Life
2085 prikaza

Andrija Škare o Zagrebu preko Save: Moj Novi Zagreb

1/6
Sandra Šimunović/PIXSELL
Tek su zagrebački potres i niz onih na Baniji natjerali mnogog stanovnika centra da čeznutljivo pogleda preko Save, u tu terru incognitu

Daleko je Novi Zagreb od svake legende, daleko od romantike. Među betonskim blokovima koje se do relativno nedavno posprdno proglašavalo ničim više od spavaonice ne događa se ništa vrijedno spomena. Ljudi koji tamo žive gotovo su osuđenici, nisu imali izbora, ta tko bi svojom voljom živio u krletki za ptice, stisnut u malom stanu, naguran u zgradu s još stotinama i tisućama sličnih nevoljnika, okružen susjedima o kojima ništa ne zna niti će ikad znati, tko bi svojom voljom odabrao život na mjestu u kojemu život ne postoji?

To je, barem do nedavno, bila česta i uvriježena percepcija Novog Zagreba, a kao i mnoštvo drugih čestih i uvriježenih percepcija bila je temeljito pogrešna. Tek su zagrebački potres i niz onih na Baniji natjerali mnogog stanovnika centra da čeznutljivo pogleda preko Save, u tu terru incognitu u kojoj su se neboderi ljuljali, ali s njih ništa nije otpalo. Najednom je nekadašnja spavaonica postala silno privlačna jer te su zgrade projektirane tako da izdrže i, ne daj Bože nikome, dosta jače udare, pa dok se u centru ljudi i dalje odmiču od zgrada s kojih prijete crepovi, komadi žbuke te drugi zamislivi i nezamislivi padajući objekti, u Novom Zagrebu već dan nakon potresa sve je bilo kao da ništa nije bilo. Tu i tamo neka površinska pukotina, zanemarivo.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Ako je potres novim svjetlom obasjao mlađeg i često nevoljenog, zanemarivanog zagrebačkog brata, to je svjetlo samo na tren obasjalo ono što ovaj dio grada jest, jedan njegov aspekt odjednom je postao važan - te zgrade su protupotresne! - ali sve ono drugo i dalje je ostalo u mraku, sve ono što uistinu čini jedan ustvari punopravni grad (s više od 120.000 stanovnika) i dalje je ostalo nepoznato, izvan dosega onoga tko na tom betonu nije proveo neko ozbiljnije vrijeme, sve ono zbog čega romantika Novog Zagreba ipak jest stvarna ostalo je tim snopom svjetla nedotaknuto, u tami je ostala njegova poezija i njegova bit, a možda je i bolje da je tako jer... ne daje se duša na uvid baš svakome. Rođen sam u Utrini i uvijek ću braniti stav da je riječ o najljepšem i najboljem novozagrebačkom naselju. I znam da ću biti u pravu iako znam da ništa manje u pravu neće biti ni ekipa iz Trnskog, Sopota, Travnog, Dugava, Zapruđa, Sloboštine ili Sigeta koja će za svoj kvart tvrditi to isto... To je jednostavno tako. Nekad to što si u pravu ne znači da netko drugi nije.

Moje djetinjstvo ranih osamdesetih savršeno se poklopilo s mladošću kvarta koji je tad polako izlazio iz puberteta, ako i nije bio do kraja formiran, nego se tad moglo naslutiti kako će odrasti, u što će se pretvoriti. Nije postojalo mnogo od onoga što se danas uzima zdravo za gotovo. Dvije srednje škole (1. gimnazija i Ugostiteljska škola) i veliko sportsko igralište između njih bile su dijelom šikara, a dijelom vrtovi koje su obrađivali stanari moje zgrade. Urbani vrtovi, silno moderan koncept. Odrastati tik do tih vrtova bilo je divno, znali smo koje su šljive najslađe i koje imaju grane dovoljno nisko da se na stablo lako uzverati, znali smo iz koje željezne pumpe (a bilo ih je nekoliko rasuto naokolo) smijemo piti vodu, a koja će nam, kad pritisnemo ručku, dati samo prljavu, smeđu tekućinu dobru tek za zalijevanje povrća. Vrtovi su za nas bili džungla, s bujnom vegetacijom i raznolikim životinjskim vrstama, a to se gotovo seosko djetinjstvo odvijalo ni deset minuta autobusom od Glavnog kolodvora, točno dvadeset minuta “šesticom” do Trga.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Nešto jugozapadnije od tih vrtova bio je Vijetnam. Tako smo zvali splet golemih zahrđalih cijevi ukopanih malo ispod razine zemlje, ali otvorenih pogledima. Ni danas im ne mogu dokučiti funkciju, ali dobro pamtim da su bile izložene i da su nas roditelji upozoravali da se na njima ne igramo. Po tom pitanju smo ih uglavnom slušali. Možda smo bili pomalo divlji, ali nismo bili glupi. Iako je u njima, kao i u svemu opasnom, bilo stanovite privlačnosti, shvaćali smo i osjećali da igra na njima i oko njih priziva nevolju. Svejedno, mislim da nema djeteta koje je u to doba odrastalo u Utrini, a da se nije barem jednom prošetalo po svakoj cijevi, trebalo je nekako dobiti adrenalinski šut.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Još južnije je Sportski centar Utrina. Ono što je nekoć bilo mjesto na kojemu su se sportom (košarka, nogomet, tenis, stolni tenis, boćanje...) besplatno bavile različite generacije Utrinjana i namjernika iz susjednih kvartova danas je svedeno na tužne ostatke ostataka, nekadašnji veliki betonski nogometni teren kojim je, među ostalima, harala Maca Maradona sad je prekriven umjetnom travom i iznajmljuje se na sat, za rekreativce koji si to mogu priuštiti. Ona infrastruktura koja ne donosi profit ili je tragično zapuštena i prepuštena propadanju (jadni moji koševi, tužni moji stolovi za stolni tenis) ili su od nje otkinuti komadi i pretvoreni u podršku onome što donosi profit pa su dijelovi košarkaških terena postali neka nakaradna spremišta, priručne svlačionice i improvizirani kafići.

Tu je i bazen. O njemu se govorilo dugo prije nego što je sagrađen, a mjesto na kojem stoji ne tako davno bilo je obična livada, solidno gusta šikara koja nas je tjerala na kihanje i kašljanje u proljetnim i jesenskim mjesecima. Od ambrozije do kiselice i lobode, na toj je livadi mirno i ni s čim ugrožen obitavao čitav oživotvoreni peludni kalendar.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Škole, bazen, dom zdravlja, blizina tramvaja i autobusa, blizina svega... Tako se obično Utrina reklamira u oglasima za prodaju i iznajmljivanje nekretnina. I sve je to istina, ali istina je i to da je kvart, za razliku od svih ostalih novozagrebačkih kvartova, blagoslovljen tržnicom. I to kakvom! Samo o njoj bih mogao napisati roman pa ću se zaustaviti na vrijeme. Da, tu je sve što od tržnice očekujete, voće i povrće, pekarnice, mesnice i ribarnica, trafike i cvijeće, slatkiši i vinotočje, kafići i objekti brze i nešto sporije prehrane, sve što se može pojesti ili popiti pronaći ćete na utrinskoj tržnici ili u krugu od stotinjak metara, ali silna ponuda iako bogata opet ne otkriva dušu, ono po čemu je ova tržnica posebna opet je skriveno, a isplati se malo njuškati i pokušati to pronaći.

Od Zole i Trbuha Pariza naovamo, kroz djela brojnih pisaca i novinara poznata je ta priča kako tržnica reflektira društvo, ali na Tržnici Utrina neće biti zanimljivo samo sociologu hobistu, tu će svoju dozu uzbuđenja dobiti i arhitekt, urbanist, a svakako i znatiželjnik opće prakse. O tržnici je u vrijeme lockdowna i prvih epidemioloških mjera lijepo i toplo pisao i Miljenko Jergović, također jedan od zaljubljenika u specifičan šarm ovoga mjesta koje ni izdaleka nije samo mjesto, prostora, fizičkog i duhovnog, koji itekako nadilazi svoju funkciju i svoje granice. Uz rub tržnice, pored legendarnog Športa (prekrasnog bastarda pečenjarnice - najbolji ćevapi u gradu! - slastičarnice i kafića), koji je izrastao na temeljima nekadašnjeg cafea Zadnja šansa, postoji i jedan sasvim posebni gradski sat. Nedovoljno koncentrirani ili površni promatrač neće na prvu uočiti po čemu je taj sat poseban jer izgleda navlas isto kao i onaj najpoznatiji, na Trgu bana Jelačića i kao još stotine njegovih rođaka raspoređenih po čitavom gradu.

Sve njih održava urar Lebarović, što na svakom satu i piše, pa tako piše i na ovome, ali ono što ne piše je da su svi gradski satovi bijeli ili plavi. Osim ovoga. Da, ovo je jedini gradski sat crvene boje, a zašto je tome tako... Neke od teorija razložio sam u zbirci priča “Novi dio grada”, koja je, naravno, čista, stopostotna fikcija, ali dobro znamo da nijedna fikcija ne funkcionira bez prstohvata stvarnosti.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

I zbilja, zašto je radnja svih priča iz moje nove zbirke smještena baš u taj Novi Zagreb? U onaj isti, a opet tako drukčiji od onoga o kojemu su pisali Jergović, Edo Popović, Maša Kolanović i Željko Špoljar, da spomenem samo neke, u onaj isti, a opet tako drukčiji od onoga u kojem su sjedeći na naslonima klupica i čekajući ostatak hahara svoje prve pjesme zviždukali Štulić i Dubravko Ivaniš, u onaj isti i možda ne baš toliko drukčiji od onoga koji su oslikavali Igor Hofbauer i Stipan Tadić...

Sve moje knjige su se na ovaj ili onaj način bavile gradom. Oduvijek su me fascinirale mogućnosti koje grad pruža, za život i za prozu, mnogo ljudi na istome mjestu, slučajan susret na ulici koji mijenja život, ona činjenica koja je jednako zastrašujuća i uzbudljiva, da je u gradu moguće sve, od toga da ti na glavu padne crijep (kao djedu bratova prijatelja, na mjestu mrtav) ili letjelica sovjetske proizvodnje (kao, nasreću, nikome) do toga da u tramvaju upoznaš ljubav svog života, pronađeš torbu punu novca, gledaš kako se u kutu parkirališta mačka omacila... Sve je to moguće i u Novom Zagrebu, moguće, ali i nekako manje vjerojatno. Događaji su tu, s druge strane Save, manji i životniji. Smireniji. U njima nema drame, osim one koju proživljavaju protagonisti. Možda sam baš zato htio da mjesto radnje mojih priča budu ti prekrasni (bez imalo ironije!) novozagrebački betonski blokovi, divni parkovi i opuštene birtije. U fokusu mog spisateljskog interesa oduvijek je priča, ona koja se zbiva među ljudima i u ljudima, ona koju je moguće ispričati u nekoliko rečenica, ona koja ima neki logičan početak i kraj, a takvih je priča ovdje bezbroj. Na ovoj zemlji gdje neboderi, postojani kano klisurine, prkose potresu i vremenu, na tom tlu koje je nekoć bilo močvara i ledina, gdje se možda ipak nešto češće puši hašiš nego krv, tu priče cvjetaju u hiljadama boja i oblika, ali nitko ih ne primjećuje jer su svakodnevica, jer dolaze neprestano, iz dana u dan. Već sutra se zaboravljaju one jučerašnje.

Moje priče nisu pokušaj da se nešto od toga sačuva i zaustavi u vremenu. One su izmišljene, puki plod mašte, ali lokacije na kojima se zbivaju su stvarne, a već to znači da su te priče moguće. Piscu više od toga ne treba.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.