Dirljivi, osobni i neukrotivi, ali uvijek smiješni do suza, “Brianovi životi” priča je o jednom od najomiljenijih rockera na svijetu. Ispričano na Brianov neponovljiv i jedinstven način, ovo duhovito i zabavno rock štivo vodi nas sve od Johnsonova djetinjstva u poratnom Dunstonu do snimanja remek-djela “Back in Black”, najprodavanijeg rock albuma u povijesti. Najave su rečenice autobiografije pjevača grupe AC/DC, jednog od najuzbudljivijih rock sastava ikad. A dobar dio uvoda o jedinstvenosti u duhovitosti vidi se već na početku, u posveti koju je Johnson posvetio pra-pra-praunucima. Evo i kako je on to složio: “Mojim pra-pra-praunucima koje nikad neću upoznati. Lijepo je znati da ćemo se povezati kroz ove riječi. Želim vam sve najbolje u životu tko god da ste. Voli vas vaš pra-pra-pradjed Brian Johnson”.
Počinje priču s majkom, koja je bila Talijanka. Iz malenog Faschatija, nedaleko od Rima, preselila se s Brianovim ocem na sjever Engleske. “Mogu samo zamisliti koliko se steglo srce jadne djevojke kad je prvi put ugledala Dunston, dio Gatesheada južno niz rijeku od Newcastlea upon Tyne, odakle je bio moj tata. Tvornice i rampe za ugljen. Kuće u nizu koje gledaju jedna na drugu na strmoj nizbrdici Scotswood Roada. Muškarci čađavih lica koji se vuku kući s posla. Posvuda kuće uništene bombardiranjem. Vjetar i kiša koji ne staju”, opisao je u kakve je krasne krajolike došla majka iz Italije. Ocu Alanu je odao i priznanje, ne samo zato što je s lakom pješadijom služio najprije u Africi, a potom i u Italiji, gdje je i upoznao Brianovu majku. Uspjeh je što je lijepu i dobrostojeću mladu ženu nagovorio da pođe s njim u onako lijepi kraj. No otkriva u nastavku Brian, nije samo to.
- Pothvat je još impresivniji ako znamo da je mama tad bila zaručena za zgodnog, visokog talijanskog zubara, koji je vjerojatno imao neko lijepo ime, poput Alessandro ili Giovani ili nešto slično, dok je tata bio Geordie narednik po imenu Alan, visok metar i šezdeset. No tajno oružje mog starog bio je njegov glas. Bio je tako moćan i imao je takav zapovjedni ton da si se mogao usrati u gaće sve da si i kilometar udaljen od njega. Čak i kad je gunđao - a činio je to često - riječi su svejedno imale zastrašujući volumen. Njegova je tajna bila što je naučio talijanski i što je mojoj majci obećao da će u Engleskoj govoriti talijanski. Do kraja života nije prekršio obećanje, a mi smo klinci slušali i pitali se zašto nitko drugi ne priča tako. Malo je bilo zbunjujuće ići u školu i slušati engleski - piše Brian.
Roditeljima, a ni njemu nije bilo lako. Siromaštvo je bilo veliko, prisjeća se Johnson, pa su zbog neimaštine morali živjeti s očevim roditeljima. A dio te obitelji nije podržavao baš Talijane i nisu voljeli strance. Pa ni njih, iako su bili obitelj.
- Dok sam bio klinac, grad Gateshead je bio sivo i prljavo mjesto. Tijekom rata, kad je ‘Lord Haw-Haw’ vodio pronacističke radijske emisije, znao je reći nešto u stilu da ‘na Gateshead nećemo bacati bombe, nego sapun!’, a to je tako razljutilo lokalce da su u tvornici počeli izrađivati tenkove dvostrukom brzinom. Ali činjenica je da su svi imali ‘fleku’ na mjestu gdje im se ovratnik dodirivao s vratom. Hrana nije poboljšala okolnosti i za moju mamu - naviknutu na svježu dinju, dimljeno meso, hrskavi kruh i parmezan - bilo je to mučenje. Jedina hrana koja nije bila kuhana bila su jetrica - bila je pržena i tako tvrda da ste s njom mogli razbiti žarulju ulične rasvjete. Mama bi samo sjedila za stolom i jecala: ‘Jednostavno ne mogu ovo jesti!’. A nije da je mogla sama pripremiti nešto iz talijanske domaće kuharice. U poslijeratnom Dunstonu maslinovo ulje nabavljali ste u ljekarni. Umak od rajčice zvao se kečap, a češnjak se vjerojatno mogao nabaviti samo ilegalno. Čak je i slanina, glavna talijanska namirnica, bila ograničena na osam kriški tjedno, dva puta po četiri kriške. Nedostatku apetita nije pomagao ni djed, koji bi sjedio odjeven u prsluk, s lulom u ustima, mrmljao nešto o jebenim Digićima u kući i rezao novine od prethodnog dana kako bismo ih mogli koristiti kao WC papir. I kao da sve to nije bilo dovoljno teško za izlaziti na kraj, tata se nakon rata razbolio. Udahnuo je otrovne pare iz granate dok je bio u onoj spilji u Tunisu, a s prašinom i dimom i sićušne komade šrapnela. I to ga je u biti trovalo, imao je kronične bolove u želucu. Izvana je bio dobro. Jedino vidljivo oštećenje bio je ožiljak na palcu. Ali želudac mu je bivao sve gore i gore, sve do točke kad više nije mogao zadržati hranu. A tad se čak i on, tvrdoglav kakav je već bio, više nije mogao pretvarati da je sve u najboljem redu. Saznao sam za to kad sam se jedno jutro probudio, a njega nije bilo. ‘Briane, sine moj, tata ti je... morao otići u ospitale’, rekla je mama drhtavim glasom... - opisuje rano djetinjstvo. Roditelji su se gotovo rastali, majka ga je već odvela iz kuće, ali na kolodvoru ih je sustigao otac i muž, zamolio da se vrate. Pristkom na općinsko vijeće dobili su napokon kuću, odselili se iz kuće Alanovih roditelja. Za Briana je, kako opisuje, djetinjstvo postalo nešto ljepše. Kuće su i dalje bile male, ali su zbog toga sva djeca bila na ulici, na kojoj tad nije bilo puno prometa. Bezbrižnost...
Život mu je promijenio i usmjerio ga, tad toga nije mogao biti svjestan, jedan božićni dar, a bio je to “elizabetanski magnetofon s malim mikrofonom”. Mikrofon bi prislonio uz zvučnik radija pa bi pjesme koje je volio puštao i poslije. U sobi s braćom neprestano je ponavljao neke pjesme. Vrlo je slikovito i detaljno opisao djetinjstvo, što mu, s obzirom na njegov bogat i buran život, služi na čast. Jedan je dio posvetio i zelenoj salati, tad, očito, iznimno popularnoj u Dunstonu, pa je priložio i recept. Jednog je dana na radiju čuo pjesmu Little Richarda “Tutti Frutti”. “Kao da me netko uštekao u struju. Svaki djelić mog tijela se naježio: od kose preko bradavica do onih dijelova dolje za koje još nisam ni znao čemu služe. Ovakvo što još nisam ni vidio ni čuo ni doživio... I apsolutno me raspametilo!” S 11 godina nije imao mogućnosti otići kupiti ploču, ali jednog je dana došao kući i čuo poznati ritam koji ga je raspametio. Nije bilo u njegovoj kući, nego kod susjede od kakvih dvadesetak godina koja mu je vrata otvorila s uvijačima u kosi. “Sjećam se kako sam pomislio da je prestara da bi slušala ‘moju’ glazbu, ali najvjerojatnije je imala tek devetnaest ili dvadeset godina. ‘Oprostite na smetnji, gospođice, ali...’, rekao sam osjetivši kako mi obrazi postaju jarko crveni, ‘možete li još jednom pustiti tu pjesmu?’. Gledala me neko vrijeme, kao da ne vjeruje što je upravo čula. ‘Paaa... ako baš želiš’, rekla je s blagim osmijehom. Vratila se unutra, čuo sam pucketanje i šuštanje igle na ploči, a onda je uslijedilo, o da, da, da, to, to, to... ‘AWOP BOP A-LOO BOP, A-WOP BAM BOOM!!’ Iduće čega se sjećam je da se djevojka vratila do mene i počela plesati hand jive. Najbolja stvar koju sam ikad vidio. I naravno da sam joj se pridružio. I tako jedan klinac koji je upravo pao ispit Eleven Plus i jedna odrasla mlada žena plešu ispred općinske kuće u Dunstonu, uživaju i cerekaju se na ovu izvanzemaljsku, nevjerojatno uzbudljivu novu vrstu glazbe. Bio je to najljepši utorak u mom životu. ‘Kako se zoveš, srećo?’, upitala me skoro bez daha kad je pjesma završila po drugi put. Rekao sam joj. ‘Drago mi je, Briane’, odgovorila je. ‘Ja sam Annette’. Annette, ako čitaš ovo, hvala ti što si mi pokazala put”, piše Brian.
- Ponuda od Parsonsa mogla me osigurati za cijeli život. U idućih pet godina dobit ću najnaprednije i najiscrpnije tehničko naukovanje na svijetu. Nakon toga postao bih prvi Johnson koji će na posao odlaziti u košulji. Bio bih srednja klasa. A ako se držim toga i marljivo radim, samo je nebo granica. Automobil. Odmor u inozemstvu. Kuća s tri spavaće sobe. Sve ono o čemu je moj stari 1945. mogao samo sanjati - otkriva Johnson. Dobio je priliku, ali u njegovoj glavni nisu bile parne turbine, bila je samo i jedino glazba.
Ubrzo je postao opsjednut Bobom Dylanom. U tvrtki je ubrzuo otkrio i druge zaljubljenike u muziku, tad je imao i prvi bend, Section 5. Prvi nastup nije im bio s njima. Pristupili su mu na poslu dvojica starijih, čuli su ga kako pjeva i rekli mu da im se pridruži na nastupu. Sviraju folk. No nisu čuli za Boba Dylana i želio ih je odbiti. Tutnuli su mu u ruku bilježnicu sa šest njihovih pjesama. Noć je bila duga, a on se osjećao poniženo. No klub ih je ispratio ovacijama, a njemu je menadžer kluba dao pet funti, što je bilo triput više od njegove tjedne plaće. Drugi bend mu je bio The Gobi Desert Kanoe Klub, ali nije bilo zadugo. Žar za glazbom nije ga zbog toga napustio, pa da bi mogao do opreme prijavio se u Teritorijalnu obranu. I to u zrakoplovstvo. “U redu, gospodo. Provjerite je li vam rezervni padobran fiksiran na prsima, provjerite da je crvena ručica okrenuta prema gore. Ako je izgubite ili oštetite na bilo koji način, uzet ćemo vam od plaće 10 šilinga i šest penija. Za mnom. Sranje, pomislio sam! Samo sam htio ozvučenje. Beatlesi i Stonesi nisu nikada morali prolaziti kroz ovo. Putovali su, ševili cure i bili ‘high’, ali bome nisu bili ‘high’ kao ja”..., pa nastavak: “Ušli smo u košaru, pardon, gondolu držeći se za rubove i krenuli u smrt. Počela se uzdizati, instruktor je povikao ‘ZAVEŽITE SE!’ i zakačili smo padobrane za sajlu. Penjali smo se sve više i više. Bože, ovo je suludo. Kao i obično, dupe mi se stislo. Ali najstrašnije od svega bila je čista i apsolutna tišina. Bilo je tako tiho da ste mogli čuti lepet krila ptica. ‘To je to, momci, stigli smo. Eto nas na 200 metara. Napravit ćete točno onako kako vam kažem’. Postojala su vratašca koja su cijelo vrijeme bila otvorena. I dalje smo se čvrsto držali za rub košare. ‘Zašto se držite tog ruba, pa samo što niste skočili?’ I tad mi je došlo do mozga - jebeš ozvučenje, jebeš glazbu, želim živjeti. ‘Broj jedan, do vrata, ruka na vrata, KRENI!’ I skočio je. Pa broj dva, broj tri... ‘Broj četiri, do vrata, KRENI!’ I skočio sam. Padao sam i nastavio padati sve dok me velika ruka nije povukla prema gore. Lebdio sam, počeo sam se smijati i kontrolirati padobran. Sletio sam bezbolno i bio je to strahovit osjećaj olakšanja. I htio sam opet, jer upravo sam si zaradio osam funti. Skočili smo još jednom, šesnaest funti.” Dugo je ostao u Teritorijalnoj obrani, išao je i na veliku vojnu vježbu u Zapadnju Njemačku, bio je to noćni skok padobranom. No to mu je donosilo zaradu i dalo mogućnost da se bavi glazbom. Kupio je i prvu opremu. Nastupao je i dalje, a onda su uslijedili otkaz i otpremnina od 800 funti, za nekoga tko je inače tjedno zarađivao 36 funti. Za njega je to bila nova prilika. Iz benda nezgodnog imena U. S. A. nastao je Geordie, a i prvi glazbeni posao, plaća od 45 funti tjedno. Nije to dugo potrajalo, dobar dio je bio muka, a i plaćanja su isparila. Situacija mu ni kod kuće nije bila jednostavna.
- Ako je postojao trenutak kad je moja prva karijera profesionalnog pjevača došla kraju, bilo je to kad sam jednog dana bio kod kuće u Preston Grangeu i čuo lupkanje prstima po ulaznim vratima. Oduvijek je izgledalo predobro da bi bilo istinito to što Red Bus plaća hipoteku na kuću u Preston Grangeu. Gledajući ovog sudskog izvršitelja ispred sebe, bilo mi je jasno da sam trebao poslušati svoj instinkt. ‘O čemu je riječ?’, napokon sam uspio promucati bojeći se odgovora. ‘Imamo sudski nalog u ime Leeds Permanent Building Societyja da namirimo troškove propuštene otplate u iznosu od petsto funti’, objasnio je izvršitelj držeći papir s potpisom i voštanim pečatom. ‘Ali nisam ništa plaćao’, rekao sam mu. ‘Divim se Vašoj iskrenosti’, odgovorio mi je. ‘Ljudi obično kažu da su čekovi zaglavili na pošti’. ‘Ne, želim reći da moja diskografska kuća sve plaća’. Ili sam barem tako mislio - piše Johnson.
Završio je na sudu, morao pronaći “normalan” posao. Napustila ga je i žena s dvije kćeri. Vratio se roditeljima, a uskoro kreće i s novim bendom, Geordies II. Dobio je posao mijenjanja vjetrobranskih stakala na terenu, a i u bendu je dobro krenulo. Uskoro je otvorio tvrtku, koja je također dobro radila. Išao je na neke audicije, neki su ga i preporučili, a imali su i dosta koncerata. Na jednom od njih je stvorio imdiž, odnosno da mu znoj ne curi u oči stavio je onu prepoznatljivu kapu. A onda je jednog dana zazvonio telefon. Ovako je to opisao: “Fi ste Brijan Jonson?, željela je znati. ‘Tko pita?’, odgovorio sam. ‘To sad nije fašno. Fašno je da morate ići u Londoun i pjefati z gruppen’. ‘Pjefati?’ ‘Pjefati. Fi ste Brijan Jonson, pjefač, ja?’ ‘A pjevati... Je, ja sam. A što to točno želite od mene?’ ‘Pjefati’. ‘Dobro, taj dio sam shvatio’. ‘Mit eine rock gruppen’. ‘Dobro, ali gledajte... Žao mi je, no prestao sam ići na audicije. Već sam u jednom bendu i upravo se spremamo’. ‘Ne mogu fam reći ime ofe gruppen’. ‘U redu, nema veze, jer kao što sam rekao, ne idem više na audicije’. Uslijedila je duga stanka. ‘Da snate ime’, nastavila je, ‘ne biste rekli ‘nein’. Počela me malo živcirati, jer stvarno sam se morao vratiti na posao, ali bio sam i strašno znatiželjan. ‘Ako je ta ‘rock gruppen’ tako velika, može mala pomoć?’ Još jedna duga stanka. Zatim težak uzdah. ‘Mogu fam reći inicijale’, kazala je. ‘Dobro?’ ‘A.S.’. Razbijao sam glavu, ali stvarno mi nijedan bend nije padao na pamet. ‘Žao mi je’, rekao sam, ‘ali zaista ne znam - ‘ ‘Und D.S.’. Sad je bio moj red da napravim stanku. Malo mi je bilo teško povjerovati u ovo što čujem. Nema šanse da ova žena radi za njih. ‘Mislite na... AC/DC?’ ‘Scheisse! Prefiše sam rekla!’. Nećkao se oko odlaska na audiciju, vjerovao da će uzeti nekog Australca. Saznao je da ga je nekoliko ljudi preporučilo, a važan u svemu bio je Peter Mensch. Brian je “položio ispit”, ali je mislio da nije i krenuo je nazad iz Londona u Newcastle. Peter je trčao za njim i rekao mu da bi dečki iz benda željeli da ostane, a on je odgovorio da ne može jer ima puno posla u svojoj radionici drugog jutra. Peter ga je pitao može li ga nazvati na telefon barem. I nazvao je. ”Hej... dobro jutro, Briane. Peter je”. “Bok, Peter”, rekao sam. “Želim ti zahvaliti za sinoć. Bilo je to jedno od mojih najdražih iskustava u životu. Zahvali momcima u moje ime, stvarno nisu mogli biti bolji”. Peter se nasmijao: “Naviknut ćeš se na Angusa, ne priča puno”. “Ono pivo je bilo fini detalj”, dodao sam. “Vidi”, rekao je Peter, “htjeli bismo da opet dođeš”. O, sranje - pomislio je Johnson.
Ostalo je, kao što znate, povijest...
