Belle and Sebastian iz Glasgowa dvadesetak godina gorko-slatko pjevaju o neuzvraćenim ljubavima. Ali i o dugačkim danima, mogućima samo kad si mlad, zapetljan u melankoliju i sanjarenje. Bend koji je vrhunce slave doživio u devedesetima s albumima ‘’Tigermilk’’ (Electric Honey, 1996.), ‘’If You’re Feeling Sinister’’ (Jeepster, 1996.) i ‘’The Boy with the Arab Strap’’ (Jeepster, 1998.) donio je tad drukčiji, jednolično mekan zvuk akustične gitare naslonjen na The Smithse i tradiciju brit popa. Melodioznost će tu i tamo začiniti klavir, proparati bas ili rog. Frontmen Stuart Murdoch s društvom koje se smanjivalo ili proširivalo ovisno o okolnostima vječno ostaje isti u pripovijedanju o svijetu i njegovu mjestu u njemu. O malenim razočaranjima i nasmijanim licima. No pritom ipak sazrijeva i shvaća da ograničeni doseg spomenutih triju albuma nije vječan. Stoga sa svakim novim aranžmani postaju ambiciozniji, produkcija slojevitija i ispeglanija. Ako smo ih u počecima slušali na prozoru ili u kafiću, u dvijetisućite ulaze svjesni klupske scene i koncerata. ‘’Funny Little Frog’’ postat će disco ‘’Poor Boy’’.
Iako odviše spori, mekani i formulaični za zahtjevnije slušatelje, za razliku od sugrađana Travisa nisu podlegli pop sentimentalizmu te su praktički odrastali s publikom. Prepoznatljivi, a opet spremni za minimum rizika, mladenačko građenje mitologije (nekoć su odbijali intervjue, singlove i navođenje autorstva) zamijenila je prividna prisnost (u autoriziranoj biografiji ‘’Just a Modern Rock Story’’ informativnost je po strani), detaljno objašnjenje postupaka i uzora, ali i svijest da se svaki trik na kraju ispuše. Njihov je uvijek bio oksimoronski proziran - vedrina jada i euforična nježnost. Prevrćući katalog od 11 albuma vidljivo je koliko mogu biti staromodno klasični (‘’Dress Up in You’’), ovisnički zen (‘’Get Me Away from Here, I’m Dying’’), nimalo jeftino uključivi i dirljivi (‘’Nobody’s Empire’’) i za njihove pojmove žestoki (“White Collar Boy”). Tvrdoglavo indie dosljedni. Zadnji album, ‘’A Bit of Previous’’ (Matador, 2022.), u samom se imenu ne odriče prošlosti i zaziva nostalgiju. Mini drame ranih dvadesetih u pedesetima postaju inventura sredovječnosti. Gomilaju se obveze, dolaze stare ljubavi, postavljaju se pitanja jesu li mogli i trebali drukčije, ide se dalje bez obzira na kaotičnost, brine se o djeci i psu.
Prisjećanja su ujedno i politička kad u jazzy ‘’Come on Home’’ Murdoch zaziva poratnu Britaniju: ‘’Give a chance to the old; Set the record straight for the welfare state; Give a chance to the young; Everyone deserves a life in the sun’’, a Sarah Martin nježno pjevuši kako će i budućnost biti svijetla ako smo zajedno: ‘’But if you’re loving other people close; You will never be alone”. Patriotizam se kroz ljubav i žudnju nastavlja u slatkoj baladi “Do It for Your Country” u kojoj će Murdoch biti samokritičan, ali ujedno razumjeti i umirivati izgubljenu mladost: ‘’Drink honey if it helps you out; With every choice there comes a nagging doubt”. Barokna pop melodrama u ‘’Talk to Me, Talk to Me’’ nakon suza ulijeće u nihilizam: ‘’I lived my life so desperate to be in control; Scared of getting hurt again, but now I realise; It’s all for nothing, all for nothing”. Završna balada “Working Boy in New York City” samo cementira šarm i toplinu: ‘’Pray, hey, God doesn’t care about the way you’re leaning; Once you are happy and you know yourself; Peace can come in your heart, you can make a new start’’ te zaokružuje mudriju, škripavu kreativnu snagu koju su otvorili s ‘’Young and Stupid’’.
Omoti su naravno monokromatski. Prvi put nakon 1999. sedmeročlani bend zbog pandemije snima materijale u Škotskoj. Mjesto za probe preuređuje se u profesionalni studio. Život se ponovno vrti u pjesmama. Vraćaju se uspomene na stare prijatelje i neke daleke, bezbrižnije dane. Jezik je čist, aforističan. Stuart Murdoch otkriva budizam i kršćanstvo. Melodije ispunjavaju duhovnost, drugost i usamljenost. Nema uzbuđenja. Tek mrvicu angažmana da začini san (usp. ‘’Reclaim the Night’’ prepuštena Sarah Martin). Slušanje Belle and Sebastian je poput ulaska u vremeplov kojim odjekuje soul šezdesetih i pop osamdesetih. U tom paralelnom svemiru na sličnom registru tješe Regina Spector i Ingrid Michaelson, a možda ponekog i Future Islands. Solidan apaurin kad je svijet neprijateljsko mjesto, a mi točno po mjeri onoga što od nas traže - vječna djeca.
