Prve godine vladavine komunističke partije u novoj jugoslavenskoj državi bile su obilježene nastojanjima da se uspostavi vrijednosni i upravni poredak kakav je već postojao u SSSR-u. Jednopartijski sustav, plansko gospodarstvo, kontrola javnog mnijenja i tehnike preuzeti su iz sovjetske prakse. Za jugoslavenske je komuniste isto tako bilo važno upotrijebiti metode kojima će to postići”, rečenice su kojima Anić započinje svoju knjigu. Potreba za ubrzanim razvojem industrije u izrazito nepovoljnim uvjetima, u pomanjkanju strojeva, sirovina i radne snage, primijenjena je, također po uzoru na SSSR, metoda “socijalističkog takmičenja”, pri čemu je veliki značaj stavljen na “udarništvo”: “Udarnikom je postajao svatko tko je u osmosatnom radnom vremenu tijekom tri mjeseca sustavno nadilazio normu za najmanje 20%. Riječ ‘udarnik’ preuzeta je iz ruskog jezika, dolazi od termina ‘udarny trud’, a označavala je visoko produktivan i entuzijastičan rad. Rječnik ruskog jezika definira ga kao počasno zvanje radnika koji u socijalističkom takmičenju prebacuje normu”.
U fenomenologiji socijalizma udarnički rad zauzima vidno mjesto. Orwell se u svojoj “Životinjskoj farmi”, koja je predstavljala njegov obračun sa staljinizmom, dotaknuo i ovog fenomena, i to preko lika Boxera, konja, koji je bio neka vrsta udarnika u tom alegorijskom svijetu. Na ovim prostorima fenomenom udarništva bavio se Bata Čengić u svom filmu “Slike iz života udarnika”, čija se radnja odvija u vrijeme o kojem govori Anićeva knjiga. Čengiću je prilikom snimanja filma jedan od savjetnika bio i Alija Sirotanović, najpoznatiji rudar-udarnik, čije je ime ostalo upamćeno kao jedan od simbola bivše države. Film u prvom redu govori o građenju kulta ličnosti preko lika rudara Adema, s neskrivenim aluzijama na Josipa Broza Tita. Po svom karakteru, Adem neodoljivo podsjeća na Boxera iz “Životinjske farme”, konja koji u Orwellovoj alegoriji predstavlja sovjetsku radničku klasu iz Staljinova vremena.
“Veliki problem u istraživačkom smislu predstavlja nedostatak ‘iskoristivih’ dokumenata vezanih za samo takmičenje”, piše Anić. Najvažniji izvor informacija o radništvu od 1945. do 1952. godine bile su novine, “jer se kroz teme obrađivane u njima najjasnije pokazuje kako su komunističke vlasti propagandom stvarale poželjan oblik ponašanja u socijalističkom društvu”. Anić se u svojoj studiji najviše oslanjao na Glas rada, publikaciju u izdanju Zemaljskog odbora Jedinstvenih sindikata Hrvatske, koji je izlazio od lipnja 1945. u Zagrebu, zbog toga što su sindikalne organizacije odigrale ključnu ulogu u promociji udarništva, pretvorivši se u paradržavnu organizaciju čija je ključna zadaća bila organizacija natjecanja i povećanje produktivnosti rada, “pri čemu je sva ostala sindikalna djelatnost svedena na minimum”. Glorificiranje rada i radnih postignuća započelo je već 1. svibnja 1945. godine donošenjem Zakona o uvođenju ordena rada, a prvi pravilnik o počasnom zvanju udarnika donesen je u travnju 1946. godine. Komunističko vodstvo se u tom periodu suočilo s brojnim poteškoćama: “Posljedice Drugoga svjetskoga rata bile su znatne. Ukupan broj ljudskih gubitaka procijenjen je na 1,027.000 ljudi.
U sferi gospodarstva govorilo se o sljedećim brojkama: poginulo je 90.000 stručnjaka, uništeno je 36,5% industrije, udio proizvodnog kapaciteta u industriji iznosio je oko 30%, uništeno je 52% pruga, a ostalo je 23,5% lokomotiva i 16,1% vagona. Zatečenom stanju suprotstavljalo se propagandom na svim razinama”. Temeljena na poljoprivredi, jugoslavenska privreda se suočila s tehničkom zaostalošću s razvijenim dijelom Europe, kao što je to bio slučaj s tekstilnom industrijom: “Najveći broj strojeva za tekstilnu industriju uvezen je iz Čehoslovačke, ali uvozili su se samo oni strojevi koji su ondje bili izbačeni iz proizvodnje”.
Prilikom uspostavljanja vlasti KPJ je počela provoditi intenzivnu propagandnu kampanju veličanja rada, uvodeći metodu socijalističkog natjecanja. Josip Broz Tito je u prosincu 1945. rukovodiocima saveznih ministarstava u Beogradu rekao kako se obnova ne može financirati iz državnog proračuna, već se mora ići “na korištenje radnog entuzijazma svih radno sposobnih stanovnika kakvu su u SSSR-u provodili Lenjin i Staljin”. Poticanje socijalističkog natjecanja bilo je od presudnog značenja u podizanju proizvodnje i radne produktivnosti, zbog čega je već u svibnju 1945. godine Predsjedništvo AVNOJ-a uvelo Orden rada, “što će postati temeljem izgradnje sustava moralnih vrijednosti novog socijalističkog tipa”.
Zvanje udarnika nosilo je sa sobom i određene privilegije: dopunsku opskrbu u živežnim namirnicama, odjeći, obući i ogrjevu. “Svaki je udarnik dobivao udarničku kartu na temelju koje je imao pravo na prekoredan pregled i smještaj u bolnicama i drugim zdravstvenim ustanovama te prekorednu kupovinu željezničkih, parobrodskih i autobusnih karata, kazališnih i kino ulaznica”, piše Anić.
Model znanstvenog upravljanja radom definirao je američki sociolog Frederick Winslow Taylor 1903. godine u knjizi “Istraživanje organizacije rada u pogonima”. Istraživanja je radio pomoću kronometraže pokreta te je najbolje postignute rezultate nametao kao obvezu svim ostalim radnicima.
Ovaj koncept predstavlja temeljno načelo na kojemu se zasnivalo socijalističko udarništvo. U ljeto 1935. godine socijalističko natjecanje u SSSR-u prešlo je u višu etapu, prozvanu po Alekseju Stahanovu, rudaru iz donjeckog ugljenokopa Central-Irmino, koji je sa svojom brigadom iskopao 102 tone ugljena, premašivši tako zadanu normu četrnaest puta, što je predstavljalo novu etapu u razvoju socijalističkog natjecanja, jer se od temeljnog pokreta razlikovao u tome što je prije svega bio vezan za tehnički napredak i uporabu tehničkih inovacija u proizvodnji: “Stahanovci se tako mogu promatrati na tri razine: metaforičkoj, simboličkoj i pragmatičnoj. Netom po obaranju rekorda u kolovozu 1935. godine stahanovci su, kao i sam Stahanov, poistovjećivani s bogatirima, srednjovjekovnim junacima vitezovima Kijevske Rusije. U literaturi su često korišteni kao metafora Herkula, heroja, atleta ili hrabrog viteza. Bogatiri su označavali branitelje vjere, bili su junaci u očima ‘običnih’ ljudi te su utjelovljavali sve plemenito i dobro”.
Državna tijela za mobilizaciju radne snage u industriji bila su suočena s brojnim poteškoćama. Mobilizacija je provođena na dvije razine, dobrovoljnoj i prisilnoj: “Dobrovoljni je rad bio potican unutrašnjom motivacijom radnika, ali i vanjskom motivacijom poticanom materijalnim stimulacijama. U uvjetima opće besparice i siromaštva to je omogućavalo bijeg od teškog života”. Na prvom velikom radilištu, na izgradnji pruge Brčko - Banovići, započetoj u svibnju 1946. i završenoj 7. studenoga iste godine, sudjelovalo je 62.268 omladinki i omladinaca koji su za šest mjeseci sagradili prugu dugu 90 km, za koju su iskopali i u nasipe ugradili 1,360.000 m³ zemlje, podigli 234 mosta i probili tri tunela.
“Već za sljedeću omladinsku radnu akciju, izgradnju pruge Šamac - Sarajevo, građenu od 1. travnja do 15. studenoga 1947., bilo je potrebno 217.234 omladinki i omladinaca, dakle trebalo je gotovo četiri puta više omladinske radne snage koja je bila nužna za prugu dugu 242 km. Građevinski zahtjevi bili su prilično veliki, trebalo je iskopati i u nasipe ugraditi 5,520.000 m³ zemlje i kamena, probiti devet tunela, izgraditi 17 mostova dužine oko 95 metara te izgraditi oko 800 manjih mostova”. Mobilizacija radne snage bila je uvjetovana dvama velikim zdravstvenim problemima poraća. Najviše oboljelih patilo je od pothranjenosti i sušice, a obje su bolesti prije svega bile posljedica loših životnih uvjeta: “Koliki je problem činila pothranjenost najbolje svjedoči podatak s jedne od sjednica CK KPJ s početka 1949. godine. Više od petine svih regruta, 30.000 od njih 160.000, proglašeni su nesposobnima za služenje vojnog roka zbog nedovoljne tjelesne težine”.
Jedan od velikih problema s kojima se suočilo komunističko vodstvo u poraću bio je alkoholizam: “Alkoholizam je medicinsko-društveni problem nastao kao posljedica raširenosti običaja ispijanja velike količine alkoholnih opijata, u Hrvatskoj najčešće rakije i vina. Obilje vinogradarsko-voćarskih sirovina učinilo je alkoholna pića dostupna velikom broju stanovništva”. Uzrok ovog problema jugoslavenska je propaganda pripisivala monarhističkoj Jugoslaviji. “Pored ostalih socijalnih zla, koja su nastala u predratnoj Jugoslaviji, u uslovima bezobzirnog izrabljivanja i potlačivanja radničke klase, alkoholizam je bio jedan od najtežih. Buržoazija je krivac za sve nesreće radnog naroda, za sve njegove patnje i poroke”, stoji u članku “Alkoholizam-neprijatelj radničke klase”, objavljenom u Glasu rada u svibnju 1946. godine.
Vrijeme od uspostave prve Jugoslavije do kraja Drugog svjetskog rata socijalistička propaganda je okarakterizirala kao “žalosno razdoblje naše prošlosti” u kojem je alkoholizam uzeo širokog maha, a pijančevanje je postalo sustav i “sredstvo stvaranja ovisnosti radničke klase o buržoaziji”. Široko rasprostranjeni alkoholizam poprilično je uznemirio novu vlast jer je zbog njega opadala radna sposobnost stanovništva te rasla stopa kriminaliteta i prostitucije.
“Danas još uvijek, nažalost, kao i prije, viđamo do besvijesti izopijene radnike i pijančevanje je ograničeno jedino pomanjkanjem vina na tržištu. Još uvijek, kao i ranije, jedino sastajalište jednog dijela radnika i namještenika predstavlja gostiona, jedini oblik društvenog života i društvenog iživljavanja pijanka i opijanje.
U našoj zemlji koja broji preko 16 milijona stanovnika, ima oko 150 hiljada alkoholičara, na čiju se svijest ne može računati. Ako ovu cifru pomnožimo s 4, jer se pored pijanica moraju uzeti u račun i članovi njihovih obitelji, koji su žrtve alkohola radi njihovog pijanstva, onda ćemo doći do toga da oko 600.000 ljudi pada djelomično ili potpuno na teret zajednice”, stoji u jednoj propagandnoj brošuri.
Alkoholizam je uzeo maha i među članovima Partije, o čemu je u svojim izvještajima pisao i Agitprop CK SKH navodeći primjere alkoholizma među članovima partije. “Problem alkoholizma kod članova Partije, posebice na selu i u manjim mjestima, očitovao se u tome što su i oni, kao i velik dio mještana, krčme i gostionice smatrali korisnijim prostorima od knjižnice, čitaonice ili kulturnog doma.
U kotaru Ivanec učitelji su se tako tužili ‘da djeca dolaze pijana od rakije u školu’, kako od nepartijaca tako ‘i od članova Partije’. U Trakošćanu na Blagdan sv. Stjepana 26. prosinca 1951. godine članovi Partije do te su mjere posegli za čašicom da su se međusobno potukli i porazbijali namještaj hotela. U kotaru Garešnica gotovo cijela partijska organizacija umjesto na partijski sastanak otišla je ‘s demižonom lumpovati’.
Članovi Kotarskog komiteta u Čakovcu došli su do saznanja, pregledom izvještaja s terena, kako dobar dio njihovih zaposlenika, članova komiteta i instruktora najradije odlazi na teren u vinorodna sela radi opijanja. U Kotarskom komitetu Slavonska Požega sekretari partijskih organizacija sela Velika i Aleksandrovac ‘namlatili su u pijanom stanju pištoljima na jednoj priredbi u selu 10-15 lica’.” Ipak, najbizarniji slučaj je zabilježen u Rijeci, kad se predsjednik rajonskog narodnog odbora “toliko opio da se povezao s nekom prostitutkom koju je odveo u svoju kancelariju narodnog odbora, a budući je bio totalno pijan ta ga prostitutka svukla, odnesla mu odijelo, tako da je morao jutrom skoro gol ići kući”.
Značajnu ulogu u propagandi socijalističkog natjecanja odigrali su politički plakati.
“Bez obzira na to o kojoj se političkoj orijentaciji radilo, sve ideologije, posebice one u 20. stoljeću, računale su na plakat kao važan promidžbeni element. Na najbolji mogući način tu je tvrdnju potkrijepio jedan od najbližih suradnika Adolfa Hitlera, čelni čovjek ministarstva narodnog prosvjećivanja i propagande Trećeg Reicha, Joseph Goebbels: ‘Letak ili novina mogu se baciti u smeće i prije čitanja, radio se može isključiti prije no što počne neka važna emisija, u kino se ne mora otići ako ne želiš gledati što se prikazuje. No svatko živ mora proći ulicom, na posao, u trgovinu. I plakat jednostavno neće moći zaobići’.” Likovne teme plakata najčešće su činila tri motiva: “Prvi je motiv čovjeka uvijek optimističnog, samopouzdanog i u pokretu. Drugi motiv čine prikazi tvornica i svježe pooranih polja, dok je treći motiv vezan za alate i strojeve kojima se ostvaruje sretna budućnost”.
U propagandne svrhe koristio se i dizajn novčanica: “Idealizacija teškog fizičkog rada nalazi se na motivima papirnatog novca, a svoje je nositelje imala u rudarima, šumskim radnicima, kovačima, žeteocima, ribarima i variocima”. Na sličan način su korištene i poštanske marke: “Od 1945. do 1952. godine na poštanskim markama susrećemo četiri skupine motiva: lik Josipa Broza Tita, motiv partizanske borbe kojom je stvorena socijalistička Jugoslavija, motiv rada ili izgradnje socijalističke Jugoslavije, kojim se čuvaju tekovine partizanske borbe i kroči u bolju budućnost, te naposljetku poštanske marke obljetničkog karaktera.
Jedan od najzastupljenijih motiva na poštanskim markama, motiv rada, prvi je put prikazan u studenome 1945. godine”. Serija poštanskih maraka s iznimno naglašenim motivom rada izbačena je u kolovozu 1946. godine. Za cilj je imala propagirati izgradnju omladinske pruge Brčko - Banovići. Na seriji poštanskih maraka iz 1950. prikazani su radnici i seljaci pri obavljanju pojedinih poslova: “Na toj seriji nalazimo sljedeće motive: radnicu i radnika u željezari, ženu koja vodi kravu, ovcu i konja, radnika na utovaru, građevinske radnike, ribare, rudare, voćare te šumskog radnika”.
Jedan od prvih slavljenih heroja rada u socijalističkoj Hrvatskoj bio je 33-godišnji zidarski radnik Franjo Turčić, koji je prvi u Jugoslaviji primijenio po njemu prozvani sistem rada u zidanju: “Turčićev način rada slavilo se zbog toga što je njegovom primjenom, prema navodima iz raspoloživih izvora, jedan zidar mogao sazidati isto onoliko koliko je za to starim načinom rada trebalo četvorici zidara”. Osnova Turčićeve metode sastojala se u tome da se nekvalificirano osoblje osposobljavalo za zidarski zanat te tako preuzimalo na sebe dio poslova glavnog zidara. Povećanje učinkovitosti ili barem njezino održavanje na postojećoj razini ovisilo je prvenstveno o snalažljivosti radnika koji su uslijed pomanjkanja sirovina i oskudica svake vrste iznalazili raznovrsna tehnička rješenja. “U Turčićevom je slučaju potvrda o velikoj inovaciji primijenjenoj u građevinarstvu upitna zbog činjenice kako o samoj metodi i njenom tvorcu u kasnijem razdoblju nema nigdje spomena, ne samo u tisku, nego i u struci”, piše Anić.
To govori u prilog činjenici da je ključni dio fenomena socijalističkog natjecanja bila propaganda.
Godinu dana nakon Rezolucije Informbiroa organizirano je radničko natjecanje protkano snažnim ideološkim nabojem, jer je trebalo pronaći model prema kojemu će se slaviti socijalistički sustav čija je izgradnja ozbiljno dovedena u pitanje: “Tako je već 24. srpnja 1949. godine, prvoga dana takmičenja, rudar iz rudnika u Brezi, Alija Sirotanović, srušio rekord u kopanju ugljena sovjetskog rudara Alekseja Stahanova. Stahanovljeve iskopane 102 tone ugljena iz kolovoza 1935. godine Sirotanović je premašio iskopavši 152 tone”. Sirotanović je nakon tog pothvata postao predvodnik pokreta za visoku produktivnost rada u rudarstvu. “Već tri tjedna od prvog, sramežljivog, pojavljivanja imena Alije Sirotanovića u Glasu rada, njegova je fotografija na kojoj drži lopatu punu ugljena spremnu za utovar u vagonet objavljena na naslovnici lista, a dometnut mu je i pridjev ‘proslavljeni’.” Sirotanovićevim stopama u Hrvatskoj je krenuo Anton Bičić iz rudnika Raša, koji je sa svojom brigadom nadmašio i samoga Sirotanovića.
Udarništvo je imalo i drugu stranu medalje. Među “normalnim” radnicima rađao se otpor radnim normama koje su udarnici svojim zalaganjem neprestano podizali: “U nekim slučajevima radnici su bilo toliko gnjevni da su svojim kolegama udarnicima prijetili fizičkim obračunom. Jedan od najočitijih primjera takvoga raspoloženja dogodio se u Vukovaru u ranu jesen 1946., gdje su radnice prijetile jedne drugima ‘da će im iskopati oči i kosu počupati’ ukoliko se budu previše isticale”. Propagandni učinci socijalističkog natjecanja bili su, o čemu svjedoče i ovi primjeri, kratkog daha i temeljili su se na “fizičkom iscrpljivanju radnika”, a ne na stvarnim novim metodama rada: “Nakon 1950. godine o njima nema spomena. Takvi su radnici bili puni entuzijazma na ‘kratke staze’, što im je omogućavalo postizanje zapaženih rezultata i kratkotrajnu slavu, a potom su bili iskorišteni i odbačeni”.
