Upravitelj londonskog hotela je bezobrazan prema tebi? Kupi hotel i otpusti ga. Trebaš novu odjeću? Odleti u Pariz i potroši milijun eura u dizajnerskim buticima, iako ti se ništa posebno ne sviđa.
Trebaš predah od muža? Odmori se u jednoj od desetak luksuznih nekretnina koje posjeduješ. Želiš da ti Bečki dječaci pjevaju na vjenčanju? Riješeno.
Sudeći prema književnom hitu Kevina Kwana, tako živi sve više stanovnika Singapura. “Suludo bogati Azijci” svjetski je bestseller i Kwanov prvi roman u kojemu na satiričan način opisuje živote nekoliko generacija tri kineske obitelji iz Singapura koje upadaju u kategoriju “suludo bogatih”.
Jedan od njih, Nicholas Young, na vjenčanje sestrične dovodi svoju djevojku Rachel, inače Kineskinju rođenu u SAD-u, gdje Nicholas i sam živi.
No nevjerojatno bogata obitelj, uža i šira, nije zadovoljna njegovim izborom. Više bi im odgovarala djevojka iz Singapura, po mogućnosti neka iz bliskog kruga obitelji, čije roditelje poznaju i koji žive na sličan način, odnosno - koji imaju jednako suludu količinu novca. Koliko god bila nevjerojatna, knjiga je autentična.
Jer Kwan je i sam odrastao u obitelji sličnoj Youngovima, Shangovima i Tsienima.
Njegov je pradjed bio osnivač jedne od najstarijih singapurskih banaka.
Djed mu je bio prvi liječnik iz Singapura koji se specijalizirao na Zapadu, a otac je također bio liječnik koji je odlučio da se obitelj preseli u SAD.
"Moja je obitelj čudna kombinacija tradicije i modernog. Djed se školovao u Ujedinjenom Kraljevstvu i vratio se u Singapur s jako naprednim stavovima u to vrijeme. Istodobno, moje obiteljsko stablo seže do 98. godine, kad su pronađeni prvi zapisi o Kwanovima, pa držimo do mnogih drevnih kineskih tradicija", kaže Kwan.
Osobno obožava tradiciju koja je na bilo koji način povezana s hranom, a iznimno mu je važno i poštovanje roditelja i starijih.
"Do običaja kao što je štovanje predaka ne držim, ali se jako veselim pojedinim blagdanima uz koje vežem finu hranu", kaže Kwan.
Opisi kuća, garderobe i općenito životnog stila njegovih likova u romanu su ekstravagantni i često je u njih teško povjerovati, ali Kwan kaže da se čak suzdržavao.
Urednica mu je također sugerirala da neke stvari jednostavno mora izbaciti iz romana jer ljudi u njih neće povjerovati.
"Rekla mi je da imam previše privatnih aviona i helikoptera. Izbacio sam i nekoliko scena koje su uključivale multimilijunske šopinge u Europi te opisa kuća koji su bili, kako je urednica rekla, prefantastični. No zadržao sam jednu koja mi je najdraža - kuću koja usred dnevnog boravka ima jezerce u kojem plivaju maleni morski psi. To je jedna od najluđih stvari koje sam vidio u životu i nisam je se mogao odreći u knjizi", kaže Kwan.
Iako u Hrvatskoj nikad nije bio, o našoj je zemlji čuo samo najbolje stvari i kaže da bi je volio posjetiti.
Jedna od junakinja romana imala je neobaveznu seksualnu vezu s nekim Hrvatom, a mladenci Araminta i Colin medeni mjesec provode krstareći Dalmacijom i o tome pišu svi singapurski tabloidi. Spominju i večeru na Hvaru.
"Svakako bih volio vidjeti Dubrovnik i jedriti oko vaših otoka. Prijatelji su mi pričali koliko je lijepo", kaže Kean.
Osim nevjerojatne količine novca i luksuznih stvari, središnja tema njegove knjige zapravo su unutarnje borbe njegovih likova koji su rastrgani između kultura i generacija.
Glavni lik Nicholas rođen je u Singapuru, ali se školovao u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u te ne razumije zašto bi mu roditelji birali ženu.
S druge strane, njegovi roditelji i rodbina ne razumiju zašto bi u Americi tražio djevojku kad ih ima toliko podobnih na otoku.
"Ista se stvar događa s Azijom danas - pozapadnjačila se i uronila u ultramoderan način života. U drugoj knjizi ‘Bogata kineska djevojka’ bavim se pričama ljudi koji su do prije deset godina živjeli na selu bez tekuće vode, a danas imaju milijarde dolare i posjeduju Boeing 747. Zanima me kako su se ti ljudi prilagodili takvim epohalnim promjenama", kaže.
No Singapur je ipak nešto drugačiji. Zapadnjački način života tamo se udomaćio već početkom 20. stoljeća jer su bili britanska kolonija.
Engleski je bio službeni jezik, zbog čega gotovo svi imaju engleska imena, a stvar je prestiža i danas ako je nekoj obitelji engleski “prvi” jezik, a ne kineski.
Singapur je oduvijek zbog toga bio puno napredniji nego druge azijske zemlje, pa čak i neke zemlje na Zapadu.
2Sjećam se da sam prvi put u SAD-u bio kad mi je bilo osam godina. Bile su to osamdesete godine i sve mi je tamo izgledalo zastarjelo. Auti, televizori, sva tehnika, sve je izgledalo staro za razliku od stvari koje smo imali u Singapuru", kaže Kwan.
Ta se zemlja nije pozapadnjačila u posljednjih 30-ak godina kao ostatak Azije, nego je, kako kaže Kwan, postala igralište za ultrabogate.
"Srednja klasa više si ne može priuštiti svoju zemlju. Nevjerojatno puno ljudi postalo je suludo bogato i gdje god odeš vidiš samo luksuz, novac i razmetanje. Prvotni duh otoka se potpuno izgubio u tome", misli autor.
"Mislim da su velik dio tu učinili internacionalni luksuzni brendovi. Ljudi oblače istu odjeću u Rimu, Bombayu i Hong Kongu. Teško je tako očuvati izvorni duh i kulturu nekog mjesta", kaže.
I dok se prema njegovoj prvoj knjizi u serijalu snima holivudski film (redatelj je Jon M. Chu, a producentica Nina Jacobson, koja je radila “Igre gladi”), Kwan piše treću knjigu naziva “Problemi bogataša”.
Ideja o prvoj knjizi ove tematike stvarala se dugo, još otkad je studirao kreativno pisanje, gdje su ga učili da uvijek piše o onome što dobro poznaje.
"Nisam strateški izabrao temu, ali znao sam da ne postoji puno knjiga koje se bave nevjerojatnim rastom i bogatstvom Azije, pogotovo na Zapadu, i nije se moglo pročitati ništa o ljudima koji žive tamo", kaže Kwan.
Njegova je knjiga, koliko god bila šokantna, prožeta sarkazmom i laganim ruganjem. Kaže kako je knjigu pisao kako bi nasmijao i zabavio ljude, a i humor je često najlakši način na koji se može dotaknuti publiku i prenijeti neku poruku.
Uostalom, najbolji način pisanja o bogatima je upravo satira.
"Tako su pisali i moji uzori, kao što su Virginia Woolf, Balzac i Evelyn Waugh. Nitko ne želi čitati o ljutitim bogatašima", kaže autor, čija se obitelj nije ni najmanje naljutila na njegov roman. Štoviše, svima se svidio.
"Bili su i prilično začuđeni što sam postigao takav uspjeh. Moja majka još misli da gubim vrijeme pišući knjige i sanja da ću postati odvjetnik", kaže Kwan, a dodaje kako bi njegov život bio puno manje kompliciran da nije odrastao u bogatoj singapurškoj obitelji.
Kwan puno prostora posvećuje ulozi i statusu žena u azijskoj kulturi, posebno pritisku koji se stavlja na što raniju udaju.
"Žene u Aziji sve češće odbacuju te pritiske, sve su više orijentirane na karijeru i ne ovise o braku ni na koji način. Polako se mijenja percepcija da je žena ‘stara udavača’ ako ima više od 25 godina", kaže Kwan.
Trenutačno živi i radi u New Yorku, a prije nego što je postao pisac bio je medijski producent te radio s njujorškim Muzejem moderne umjetnosti, New York Timesom, Oprah Winfrey i drugim visokoprofiliranim klijentima.
Ipak, za sebe kaže da nije suludo bogat te da mu novac nije najvažnija stvar na svijetu.
"Ljudi se često iznenade kad vide da zapravo živim skromno te ne posjedujem puno skupih i luksuznih stvari. Najskuplje stvari koje imam su umjetnine i potpisane knjige mojih najdražih autora. Ali te stvari nisu zapravo važne. Odnosi s ljudima i iskustva najvažnija su stvar u životu te za njih ne postoji cijena", kaže Kwan dodajući kako je istinita ona da “i bogati plaču”, što je također važna tema u njegovim romanima.
"Vidio sam toliko tragedije i nesreće kod ljudi koji si u životu mogu priuštiti sve što im padne na pamet. Puno suludo bogatih postanu zarobljenici tog novca, svojih kuća, jahti, nakita i ormara punih dizajnerske odjeće. Mislim da je važno pisati o tome", zaključuje Kwan.
