vremena. Pokušao sam najbolje što mogu opisati svakodnevicu jedne obične obitelji toga doba. Opisati višeslojne likove pune života, sa svim njihovim čežnjama, snovima, planovima i smislom za humor. Od “Stramera” čak možete naučiti kako uspješno pokupiti djevojke metodom “ekonomije ljubavi”...
Express: Za Poljsku je 20. stoljeće ujedno stoljeće sovjetske vladavine. Koliko je u vašoj domovini snažna ostavština mentaliteta sovjetskog doba? Koja je u tom smislu uloga književnosti? Može li književnost posredovati neke promjene?
Starije generacije još se sjećaju komunističkih vremena i starih podjela, ali za mlade je to prapovijest. Ne znam koja je tu uloga književnosti. Čini mi se da će, ako netko, dok čita moju knjigu, na nekoliko sekundi razmisli i o vlastitom životu, moj rad imati smisla.
Express: Nakon prijelomne 1989. godine, koja je označila “povratak” istočne Europe “kući u Europu”, posljednjih godina ponovno jačaju podjele. Vladajući PiS sve je kritičniji prema EU i, suočen s percipiranim pritiscima iz Bruxellesa, inzistira na “suverenitetu” Poljske. Postoji li realna opasnost da Poljska odluči slijediti primjer Velike Britanije i izađe iz EU?
Ako PiS ostane na vlasti, bojim se da postoji takva opasnost. Danas se to još čini nezamislivim, ali nažalost, od 2015. godine u Poljskoj su se već dogodile mnoge nezamislive stvari. I brzo smo se naviknuli na njih. Dok sam ja odrastao, činilo se da sve ide u dobrom smjeru: kad sam imao devet godina, srušen je komunizam, Poljska je ušla u NATO i EU. A u svjesnom životu moje djece je obrnuto, oni su samo 11 godina na ovom svijetu, a već su doživjeli Brexit, Trumpa, vladavinu populističke poljske vlade, pa pandemiju, a sad rat u Ukrajini. To je njihovo iskustvo. Hoće li se podjele u Europi održati? Nadam se da se neće povećati.
Express: Što je, po vama, uzrok ruske invazije na Ukrajinu? Što je potrebno da taj rat napokon bude priveden kraju?
Mislim da je rat u Ukrajini uzrokovan unutarnjom situacijom u Rusiji. Demokratske promjene u Kijevu prijetnja su imperijalističkoj politici Kremlja. I vjerojatno ga zaustaviti može samo promjena unutarnje situacije u Rusiji.
Express: Kritika vas smatra iznimkom u usporedbi s drugim piscima vaše generacije u Poljskoj. Kamo sami sebe smještate, kako se uklapate u suvremeni poljski književni kanon?
Ne razmišljam o tome. Samo pokušavam slijediti ono što me najviše zanima. Moj tata i stariji brat su filmski redatelji. A ja sam izabrao pisanje. Vjerojatno zato što je manje stresa, a svakako i manje odgovornosti. Ne treba vam budžet od milijun dolara kao kad snimate film. Sve što trebate za pisanje je komad papira i obična olovka. Postoji neka čarolija u tome.
Express: Pišete li trenutno nešto novo?
Upravo radim na drugom svesku “Stramera”. Pišem o ratnoj sudbini braće i sestara.
Express: Što smatrate svojom najvažnijom osobinom kao pisca? Philip Roth jednom je rekao da se pisanje zapravo svodi na umjetnost impersonacije - to je, po njemu, temeljni dar romanopisca. Za kraj, što je po vama, temeljni dar romanopisca?
Mislim da je Philip Roth u pravu. Pogotovo jer je on jedan od mojih omiljenih pisaca.
