Francuska redateljica Julia Ducournau ucrtala se na filmsku kartu u Cannesu već nakon prvijenca “Sirovo” (2016.) objašnjavajući, između ostalog, zašto su dvije osobe u Torontu napustile kino jer njezina namjera u filmu nije šokirati. Njezina je namjera i ono čudovišno u nama prikazati ljudski jer “ionako smo zapravo svi čudovišta”, reći će u jednom intervjuu. Tadašnja recepcija u hrvatskim kinima gotovo je izostala jer se senzacionalni odjek skupo naplaćivao pa je sam film u distribuciju nezavisnih kina došao s popriličnim zakašnjenjem. Stilski i vizualno dojmljiv s dugim kadrovima, kanibalizam tu nije bojište dviju predatorskih sestara za teritorij, nego je riječ, kako će Ducournau istaknuti, o alegoriji opsesije tijelom i izgledom. Vegetarijanska glad uskoro postaje sirova tinejdžerska seksualna i svaka druga nezasitnost. Snimatelj Ruben Impens u svakom nam detalju pokazuje fizičku odurnost zavlačeći se junakinji čak i pod plahtu. Tjelesni horor tu stalno pokušava preko banalnih zapleta prebaciti žanrovsku rampu i ponuditi nam potencijalno propitivanje jednog odrastanja, ali i društvenih stigmi koje prate određene životne odabire.
Ducournau štošta duguje Davidu Cronenbergu i valu nove francuske krajnosti zadržavajući se u prvom redu na vizualnosti, visoko stilizirajući seks i nasilje te čineći od kulta tijela vidljivu odbojnost. Koliko je Cronenbergovim junacima stvar ponosa biti hladan i distanciran, toliko su njezini junaci ne samo lišeni riječi, nego i bilo kakve skale emocionalnosti, a kamoli humora. Govoreći isključivo tijelom, isključena je ikakva mogućnost dubine izvan nepovezanih kadrova, podteksta i pozadine nimalo simpatičnih lica. Sklonost šokiranju, tj. uzimanju tematskih slojeva poput kanibalizma ili seksa s Cadillacom u drugom filmu, na tragu je “krvi, sperme i suza” Gaspara Noéa gdje se od “Samog protiv svih” (1998.), “Nepovratnog” (2002.) do “Ljubavi 3D” (2015.) naizmjenično vrte nevjerica i rušenje tabua. No što ostaje kad se svi tabui u žanrovskom jelovniku iscrpe i kad smo prepušteni filmu poput ovogodišnjeg laureata Cannesa, “Titane” (2021.) Julie Ducournau, koji nam želi ispričati priču o začudnoj ljubavi dvoje otpadnika, pritom ispuštajući scenarij iz vida nauštrb slika (s redateljicom su radili na tekstu Jacques Akchoti, Simonetta Greggio i Jean-Christophe Bouzy)?
U uvodnim kadrovima upoznajemo antijunakinju Alexiju (igra je naturščik i model Agathe Rousselle). Vozi se kao neposlušna djevojčica na stražnjem sjedalu, u trenutku skida pojas i događa se nesreća. Ugrađuju joj iznad uha pločicu od titana, a po odlasku iz bolnice prvo što radi jest grli roditeljski auto. Ljubav prema autima tu nije prolazni đir, dokaz je predatorskog preživljavanja. U idućim kadrovima već je odrasla i ubojita. Izvija se na haubi vatrenog Cadillaca (aluzija na Cronenbergov “Sudar”), dijeli autograme i po potrebi ubija japanskim štapićem koji joj drži punđu. Svaki pokušaj bliskosti završava krvlju, koju ispire seksualno zazivanje njezina metalnog ljubimca (“Showgirls” tu dobivaju suludi zaokret prema Lynchu). Nakon sad već solidnog nereda traži je policija, mijenja identitet slikovito mijenjajući fizionomiju na javnom WC-u te postaje davno izgubljeni sin vatrogasnog zapovjednika Vincenta Legranda (igra ga francuska zvijezda Vincent Lindon). Pritom se napeta potraga za serijskom ubojicom potpuno žanrovski gubi (ne traže je ni policija ni njezini roditelji, vatrogasac, iako je očito riječ o sinu-ženi, ne prihvaća mogućnost testiranja DNK), ne bi li se kadrovi potpuno usmjerili na bolnu transformaciju Alexije iz djevojke u mladića. Da stvar bude za nijansu grotesknija, ona je trudna i niz grudi joj se slijeva petrolej.
Fizikalnost tu u potpunosti zamjenjuje priču. U početku puni nepovjerenja jedan prema drugome, nakon solidne se borbe pronalaze. Roditeljska, partnerska, polimorfna ljubav tu je ispred svih apsurda. Alexia želi prihvaćanje i vraćanje dugova iz djetinjstva, Vincent želi svoju ulogu oca. Mnoštvo identiteta, homoerotike i posljedična empatija tu bi trebali progovarati kroz poprilično plošne likove. Jedini odnos koji imaju jest onaj s vlastitim tijelom, bilo da se u slučaju Vincenta on panično boji propadanja, bilo da se u slučaju Alexije ono bolno transformira, rasteže između zadovoljstva i boli, agonija i ekstaze. Svaki put kad se nova nelogičnost ušulja u kadar, prikriva se novom koreografijom (Doris Arnold) ili slikama nalik na videospotove. No taj stilistički odmak koji ono odvratno čini donekle ljudskim ne prekriva rupe i praznine u suviše tromom, dugačkom zapletu. Ducournau je s “Titanom” postala druga nagrađena žena u povijesti Cannesa nakon Novozelanđanke Jane Campion (“The Piano”, 1993.). Ostavši vjerna žanrovskoj niši, nastavlja, kako bi rekla Alexandra West, izazivati, poticati na raspravu publiku čineći krajnosti i apsurde ljudskima.
S onu strane nepretjerana oduševljenja hladno stiliziranim nasiljem, ostaje otvorenim pitanjem u kojoj se mjeri sam žanr trilera/horora promijenio otkad mu je Hitchcock udario temelje sa strogim pravilima gledanja “Psiha” (1960.), od početka do kraja, bez iznimke? Današnji su društveni sukobi i rasprave nerijetko pasivno agresivni, a strahovi i želje sve izvrnutiji. Potreba za direktnom agresijom sad je na filmu. Zadnjih desetljeća sve izraženija. No taj mrak nasreću nije baš ostvariv izvan fantazije. Čak ni kad glumi “Sudar” za neke nove klince.
