Life
655 prikaza

Atlantis prikazuje teturanje varljivim rubom života i smrti

1/4
Screenshot
Ovogodišnji ukrajinski kandidat za Oscara ‘Atlantida’ filmaša Valentina Vasjanoviča u gotovo neverbalnoj maniri svjedoči o poslijeratnoj deindustrijalizaciji i propasti radničkih vrijednosti

Jezgru ove distopijske, a vremenski i tematski ustvari sasvim bliske nam priče čini Sergej kojeg nalazimo u konfliktu s odjednom skrhanim svijetom. Postapokaliptične prilike mladić zatječe na povratku iz rata, godina je 2025. Ovog bivšeg vojnika promatramo nadalje u dvama odnosima koji su ljudskošću i intenzitetom u potpunoj opreci s mrtvom zemljom kojom se preživjeli kreću. Tlo je ubilo što i ljude, naime rat, a prije toga načimala ga je teška industrija. Jedan Sergejev važan odnos, onaj s prijateljem, ratnim drugom i radnim kolegom Ivanom, vrlo brzo tragično završava, a drugi, s djevojkom Katjom, tek se treba dogoditi. Nagrađivani film “Atlantida” (Atlantis, 2019.) ukrajinskog filmaša Valentina Vasjanoviča u gotovo neverbalnoj maniri s rijetkim izmjenama šturih govorenih iskaza, ali zato hipnotičnim vizualnim prosedeom svjedoči o poslijeratnoj deindustrijalizaciji i propasti radničkih vrijednosti, o ratnom poništavanju identiteta i zatiranju dostojanstva živih i mrtvih, o tranzicijskom besmislu. O tome da svršetkom rata čovjek neizbježno ostaje bez svog prijeratnog konteksta, a uslijed objektivnih okolnosti i subjektivnog osjećaja bespomoćnosti nije u stanju, zasad ili uopće, uspostaviti novu egzistenciju. Život bi se morao graditi ispočetka kao da do tada baš ničega nije bilo, što je teško izvedivo kad je naokolo sveopća katastrofa, još i teže uz razrovanu nutrinu ratnih povratnika - opustošen krajolik u Vasjanovičevoj alegoriji zrcali pustoš duše. Od dviju krajnje isključivih opcija koje se u takvom beznađu jedino nude i dvojice prijatelja prepuštenih autodestrukciji, priča nas vuče za onim ipak konstruktivnijim, i nažalost vjerojatno luđim, koji odluči boriti se, iako ni sam u tom trenu ne zna za što. Sergej i Ivan smućeni su ratnim traumama, a simptomi PTSP-a po sitno su razasuti filmskim prostorom - kad nisu u čeličani, momci navlače uniformu, vježbaju gađanje i lašte oružje od kojeg im je muka, ali ono je jedina konkretnost za koju se mogu uhvatiti. 

Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude. Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima. S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima, ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.