Life
454 prikaza

Anarho-narko kaos Bobbyja Gillespieja iz Primal Screama

1/12
Anthony Devlin/PA Images/PIXSELL
Iako je zadnji album Primal Screama izašao 2016. godine, zadnjih godina on cijedi vlasništvo nad starim katalogom i na neki se način, zajedno s knjigom, oprašta od prvih 40 godina svojih glazbenih interesa

“Nisam nacionalist jer nacionalizam vodi ka fašizmu, ali...”, zadnje je što smo ove godine čuli od pjevača Primal Screama, a da je odjeknulo. Ne baš kao najveći hitovi iz zlatne faze njegova benda, eto slučajno jednog od najvećih bendova britanske indie scene. Ipak, frontmen Bobby Gillespie oduvijek je volio biti glasan i sa svojim političkim aktivizmom. Ovoga puta “ali” na kraju rečenice govori o borbi za nezavisnost njegove domovine Škotske. Bobby Gillespie je čitav život bio “komunjara”, ali je sad odlučio da je prije svega Škot. Naravno, baš kao i drugi nacional-socijalisti kroz povijest, Gillespie se slaže da Škotska mora biti nezavisna država i konačno se odcijepiti od Velike Britanije, a dok čeka novu priliku za referendumsku secesiju, podsjeća da bi taj novi samostalni entitet kilta i haggisa trebao biti ustrojen po radikalno lijevim principima i boriti se protiv “neoliberalne prakse Europske unije”. Pa objašnjava: “Mislim da je škotska nezavisnost neizbježna, ali to me ne čini nacionalistom. Moja pozadina je internacionalistička i socijalistička klasna politika”. U pravu je. Njegov otac bio je ugledni sindikalist i lokalni političar, a sin je nastavio istim stopama, agitirajući za radnička prava s pozornice na kojoj je zaradio milijune. 

 | Author: Anthony Devlin/PA Images/PIXSELL Anthony Devlin/PA Images/PIXSELL

Gillespie se proslavio galamdžijskom podrškom britanskim laburistima i kontroverznim izjavama koje se mogu svesti na “dobar konzervativac je mrtav konzervativac”, a u isto je vrijeme zbunjivao doslovne fanove objavom pjesama poput “Kill All Hippies”, praktički obnevidio od psihodelika. Politiku je uvijek vukao uz glazbu. Na kraju krajeva, čitavi brit pop devedesetih, koji je pomogao formirati i pogurati upravo Primal Scream, šlepao se na Blairov šampanjski socijalizam kao otpor novo-staroj desnici. Autobiografiju Bobbyja Gillespieja prodaju kao priču o pobjedi dobra progresivnosti nad zlom konzervativnosti, sagu o odrastanju u “izgubljenom desetljeću tačerizma”, dekadi spašenoj u samom finalu tek pojavom acid housea. Autobiografija, da, jer Bobby Gillespie je napisao knjigu. Pandemija ga nije potakla na stvaranje novog albuma, nego na izazov da formu na koju je navikao - disciplinirano pisanje melodijom i ritmom limitiranih strofa - pretvori u izazov autobiografskog maratona. “Početkom 2020. želio sam si dati kreativni izazov i napraviti nešto što nikad nisam. Nisam htio napisati još jednu rock ploču, njih sam napravio poprilično puno. Pa sam odlučio pisati memoare i radio na njima kroz ljeto, jesen i zimu 2020.”, kaže. Kako je svijet stao i okrenuo se u sebe, tako je i Bobby Gillespie 2020. shvatio da ima 59 godina i 40 godina karijere iza sebe pa shodno tome i dovoljno toga za reći za tastaturom. Na kraju krajeva, oduvijek je bio poznat po svojoj neukroćenoj jezičini - vladajuću liberalno-konzervativnu koaliciju 2012. nazvao je kvazifašističkom, a Madonnu kurvom. Zapravo, ima za reći toliko toliko toga da je knjiga “Tenement Kid” obuhvatila tek razdoblje odrastanja i proboja u mainstream s trećim albumom “Screamadelica”, 1991. godine, što je bilo dovoljno za napuniti prostor između korica. Usred karantene, Gillespie je izlazio iz kuće na sjeveru Londona, hodajući tri kilometra do modnog studija svoje žene, stilistice Katy England, pa tamo u miru kuckao svoj rukopis. Naslov “Tenement Kid” posveta je prvih deset godina odrastanja u radničkoj obitelji i podstanarstvu zgrade u Springburnu, prije nego što je ona demolirana u sklopu programa čišćenja slamova. Springburn je na samom sjeveru Glasgowa, gradić iznikao iz ruralne vukojebine 19. stoljeća. Obitelj Gillespie 1973. gubi stan pa se seli na jugoistok, u područje Mount Florida, gdje Bobby upoznaje Alana McGeeja. McGee je jedna od najvažnijih figura moderne povijesti britanskih gitara, biznismen koji je 1983. pokrenuo Creation Records pa sve do gašenja firme 1999. stvorio karijere, između ostalih, legendarnih My Bloody Valentine i Oasis. Njegov utjecaj na popularnu kulturu toliki je da je 2021. Nick Moran režirao “Creation Stories”, igrani film o njegovu životu, zapravo adaptaciju istoimene knjige iz 2013. s potpisom Irwina Welsha. Alana McGeeja u filmu glumi Ewen Bremner, Spud iz “Trainspottinga”. 

 | Author:

Bobby je sa 16 godina odlučio da mu je dosta škole. Odlazi zarađivati novac, prvo kao šegrt u tiskari, a onda sve češće i gažama, svojim i tuđim. Zaljubio se u rock and roll slušajući Thin Lizzy i Sex Pistols pa je prvu postavu Primal Screama postavio već 1982., iako je još radio kao roadie za novovalnu grupu Altered Images, a onda do 1983. svirao bas za post-punkere The Wake. Svidjeli su se menadžeru New Ordera pa 1982. potpisali za Factory Records, čime su se našli u društvu Joy Divisiona i Happy Mondaysa. Zahvaljujući prijateljstvu s Douglasom Hartom, basistom škotskih rock ikona The Jesus and Mary Chain, Bobby nakratko postaje bubnjar, iako ne zna bubnjati. Mlatio je po elementarnom dvodijelnom bubnju koliko je uspijevao, a može ga se čuti na debiju The Jesus and Mary Chain, LP-u “Psychocandy” iz 1985. Do tada, iako je malo koga bilo briga, već je debitirao s Primal Scream, bendom koji je pokušavao pogurati od 1982., kad se udružio s gitaristom Jimom Beattiem. Suosnivač Beattie je otišao već 1987., odmah nakon prvog albuma “Sonic Flower Groove” i nije se vraćao sve do 2019., kad je zajahao nostalgični revival i pojavio se na svirci Primal Screama u Glasgowu. Trebalo je vremena da bend postane nešto više od lokalne atrakcije, a knjiga “Tenement Kid” u svom drugom dijelu secira Primal Scream upravo nakon tog “kvantnog skoka”, kao britanski kulturni fenomen koji je rastao i živio kroz druge fenomene svoje ere. Primjerice, jedan dio knjige opisuje danas već gotovo mitološke “Boys Own tulume”, nazvane prema fanzinu čija je uređivačka i novinarska ekipa, među kojima je bio i Andrew Weatherall, doslovno stvorila acid house krajem osamdesetih pa tako posadila sjeme rave kulture devedesetih. 

 | Author: Dreamstime Dreamstime

Primal Scream je od skromnog indie pop i rock benda odjednom postao hrabrim putnikom kroz žanrove, jedan od onih kojima dio diskografije zvuči kao tradicija, a dio kao avangarda. “Njegovi glazbeni stavovi, njegova estetika, slični su našima”, pričao je Gillespie za Andrewa Weatheralla u kolovozu 1991.: “Time smo se otvorili drugačijem pristupu stvaranju glazbe. Nisam samo poslušao jednu pjesmu i rekao - vauuu, napravit ćemo house ploču. Mi smo rock and roll bend, ali volimo ići u klubove i razvaljivati se”. Koliko je McGee bio važan za start rock karijere, toliko je Weatherall bio značajan za transformaciju. Glazbenik, DJ i producent, jedan od pionira britanske plesne elektronike, Weatherall je radio sa svima od New Order preko Bjork i The ORB do Primal Screama, producirajući jedan od najvažnijih škotskih albuma desetljeća. “Screamadelica” je bio jedinstven za 1991., najava trendova ere u kojoj su gitare tražile breakbeat kao slamku spasa opstanka, ali i evolucijskog napretka, album koji i danas zvuči zanimljivo, kao neukroćeni miks naizgled nepomirljivog, poze jeansa i kožnjaka s tripovima i bombonima nove tie-dye generacije. Rock, house, techno, soul, sve to sudaralo se u himnama tjelesnosti i hedonizma, popraćenima isto takvim bakanalijama na turneji, gdje se bend natjecao s publikom - i obratno - tko će na putu do što intenzivnijeg mamurluka žrtvovati najveći dio moždanih stanica. “Screamadelica” je od rujna 1991. poharala nagrade, nekoliko puta proglašavana remek-djelom i u konačnici se prodala u više od tri milijuna komada, što je izuzetan rezultat za treću ploču. Bend je, čini se, dugo tražio kako bi zvučao pa se neko vrijeme zadržao na oprobano dobitnoj kombinaciji. Iako je imao vremena stvarno zasvirati svašta: od 1987. do 2016. b(r)end je konstantno aktivan, s 11 objavljenih studijskih albuma. Recimo, 1997. je izašao “Vanishing Point”, na kojem je svirao Mani iz The Stone Roses, a pjesme su skakale iz kombija Motörheada i Stoogesa ravno u dub i dance klubove. “XTRMNTR” (2000.) je prljaviji, više industrial i obojen političkim vriskovima, kao i mržnjom prema samoglasnicima, a na “Beautiful Future” (2008.) iskušavao se spoj klasičnog indie popa s Philly soulom, pustinjskim rockom i dark electrom. 

 | Author: Jacob King/PA Images/PIXSELL Jacob King/PA Images/PIXSELL

Iako je zadnji album Primal Screama izašao 2016. (“Chaosmosis”), posljednjih nekoliko godina Bobby Gillespie cijedi vlasništvo nad starim katalogom, objavljuje neobjavljene verzije i na neki se način, zajedno s knjigom, rekapitulacijom velike karijere oprašta od prvih 40 godina svojih glazbenih interesa. Prije dvije godine objavio je best of kompilaciju “Maximum Rock’n’Roll”, a za ovogodišnji Record Store Day sklepao prošireno, nadopunjeno izdanje “Riot City Blues”, albuma iz 2006. Svejedno, prošlost se ne planira ponoviti. “Ljudi žele da im otkinemo glavu. Ali nisam siguran da je to glazba kakvu i dalje želim raditi”, izjavio je najavljujući “Utopian Ashes” (2021.), novi album dueta s pjevačicom londonske grupe Savages, četiri post-punkerice koje su doživjele pet minuta zasluženog hypea sa sjajnim drugim albumom “Adore Life” iz 2016. Iste godine frontmenica Jenny Beth je pjevala s Primal Scream, na festivalu u Bristolu, a prijateljstvo je sad nadopunjeno suradnjom s Bobbyjem na “Utopian Ashes”, albumu country soul klasika, posvećenom problemima emocionalne komunikacije. Zajedno obrađuju Grama Parsonsa i Emmylou Harris. “To je jako odrasla ploča i treba je predstaviti kao odraslu ploču”, kaže čovjek koji je očito zaključio jedno poglavlje, razdoblje o kojem je glazbom rekao sve, a na jesen će ono što je ostalo između redaka dovesti i na police knjižara. Bobby kaže da je zvuk koji je proslavio Primal Scream za čovjeka koji ulazi u šesto desetljeće života jednostavno previše paranoičan i klaustrofobičan. “To sam bio ja, prije 20 godina. Sad sam druga osoba.”

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.