Jezgru ove distopijske, a vremenski i tematski ustvari sasvim bliske nam priče čini Sergej kojeg nalazimo u konfliktu s odjednom skrhanim svijetom. Postapokaliptične prilike mladić zatječe na povratku iz rata, godina je 2025. Ovog bivšeg vojnika promatramo nadalje u dvama odnosima koji su ljudskošću i intenzitetom u potpunoj opreci s mrtvom zemljom kojom se preživjeli kreću. Tlo je ubilo što i ljude, naime rat, a prije toga načimala ga je teška industrija. Jedan Sergejev važan odnos, onaj s prijateljem, ratnim drugom i radnim kolegom Ivanom, vrlo brzo tragično završava, a drugi, s djevojkom Katjom, tek se treba dogoditi. Nagrađivani film “Atlantida” (Atlantis, 2019.) ukrajinskog filmaša Valentina Vasjanoviča u gotovo neverbalnoj maniri s rijetkim izmjenama šturih govorenih iskaza, ali zato hipnotičnim vizualnim prosedeom svjedoči o poslijeratnoj deindustrijalizaciji i propasti radničkih vrijednosti, o ratnom poništavanju identiteta i zatiranju dostojanstva živih i mrtvih, o tranzicijskom besmislu. O tome da svršetkom rata čovjek neizbježno ostaje bez svog prijeratnog konteksta, a uslijed objektivnih okolnosti i subjektivnog osjećaja bespomoćnosti nije u stanju, zasad ili uopće, uspostaviti novu egzistenciju. Život bi se morao graditi ispočetka kao da do tada baš ničega nije bilo, što je teško izvedivo kad je naokolo sveopća katastrofa, još i teže uz razrovanu nutrinu ratnih povratnika - opustošen krajolik u Vasjanovičevoj alegoriji zrcali pustoš duše. Od dviju krajnje isključivih opcija koje se u takvom beznađu jedino nude i dvojice prijatelja prepuštenih autodestrukciji, priča nas vuče za onim ipak konstruktivnijim, i nažalost vjerojatno luđim, koji odluči boriti se, iako ni sam u tom trenu ne zna za što. Sergej i Ivan smućeni su ratnim traumama, a simptomi PTSP-a po sitno su razasuti filmskim prostorom - kad nisu u čeličani, momci navlače uniformu, vježbaju gađanje i lašte oružje od kojeg im je muka, ali ono je jedina konkretnost za koju se mogu uhvatiti.
Ivan čak razmišlja o povratku vojnom životu, jer krvi i smrti boji se manje nego naizgledne normalizacije. Obojica pate od nesanice, iz njih se jedva cijede okljaštrene rečenice koje potvrđuju izgubljenost i tjeskobu. Sergej si nekom prilikom u bedro utiskuje peglu u uzaludnom pokušaju da fizičkom boli zatre onu emocionalnu. U rat je otišao jer su mu pogibali prijatelji, jer je mislio da će nešto promijeniti, no kad se nekim čudom napokon vrati, ostaci sovjetskog mentaliteta još su tu, s razlikom što je on sad ruina, a u poslijeratnom kaosu vrebaju i nove pogibelji. Mehanizacija, koja je u neka bolja vremena služila za rad, sad je na dispoziciji vojsci, pirotehničarima, volonterima za provođenje ekshumacija, također i tvornice žrtvovane ratnim događanjima, ali i tehnološkom napretku simboli su tranzicije, sraza neodrživosti starog i prijeteće zloćudnosti novog. Sergejevo mapiranje rodnog kraja negdje u istočnoj Ukrajini spalo je, dakle, na teturanje varljivim rubom života i smrti, on kao vertikalna ruševina vrluda sravnjenom horizontalom, dok se na kraju u tanatos ne uplete agape, prije nego eros - susret Sergeja i Katje, u trenutku kad on pomaže njoj, da bi zatim oboje mogli pomagati drugima, i to mrtvima, u ovakvoj konstelaciji predstavlja život, koncentraciju vitalnosti. Čeličana je do iznenadnog zatvaranja Sergeju značila egzistenciju, ali on se ne predaje, nego tim u međuvremenu deindustrijaliziranim i miniranim pejzažom u cisterni vozi pitku vodu. Istodobno se pridružuje volonterima koji traže, popisuju i pokapaju poginule vojnike, neovisno o tome jesu li se borili na ruskoj ili ukrajinskoj strani.
Katja, inače u bivšem životu diplomirana arheologinja, kojoj je potraga za ratnim žrtvama praktički posao u struci (“Kao da kopam, ne po ostacima tisućama godina starim, nego po našoj povijesti”), i njezini kolege volonteri, a s njima i Sergej, poput anđeoskih su, bestjelesnih bića izvan vremena pa tako i aktualnih zbivanja koji uporno nastoje ispraviti neispravljivo i vratiti dug stradalima koje nisu uspjeli spasiti godinama prije kao ratni bolničari. Kad na svršetku filma u jednostavnoj i nježnoj, pa nekako i otkupljujućoj sceni Katja upita Sergeja zašto ne ode, odgovorit će da je ovo idealan rezervat za ovakve kao on, kao njih dvoje, za oštećene. A odvažne i plemenite, naprosto žive, dodajem ja. Slično će reći i ekologinji kojoj je ranije spasio glavu, kad mu ponudi da pođe raditi za njezinu organizaciju negdje u sređenijoj Europi. Upravo takvo njegovo iskreno, a opet neutralno rezoniranje film spašava od tinjajuće opasnosti iskliznuća u patriotsku patetiku.
Filmska događajnost svedena je na nekoliko dramatskih situacija kojima je gledatelj izložen u naglašeno dugim, statičnim sekvencama. Vizualnost ove umjetničke drame proteže se od kataklizmičke estetike kao iz “Pobješnjelog Maxa” u eksterijerima do oskudnih scenografija nalik onima rumunjskog novog vala u interijerima, od jezivo lijepih, pocrnjelih polja do urušenog stana s prepolovljenim pijaninom ili pak skromnog postsocijalističkog smještaja ohlađenih bljedunjavih nijansi. Jedini odmak u mizansceni low key kolorita koji se koleba između ledene monokromnosti i prljavih, ali svakako toplijih tonova smeđe, zelena je signalizacija u talionici, kao i plamteće narančasti čelik koji se izlijeva na tamno kamenje.
“Atlantida” se poput kakvog stripa lista linearno, u tablama, s nizom, kako se čini, nenamjerno ili usputno impresivnih slika, od kojih neke kao da su razvučene preko duplerice, bez puno, mjestimice i imalo teksta. Slobodni pad u bezdan talionice, ljubavna katarza u tami kombija kao najsretniji zamislivi closure jedne lako moguće zauvijek nesretne priče, kupanje u odbačenoj lopati bagera usred nigdine i sapiranje, u vodi iz cisterne grijanoj na otvorenoj vatri, užasa svijeta, doslovno i metaforički... Stripovski su to osjenčane, ujedno i najpamtljivije točke ovog izuzetnog gledateljskog iskustva.
Nabrojanom bih pridodala i tragikomičnu scenu gdje se blazirani stranac s golemog ekrana i na engleskom koji se konsekutivno prevodi obraća depersonaliziranome mnoštvu potiljaka koji se naziru u mraku. Sa superiorne pozicije on pokroviteljski niže pohvale i zahvale uskoro bivšim radnicima, njihovim očevima i djedovima, ukratko floskule koje podrazumijevaju momentalni gubitak radnog mjesta za stotine ljudi koji se oporavljaju od rata, i time trijumfalno zatvara tvornicu, kako tvrdi, zbog rekonstrukcije i prijeko potrebnog uvođenja novih tehnologija koje će im svima omogućiti kvalitetniju budućnost. Kad prijetvorni očalinko iščezne, a na ekranu se pojave crno-bijeli kadrovi propagandnog filma Džige Vertova, posluženo je piće kao na karminama, pa netko konačno izgovori što ostali misle: “Prije rata je bilo bolje, barem sam imao posao”. Film se okončava kako se i počeo zaplitati, pokvarenim kombijem na izlokanoj cesti. Satima se opet čeka pomoć u nekom bespuću, ipak, lakše je u dvoje, poruka je Vasjanovičeve politički korektne storije s humanističkim, antiratnim i ekološkim ishodištem koja bi se kao takva mogla svidjeti Akademiji, naime “Atlantida”, itekako zamijećena već na venecijanskoj Mostri, ovogodišnji je ukrajinski kandidat za Oscara. Mi pak ovu distopiju volimo zbog artističkog spoja rafiniranosti i grubosti, zbog uvijek dobrodošle estetike ružnoće, a ponajviše zbog iščašene, a nenametljive poetičnosti.
