Suprotno uvriježenom vjerovanju, tvrdi pastor Jakob pri samom početku romana “Povjerljivi razgovori,” Martin Luther nije dokinuo koncept ispovijedi. Umjesto toga, kaže, preporučio je praksu u konceptu sličnu, a imenom jednaku naslovu ovog djela Ingmara Bergmana. No s vremenom se pokazalo da je veliki reformator Crkve slabi poznavatelj skrivenih zakutaka ljudske duše nesposobne svoju žuč ispustiti licem u lice. Za ostvarenje dubinskog otvaranja pred drugim važno je pažljivo postaviti mizanscenu, da u mirisom tamjana obavijenome mraku ispovjedaonice prigušeni glasovi ostave mogućnost fizičkog skrivanja u momentu razotkrivanja intime.
Samom autoru, vizionaru čiji genij nadilazi granice nacionalne, švedske filmske i kazališne umjetnosti, “povjerljivost” i nije bila potrebna. U redateljskom opusu, kao i autobiografskim zapisima “Laterna magica” i “Život na filmu”, o svojem životu govorio je glasno i razgovijetno istovremeno onim što bi se moglo smatrati grijesima ili nepoćudnostima mašući kao barjacima. Je li tome ostao vjeran do kraja? Na jednoj razini nesumnjivo jest, no nekoliko sitnih detalja postavlja razotkrivanje majčina preljuba, tematske okosnice posljednjeg dijela autobiografske trilogije sačinjene, uz “Povjerljive razgovore”, od romana “Najbolje namjere” i “Rođeni u nedjelju”, kao teško breme već ostarjelom čovjeku, kao i umjetniku. Naime, dok u njegovim prethodnicama o svojim roditeljima piše otvoreno, ne skrivajući ih iza fikcijskih osobnosti, a “Rođeni u nedjelju” jasno govore i o ne uvijek povoljnom položaju Ingmarove osmogodišnje personifikacije, 1996. objavljena završnica trilogije predstavlja donekle sigurno gnijezdo za Bergmanovu majku, skrivenu iza lika 36-godišnje Anne zatočene u braku s luteranskim pastorom Henrikom. Od života nije htio suputnicu nego supatnicu, ne partnericu, nego majku kojoj će biti jedino dijete, jedina radost i briga, ženu koja će u njegovu emocionalnom zatvoru proživjeti svoj vijek. O njezinu preljubu, višemjesečnoj avanturi s mnogo mlađim muškarcem, studentom teologije, čitatelj saznaje kroz prvi od pet razgovora na koje će je u ovom konciznom romanu autor primorati, onaj sa strikom Jakobom, njezinim mladenačkim ispovjednikom i nadređenim njezina muža. On će je, rekavši da će odabirom istine postati jaka i riješiti nerješive probleme, poticati da pred suprugom istrese svoje breme jer “čovjek ne može počiniti zlo protiv istine, a da pritom ne strada”.
No je li istina uvijek u službi oslobođenja, kao da se pita Bergman, a odgovor stiže već u idućem razgovoru, kad poraženi supružnik započne pasivnom agresijom i emocionalnim manipulacijama rastakati posljednje ostatke njihova braka te zajednički život pretvarati u mučenje. Pritom do izražaja dolazi važnost “povjerljivosti” jer žena je svoj grijeh mužu kadra priznati samo ohrabrena noćnim mrakom, uz slabu svjetlost petrolejske lampe, a u raslojavanju obiteljskih odnosa jedini se put nazire i prisutnost dječaka. On obiteljske odnose promatra, ali ne razumije pa im ton i ozračje određuje godinama kasnije, “ne kako je bilo, nego kako misli da se dogodilo”, a jedina mu je interakcija s ocem scena za obiteljskim stolom, u službi još jedne literarne potvrde njegove nasilne naravi.
Osim kao dramatično uprizorenje bračnog života, “Povjerljivi razgovori” funkcioniraju i kao autorovo raspisivanje pojma grijeha i dubinsko promišljanje duhovnosti, primjene religijskih koncepata na sirovost svakodnevice. Pomnjivo gradeći dramaturgiju svoje literarne petočinke, ujedno ispisuje i kompendij za njezino dubinsko razumijevanje, čitatelju, kao glas iz offa, podastire svoje autorske dvojbe i time razotkriva mehaniku još jednog “povjerljivog razgovora”, između fikcije i stvarnosti.
